2022.03.30 2024.11.07 2024.11.07 article Amenoumamenoum.org Uzgoj povrća, voća i drveća. biology uzgoj, voće, povrće, drveće, hrana, biljke https://zenodo.org/records/13312308/files/uzgoj_hrane.pdf?download=1 https://doi.org/10.5281/zenodo.6401066 /authors/Amenoum.html#credits 1 hr Uzgoj hrane: Od nule do beskonačnosti Sažetak Uputstva za održivi i samoodrživi uzgoj hrane, s naglaskom na detalje koji će biti od koristi početnicima ali i novim rješenjima i saznanjima proizašlim iz znanstvenog pristupa održivom uzgoju, što će koristiti i iskusnijima. Uvod Sintetička biologija možda ima potencijal učiniti uzgoj mesa puno efikasnijim od konvencionalnog no ima velikih problema sa skalabilnošću i teško će globalno zaživjeti, naročito ako se prioritizira profit. Za sada to izgleda kao stvaranje samo još jednog balona koji će puknuti prije ili kasnije. No treba li nam uopće meso? Čak i ako je okus u pitanju, već postoje zamjene na bazi biljnih proteina i masti koje su cjenovno i okusom postale kompetentne pravom mesu. U svakom slučaju, sintetička biologija ne može uzgajati stanice mesa bez da ih hrani biljkama i sasvim sigurno se neće koristiti za uzgoj stanica voća i povrća (jednostavno nema smisla ako bi i bilo moguće). Tako da uzgoj voća i povrća sigurno neće nestati u budućnosti, pitanje je samo hoće li dominirati sadnja monokultura (poput soje) koje ćemo koristiti za imitaciju burgera od mesa ili ćemo se vratiti dokazano održivom diverzitetu. Opća populacija je, po svemu sudeći, već davno odabrala smjer degeneracije izbora ili sintetičke mono-budućnosti te polagano propada putem sudbine, no ima nas koji se ne bojimo slobode diverziteta pa zašto ne bi stvarali kulturološke oaze u kojima ćemo taj diverzitet uživati? Važnost vlastitog uzgoja hrane (i općenito lokalne proizvodnje) postaje sve veća jer je globalizacija sve skuplja dok je u isto vrijeme kvaliteta sve manja, ili, sve manje dostupna, prosječnom čovjeku.
Jeftina uvozna roba je privid stvoren subvencijama i manipulacijom a kako planet naplaćuje dug subvencije i manipulacije se moraju povećavati da bi cijena manje rasla. Pošto se teret uvijek prenosi na narod, makar ne uvijek očito, kupovna moć prosječnog čovjeka se smanjuje. Onaj tko danas ne razmišlja o vlastitom i održivom uzgoju hrane sutra će žaliti što nema vremena da u hrani uživa.
Pa, ako ne želite živjeti na dug [prema planetu prije svega] koji dolazi na naplatu, a u isto vrijeme se želite kvalitetno hraniti, pokažite da uistinu vrednujete diverzitet - stvorite ga kod kuće.
Stvaranje diverziteta ovdje, naravno, ne znači sadnju sto različitih vrsta voća i povrća za sebične potrebe. Diverzitet ovdje obuhvaća i biljne i životinjske vrste koje žive tamo gdje sadite, pa ako niste narušili postojeći diverzitet, neće biti ni stvaranja novog, više očuvanja i obogaćivanja (proširivanja) postojećeg.
Možda ne znate kako krenuti, no ni ja, kao rođeni programer, to sigurno nisam znao. Tokom višegodišnjeg istraživanja, mozganja te eksperimenata, nastalo je i ovo štivo - stvarao sam ga možda najviše za sebe no sasvim sigurno može poslužiti bilo kome zainteresiranom za održivi uzgoj (naročito putem agri-silvikulture) bilo da do diverziteta kreće od nule, ili ne.
Definicije pojmova Malč Malč je sloj materijala kojim se pokriva zemlja. U ovom kontekstu, to će biti organski materijal. Može biti nešto od (ili kombinacija) navedenog: Taj materijal može biti i svjež ako se radi o pripremi tla za kasniju sadnju, a može biti i već gotovi kompost. Kombinacija sijena i lišća sa ostacima drveća je možda najbolji izbor no nije nužno kombinirati, dovoljan je i samo jedan materijal (npr. sijeno). Malč se stavlja radi očuvanja vlage u tlu, regulacije temperature, poboljšanja plodnosti i zdravlja tla te smanjenja rasta korova. Sloj malča ne bi trebao biti predebeo (da se izbjegne anoksična razgradnja) ali gledajte i da ne ostavljate rupe u sloju malča jer će biti više korova (ako pokrivate lišćem pokrijte slično kako je u šumi), imajte na umu da će se malč vrlo brzo slegnuti te smanjiti volumen. Za suzbijanje rasta korova možda će najbolje poslužiti lišće no to nije nužno najbolji malč za sve biljke ako govorimo o dugoročnom uzgoju. Lišće i granje bi treabalo biti najbolji malč za drveće, za veće bilje kombinacija slame i lišća a za manje bilje sijeno. Premda ostaci drveća čine dobar malč, možda ćete htjeti izbjegavati veće komade kore jer je hidrofobna (ne propušta vodu) te se sporo razgrađuje. Isto vrijedi i za tvrde ljuske orašastih plodova. Kao malč može se koristiti i papir (npr. novine) ili karton no to, naročito ako se radi o većim komadima, nije poželjno jer inhibira cirkulaciju kisika (a otežava i cirkulaciju vode) pa može i inducirati anaerobne uvjete na slabo dreniranim tlima. Osim toga, karton je vrlo privlačan za termite. Gredica Gredica je mjesto na zemlji određeno za sadnju biljaka. Dodaci/izmjene u definiciji komposta. Kompost Kompost čine raspadnuti organski materijali (sijeno, slama, lišće, drvo, ostaci hrane, trupla životinja, itd.) kojima se oplođuje tlo. Odličan dodatak kompostu je i urin koji se može i direktno koristiti kao gnojivo (to je jedan od razloga zašto neke životinje istim šaraju po drveću). Dodatak u poglavlju Definicije pojmova: Kompost.
Šarati urinom možete i sami po drveću no nije dobro šarati po mladim tek niklim biljkama. Općenito, gnojivo treba biti razrijeđeno vodom (kako inače i jest u tlu kod prehrane biljke). Zbog jake koncentracije, urin će uzrokovati plazmolizu što će spaliti listove mlade biljke i ona će uvenuti. Nije krivo ni zaključiti da životinje šaraju urinom po drveću da bi se izbjeglo šaranje po listovima mladih biljaka. U prirodi općenito postoji više jednakovrijednih interpretacija fenomena pa je primjerenije govoriti o korelaciji nego o uzročno-posljedičnim vezama. Osim listova, koncentrirano gnojivo može spaliti i korijenje biljaka pa ako kompost nije do kraja razgrađen može doći do paleža korijenja. Polurazgrađeni kompost svakako treba pomiješati sa zemljom a ako se još sve prekrije slojem zemlje/malča, razgradnja će se ubrzati, što smanjuje vjerojatnost paleža.
Organski materijali izloženi toplini, vlazi i zraku se raspadaju s vremenom. Gljive, gliste, crvi, bakterije i drugi organizmi dodatno razlažu materijal na nutrijente nužne za razvoj biljaka. Aerobne bakterije i gljive u procesu proizvode i toplinu, ugljik dioksid (CO2) te amonij (NH4+).
Oksidacijom organskog materijala bakterije podižu temperaturu komposta koja je na vrhuncu aktivnosti 50-60 °C. To, između ostalog, uništava patogene, a omogućuje i korištenje komposta za grijanje. Korištenje mrtvih životinja u kompostiranju možda nije praksa, ali ljudsko truplo (izvor dušika) pomiješano s ostacima drveta (izvor ugljika) ostavljeno da kompostira postati će kompost za mjesec dana. To je jedan način da zemlji vratite što ste uzeli pa razmislite o tome prije nego što spalite nečije truplo ili ga zakopate u sanduku ispod komada betona i mramora iz kojeg ništa ne raste.
Preporučljivo je da kompost sadrži puno više ugljika od dušika (20:1 - 35:1), a to znači otprilike jednak omjer smeđeg otpada (suho lišće, grančice, piljevina, slama, karton, ..) i zelenog, svježijeg otpada (ostaci voća i povrća, svježe pokošena trava, talog kave/čaja, ljuske od jaja, fekalije, ..). Jako dobar smeđi otpad, tj. izvor ugljika, su napuštena gnijezda stršljena - vrlo brzo i lako se raspadaju (slično mokrom papiru) a ako skinete cijelo gnijezdo velika je vjerojatnost da će se iduće godine pojaviti novo na istom mjestu.
Kod smeđeg otpada omjer ugljika i dušika (C/N) je od 30:1 pa na više dok kod zelenog omjer može biti i 10:1 pa i manji. Zbrojeno, to je 40:2 = 20:1, dakle maseni omjer smeđeg i zelenog 1:1 bi trebao biti dostatan. Dodajmo i to da je C/N kod urina otprilike 0.8:1, a kod kartona, papira i drveta oko 500:1 (iako može znatno varirati) što znači da sa ovakvim smeđim otpadom ne treba pretjerivati te da je preporučljivo u kompost dodavati i urin ako se koristi veća masa drvenog materijala, tj. ako manjka zelenog otpada. Budući da smeđi materijal tipično razgrađuju gljive, a zeleni bakterije, maseni omjer smeđe i zelene materije postaje i maseni omjer gljiva i bakterija. Kod crnogoričnih šuma taj omjer je 100-1000:1, kod zimzelenih 5-100:1, dok se u slučaju travnjaka i poljoprivrednih polja kreće od 0.1:1 do 1:1. Dakle, omjer smeđeg i zelenog je poželjno prilagoditi onome što želite uzgajati. Za više zelenila, odnosno lisnate mase (uzgoj salate npr.), može se koristiti i omjer manji od 1:1. To ne znači da ne možete na istom mjestu uzgajati i drveće i povrće, naročito ako se omjer C:N mijenja s dubinom.
Kompost možete praviti sami skupljanjem organskog materijala na hrpu što će možda zahtijevati povremeno miješanje (prozračivanje) te kontrolu vlage (stiskanjem kompostnog materijala ne bi trebala curiti voda), no možete i kompostiranje ostaviti prirodi - rasporedite materijal po zemlji (kao malč) i pustite da radi, najbolje tamo gdje ćete i saditi.
Miješanje ili preokretanje materijala i kontrola vlage nije nužna, no u protivnom će u procesu raspada dominirati aktivnost anaerobnih organizama. A to znači da proizvodnju CO2 zamjenjuje proizvodnja metana (CH4), odnosno - u prisustvu sulfata, sumporovodika (H2S), čime se oslobađa puno manje topline. To nije apsolutno loše no takvo kompostiranje je sporije te omogućuje duže preživljavanje patogena (a i opstanak sjemena korova) pa ćete možda htjeti pričekati s aplikacijom komposta - do iduće godine, no sve ovisi o kompostnom materijalu (npr. za fekalije je veća vjerojatnost da će sadržavati patogene). Optimalna učestalost preokretanja materijala ovisi o materijalu i veličini čestica no preokretanje uglavnom ne treba vršiti više od 2 puta tjedno (a ako se kompostira preko zime ne više od jednom u desetak dana) a kod značajnog raspada i rjeđe. Naravno, proces se može ubrzati usitnjavanjem materijala ali i drugačijim rasporedom materijala (npr. na dvije manje hrpe umjesto jedne velike). Osobno, ne volim preokretanje jer se time uznemiravaju životinje poput glista pa radije rasprostirem kompostni materijal na većoj površini, bez uplitanja u proces raspada.
Potrebno je od 6 - 12 mjeseci da od komposta nastane humus. Zreli kompost je homogena smjesa u kojoj se više ne prepoznaju izvorni sastojci, nema neugodnih mirisa, tamnosmeđe je do crne boje te podsjeća na šumsku zemlju. U slučaju anaerobnog raspada u tlu zasićenom vodom, krajnji produkt je crni mulj no i on se može iskoristiti kao kompost. Neki pak definiraju humus kao rezultat potpune mineralizacije, za što je u prosjeku potrebno oko 5 godina. Takav humus predstavlja stabilnu mješavinu ugljika, vodika i kisika, što su sve elementi koje biljke dobivaju iz zraka tako da nema nikakvu nutricionističku vrijednost za biljke. No taj humus ima ključnu ulogu u kondicioniranju tla i pomaže biljkama da apsorbiraju druge nutrijente. Jari i ozimi usjevi Jari usjevi ili jarine su kulture koje se siju potkraj zime ili u proljeće, a dozrijevaju od ljeta do jeseni. Ozimi usjevi ili ozimine su biljke kojima je za rast potrebno razdoblje niskih temperatura. Siju se potkraj ljeta ili tokom jeseni, a dozrijevaju potkraj proljeća ili tokom ljeta. Ozimine iskorištavaju vlagu skupljenu u tlu tokom zime, bolje nego jarine, što je prednost u sušnim područjima, a obično daju i veće prinose zbog duže vegetacije. \ch_added Rane i kasne sorte Različite sorte voća i povrća dozrijevaju u različito vrijeme. Tako se, po dužini vegetacije, dijele u rane i kasne sorte, a one se još mogu dodatno dijeliti na srednje, srednje rane i srednje kasne. Npr. rani kupus ili kelj dozrijeva u roku od 60 dana, srednje kasni za oko 80 dana, a kasni za više od 90 dana. Ovisno o tipu sorte planira se vrijeme sadnje. Kasni kupus, na primjer, sadi se u proljeće kako bi do zime formirao glavice dok se rane sorte mogu sijati i tokom ljeta. Rane i kasne sorte se obično ne razlikuju samo po dužini vegetacije. Npr. rane sorte krumpira imaju sočnije gomolje, tanju pokožicu i ne čuvaju se dugo. Kasne imaju krupnije gomolje, deblju pokožicu, veći urod i mogu se dugo čuvati. Dužina vegetacije je pak okviran podatak i može varirati, ovisno o uvjetima. Osim trajanja vegetacije, podaci koji utječu na vrijeme sadnje su minimalne i optimalne temperature klijanja i razvoja te otpornost biljke na niske i visoke temperature. Korov Korov tipično predstavljaju samonikle biljke koje rastu oko posađenog bilja. U klasičnoj poljoprivredi smatra se nepoželjnim, no ovdje nije tako. Iako previše određenog korova može ugroziti razvoj posađene biljke, korov rahli tlo i pomaže zadržavanju vode. Da se iskoriste njegove dobre strane a suzbiju loše, obično se koristi malč, no i gušći korov (ili onaj s velikim listovima) može služiti kao malč. Biljke u prirodi su navikle biti okružene raznovrsnim drugim biljkama pa tako rastu i u simbiozi s onim što mnogi nazivaju korovom. U stvarnosti, ako je tlo pogodno za uzgoj, korov uglavnom nije problem, dapače, često pomaže. Pojam korova je ljudska izmišljotina usko vezana uz konvencionalan, sebičan i neprirodan uzgoj monokultura, pa iako ćete i u održivom uzgoju ponekad krčiti mjesta za sadnju od samoniklih biljaka to ne bi trebala biti redovita praksa, dapače, poželjno ju je izbjegavati, a u svakom slučaju ne pretjerivati. Stratifikacija Stratifikacija sjemena je izlaganje sjemena niskim ili visokim temperaturama (ovisno o vrsti), da bi se potaknulo klijanje, a odnosi se najviše na višegodišnje biljke, drveće i grmlje (za dvogodišnje biljke npr. nije nužna). Ova tehnika je zapravo oponašanje prirodnih uvjeta – u prirodi se sjeme rasipa po tlu, prezimi niske zimske temperature i proklije na proljeće. U slučaju hladne stratifikacije, sjeme se stratificira tako da se vrećice sjemena, ili teglice s već posijanim sjemenjem, drže jedno vrijeme u hladnjacima (sjeme bi trebalo biti u vlažnoj zemlji ili pijesku). Naravno, najbolja je prirodna stratifikacija koja uključuje fluktuacije temperature pa bi najbolje bilo da su teglice sa sjemenom vani tokom zime. Stratifikacija je nužna za neke biljke, no i za ostale općenito poboljšava klijavost. Trap Trap je tvorevina koja se koristi za skladištenje korijenastog bilja a osigurava očuvanje kvalitete, do konzumacije i/ili sadnje za sjeme. Tipično se u trap spremaju dvogodišnje biljke radi zaštite od zime i voluharica. Kalemljenje (cijepljenje) Kalemljenje je način oplemenjivanja raznih sorti biljaka, tako da se prenose istovjetne osobine jedne biljke (plemka) na drugu biljku (podlogu). Uglavnom se obavlja radi otpornosti, dugotrajnosti i boljeg prinosa voćaka. Prvo se posadi sjeme (podloga) a kada izraste biljka na nju se kalemi (cijepi) plemka. Klijavost Biljke obično razvijaju puno sjemena, no neće svo sjeme proklijati. Klijavost je bitan podatak za sadnju iz sjemena, a otkriva koliki postotak sjemena možemo očekivati da će proklijati. Npr. ako je klijavost 80%, možemo očekivati da će proklijati 8 od 10 sjemenki. Taj podatak nam onda određuje i koliko ćemo sjemenki staviti u istu rupu prilikom sadnje - što je manja klijavost, stavljamo više sjemenki. Sjeme povrća generalno ima dobru klijavost, no sjeme drveća (poput žira hrasta) može imati izrazito nisku klijavost. Za takvo ili bilo koje krupnije sjeme se obično klijavost ispita, npr. stavljanjem sjemenki u posudu s vodom na oko 15 minuta i odbacivanjem sjemena koje pluta (metoda je prilično pouzdana, iako ne 100%, a za manje sjeme je neprimjerena). Ako podatak o klijavosti nije naveden, obično se navodi broj sjemenki koji se stavlja u rupu. No klijavost bilo koje vrste polako opada s vremenom pa ako je sjeme starije trebat će i više sjemenki posaditi za isti rezultat.
Sadnja - osnove Da bismo uzgojili biljke moramo znati što biljkama za život treba, no da bismo ih uzgajali održivo potrebno je proširiti vidike. S ciljem postizanja održivosti i samoodrživosti težit ćemo relativno zatvorenom i otpornom eko-sistemu u kojem postoji ravnoteža između biomase koja se izvozi iz njega i one koja se uvozi. Eko-sistem se ne može apsolutno zatvoriti, no da bi se smanjio utrošak energije i povećala održivost, izvoz/uvoz treba minimizirati, tj. što više lokalizirati ciklus uzgoja, konzumacije i fertilizacije. Prema studijama kultura koje se najviše konzumiraju (kukuruz, pšenica, riža) najvažniji faktor koji utječe na urod je fertilizacija dušikom, slijedi ju vlažnost pa minimalna temperatura. Dok na temperaturu ne možemo puno utjecati (barem ne u otvorenom uzgoju) na ovo drugo itekako možemo. Gnojidbu dušikom u uzgoju možemo u potpunosti izbjeći zahvaljujući samoniklom bilju koje, uz pomoć mikroba, fiksira dušik. U mom vrtu, na primjer, raste više vrsta grahorice i djeteline, a tu je i bagrem. Tlo je konstantno opskrbljeno dušikom tako da gnojidba istim ne da nije potrebna, nego uopće nema smisla a mogla bi biti i kontraproduktivna - naročito u slučaju sintetičkog gnojiva. Kod gnojidbe tla sintetičkim gnojivima (npr. nitratima/fosfatima) može doći do zasićenja i negativnog utjecaja na biljke. To nije slučaj kod prirodne fiksacije nutrijenata jer je ona samoregulirana. Npr. u slučaju veće koncentracije dušika, na korijenju mahunarki se neće formirati kvržice s bakterijama koje fiksiraju dušik, sve dok se koncentracija dušika u tlu ne smanji. Slično je s koncentracijom drugih nutrijenata. Određene vrste gljiva će, na primjer, u nedostatku fosfata, početi lučiti kiselinu za razgradnju minerala koji sadrže fosfor, no razgradnja se smanjuje s povećanjem koncentracije a u slučaju zasićenja razgradnja prestaje. Općenito, poželjno je prirodi osigurati samoregulaciju na svim razinama jer naše uplitanje je, barem dugoročno, često kontraproduktivno, naročito u pogledu samoodrživosti. Dakle, ako želite uzgajati održivo, prvo što je poželjno napraviti je osigurati pregršt različitog samoniklog bilja koje fiksira dušik. Da bi se osigurala konstantna vlažnost (ali i regulacija temperature) može se koristiti malč, ali i on bi trebao biti živi ili lokalno generirani malč. Diverzitet samoniklog bilja osim što osigurava malč, povećava otpornost i urod (osim u siromašnim tlima gdje može postojati natjecanje za resurse, no u održivom uzgoju tla ne bi trebala biti siromašna). Zadržavanju vlažnosti pomoći će i specifična konfiguracija terena ali i sadnja grmlja i drveća koje nikako ne treba zanemariti u održivom uzgoju, jer osim hlada (i fiksacije dušika u slučaju vrsta poput bagrema) fiksiraju ugljik u tlo, što je također faktor koji značajno utječe na urod. Diverzitet bilja i drveća osigurat će i diverzitet gljiva koje sprječavaju eroziju tla, pomažu zadržavanju vode, razlažu toksine, a biljkama pružaju nutrijente i daju specifičan okus. Dalje u ovom poglavlju bit će opisane neke osnovne smjernice za sadnju, a detalji i alternativna rješenja istraženi su u kasnijim poglavljima. Prilagodba tla U slučaju nepovoljnije klime i tla, oblik terena i sastav tla morat će se prilagoditi biljkama. Na primjer, sadnja na brdu obično omogućuje dobru drenažu i protok zraka, no većina povrća nema duboko korijenje pa generalno ne podnosi dobro sušu koja ovdje može biti veći problem. Uz to, ako težimo samoodrživosti vrta, želimo naše uplitanje, pa tako i zalijevanje, dugoročno svesti na minimum a ako je moguće i posve ga izbjeći. Tu dosta pomaže malč (pokrov od organskog materijala), no da bi maksimalno iskoristili potencijal hvatanja oborinskih voda možemo formirati gredice (redove za sađenje) u valovitom obliku tako da prate izohipse. S donje strane gredica na brdu možemo iskopati kanale koji će zadržavati vodu, no bolje rješenje, naročito kod lošeg tla, je izdizanje gredica, npr. Hügelkultur metodom.
Gredice
Fig. \fig1: Valovite izdignute gredice: a) tlocrt b) bokocrt Na mjestu gredica se iskopaju kanali dubine oko 30 cm (širine i dužine po želji i mogućnostima). U kanal se ubacuju drveni materijali poput krupnog granja, komada drveta i manjih trupaca. Na to se dodaju organski materijali poput sijena, lišća, slame, kartona i sl. koji će tvoriti sloj od 4-6 cm iznad granja. Na kraju se dodaje kompost ili kvalitetnija zemlja. Po završetku bi gredice trebale biti izdignute iznad tla i tvoriti brdašca, kao na slici \fig2.
Hügelkultur gredica
Fig. \fig2: Hügelkultur gredica Kvalitetno tlo se generalno može naći u šumama a ova metoda donekle emulira formiranje tla u šumi pa bi, radi što veće održivosti bilo dobro posaditi i koje drvo (pogotovo ako uzimamo drveće, tlo, lišće i sl. iz šume - treba vratiti Zemlji jednako ako mislimo uistinu biti održivi). Metoda Hügelkultur poboljšava uzgojni medij, povećava površinu za bilje girifikacijom tla (što koristi i sama priroda - npr. u kori mozga, brdovitim šumama) te povećava prinos sa svakom godinom, a u određenim slučajevima može čak i eliminirati potrebu za zalijevanjem. Dubina i razmak sadnje Iako se kod uputa za sadnju često navode dubina sadnje i razmak za kulture, te podatke treba shvatiti uvjetno. Krumpir se npr. uopće ne mora ukapati, može se jednostavno položiti na golo tlo i prekriti malčom slame, a slično vrijedi i za ostale kulture, iako će rezultati ovisiti o uvjetima (npr. o stadiju raspada malča). Za sitno sjeme, poput onog mrkve, uobičajeno je iskopati redove pa sjeme posijati cijelom dužinom a onda kasnije prorjeđivati kulturu kako bi preostale biljke ojačale. Općenito, biljke koje razvijaju gomolje ili deblje korijenje poželjno je saditi na većem razmaku ili prorjeđivati nakon sadnje. Veći razmak poželjan je i ako je tlo siromašnije, no ako je tlo bogato hranjivom možete slobodno zanemariti podatke o razmacima između biljaka/redova - pa tako možete i veće sjeme (npr. sjeme graha) sijati u redovima poput sitnog (bez iskapanja rupa za svaku pojedinu sjemenku). Podaci o razmacima uglavnom se odnose na konvencionalnu i industrijsku poljoprivredu gdje se intenzivno obrađuje tlo, koristi teška mehanizacija i sintetičko gnojivo a ekosistem se reducira na uzgajane monokulture. Ovdje pak težimo suradnji s prirodom, a u istoj su razmaci između biljaka prirodno varijabilni. Jesen i zima U jesen je dobro tlo pokriti slojem malča. Može se to napraviti i zimi, pogotovo ako se pokriva već odstajalim materijalom, ali bolje je prije. Prvo stavljanje malča će prvenstveno služiti za čuvanje vlage, regulaciju temperature te smanjenje rasta korova.
U standardnim kontinentalnim uvjetima malču će trebati oko godinu dana da se počne raspadati dok će se potpuno raspasti u roku 3 godine. Uz dosta vlage i dobrog provjetravanja bit će to puno prije, no nije realno očekivati veće poboljšanje tla (obogaćivanje nutrijentima) kod prve sadnje. Stoga, ako je tlo lošije, prilikom prve sadnje ne bi bilo loše popraviti tlo (npr. miješanjem sa kvalitetnijom zemljom ili kompostom). No to nije nužno kada se malč postavlja dosta prije sadnje - tlo će se nakon stavljanja malča vrlo brzo mijenjati, zbog znatno više vlage u tlu bit će i znatno više kišnih glista u njemu pa tlo vrlo brzo postaje rahlije i bogatije.
Ključnu ulogu u razgradnji materijala imaju mikrobi a njihova aktivnost, između ostalog, ovisi o temperaturi. Tako i debeo snježni pokrivač tokom zime može pomoći razgradnji jer sprječavanjem smrzavanja tla osigurava kontinuiranu aktivnost mikroorganizama. Proljeće Odgrnuti malč samo toliko da napravimo uske redove ili rupe u koje će se sijati ili saditi. Bitno je da iznad posijanog sjemena nema većeg grumena zemlje koji bi sprečavao izlazak biljke. Malč je poželjno sačuvati na zemlji koliko god je moguće.
Biljke možemo sijati na otvorenom ili u zatvorenom prostoru pa eventualno presađivati sadnice na otvoreno. Razlog inicijalne sadnje u zatvorenom su kontrolirani uvjeti, prvenstveno osiguranje od niskih temperatura (mraza) jer se često radi o biljkama koje nisu autohtone na ovom području i nisu prilagođene nižim temperaturama (na koje su najosjetljivije sjemenke u fazi klijanja, tj. najmlađe biljke). No, domestikacija biljaka i pretjerana briga oko njih dugoročno čini te biljke slabijim i manje otpornim na stres i bolesti. Tako bi, u smislu samoodrživosti, bilo bolje što manje brige - odnosno ići u smjeru prilagođavanja biljke i sijati ih na otvorenom. A da bi se izbjegla i ručna sadnja mogla bi pomoći sintetička biologija, no bez transformacije svijesti globalne populacije i uz silu patenata teško da se tu nešto dobro može očekivati za one koji žele sami uzgajati za sebe.
Rješavanje korova Ako vam smeta korov (posađenim biljkama često i ne smeta), ne vadite ga čupanjem, kopanjem ili okretanjem zemlje (osim što remetite homeostazu tla, time skrivene sjemenke korova približavate površini i potičete njegov rast) - samo podsjecite biljke i ostavite ih na mjestu kao malč. Dvogodišnje biljke Dvogodišnje biljke je potrebno ostaviti da prezime u vrtu ili skladištiti gomolje, zadebljalo korijenje, lukovice i saditi drugo proljeće kako bi procvalo i dalo sjeme. Dvogodišnje biljke: mrkva, peršin, pastrnjak, komorač, kupusnjače (kupus, kelj, korabica, brokula, cvjetača, raštika), repa, koraba, cikla, blitva, luk, poriluk. Povrće Ovdje će biti opisane neke uobičajene kulture u uzgoju. Luk Ciklus uzgoja traje tri godine. Prve godine iz sjemena dobijemo lučicu, druge od lučice veliku lukovicu a tek treće ponovno dolazimo do sjemena. Manje lučice luka su najbolji sjemenski materijal i iz njih će narasti veće glavice luka. Obično se sadi u proljeće (od ožujka do svibnja) ili u jesen - ovisno o klimi i tlu. Luk ne voli zadržavanje vode (može doći do truljenja). Voli puno hranjiva i svjetla (ne podnosi zasjenjivanje) a povoljna pH vrijednost tla je 6-7. U pripremljenu gredicu dovoljno je samo lagano utisnuti lučice luka. Bitno je dobro okrenuti lučicu luka - plosnati dio koji će potjerati korijenje prema dolje, vrh gdje će potjerati list prema gore. Razmak između lučica 10 - 20 cm. Gredice s lukom dobro je prekriti mješavinom drvnog pepela i polurazgrađenog komposta, pa onda još slojem sijena. Luk i češnjak vole pepeo radi kalija i jer pepeo blago alkalizira tlo. Luk bez problema niče kroz taj sloj malča, a tako pokriveno tlo ostaje ispod rahlo i raste jako malo korova. Na rubove gredice može ići salata. Mrkva je odličan susjed luku - mirisom tjera lukovu muhu, luk tjera mrkvinu muhu. Tijekom srpnja počinje berba luka posađenog na jesen ili na proljeće. Luk posađen na jesen u kontinentalnom dijelu dozrijet će malo prije (početkom srpnja) a onaj proljetni malo kasnije (polovicom srpnja). Da bi znali kad je luk dovršio s vegetacijom i kad je spreman za berbu, treba pratiti promjene na nadzemnom dijelu - tzv. cimi luka. Tijekom rasta ona je uspravna, a kada luk prestane rasti i počinje dozrijevati - ona se počne polijegati (kod nekih sorti polijeganje izostaje - zreo je kad vrh cime počne žutiti i sušiti se). Ponekad dio luka procvate i ode u sjeme, pa tada dio luka ima karakteristične visoke stabljike s cvjetovima koje se ne poliježu. Razlog cvatnje je najčešće nepovoljan trenutak sadnje ili predebele lučice (sadni materijal). Luk prije spremanja osušiti na suhom prozračnom mjestu gdje ne dopiru direktne zrake sunca. Ne čuvati u prostorima gdje preko zime dolazi do smrzavanja. Mnogi preporučuju izbjegavanje sadnje mahunarki blizu luka, a kao razlog navodi se lučenje alelokemikalija koje štetno djeluju na bakterije koje fiksiraju dušik, što onda sputava razvoj mahunarki. No, nema studije koja ovo potvrđuje, a mnogi uzgajivači prijavljuju uspješan uzgoj graha uz luk, tek neki prijavljuju problem s graškom no, bez prave studije, i tu je upitno da li je zaista uzrok problema luk. Osobno, nisam primjetio razliku između graha/graška posađenog uz luk i onog dalje od luka. Moguće jest da u određenim slučajevima grašak ili grah neće uspjeti uz luk (možda npr. ako je glavica luka oštećena pa se pojavi jača koncentracija određenih alelokemikalija može doći do inhibicije razvoja osjetljivijih sorti obližnjih biljaka) no ne mora značiti da luk jest uzrok tomu. Općenito, postoji dosta mitova vezanih uz uzgoj, a razlog je uglavnom redukcionistički i naivan pristup vrtlara amatera, tako da savjete poput ovih, ako nisu potvrđeni ozbiljnijom studijom, uvijek treba uzimati s rezervom. Crveni luk Glavninu crvenog luka sadimo u rano proljeće, ali dio možemo posaditi u jesen (s bijelim lukom) koji će doći ranije i kojeg ćemo kasnije potrošiti kao mladi luk. Najbolji je kozjak (nema brige sa lučicama). Svaku lučicu koju odvojimo od busena možemo posaditi za novi luk iz kojeg se ponovno formira busen. Lučice se sade utisnute u zemlju, na razmak 10-20 cm. Da se izbjegne napad lukove muhe može se posaditi kasnije (u svibnju). Kada biljka naraste na oko 10 cm može se potkratiti za 3-4 cm kako bi se ojačao razvoj korijena. Bere se tokom srpnja. Bijeli luk = češnjak Sadi se u jesen (ozimi luk), nakon što je vrt pokriven sijenom, ili u rano proljeće. Proljetni ima manju glavicu i više sitnijih češnjeva, jesenski ima veću glavicu i manji broj krupnijih češnjeva. Za sadnju se koriste neoštećeni krupniji češnjevi, odvojeni od glavice. Češanj se okrene petom (plosnatim dijelom) nadolje, utisne malo u zemlju i nagrne zemljom.
Sadnja češnjaka
Fig. \fig5: Sadnja češnjaka Ne podnosi monokulturu pa je preporučjivo izbjegavati sadnju tamo gdje su prethodno sađene biljke iz iste obitelji, barem nekoliko godina. Zbog karakterističnog mirisa mnoge štetočine ga izbjegavaju pa će od istih štititi biljke (uključujući i voćke) u blizini. Dodano poglavlje Vlasac. Vlasac = Allium schoenoprasum Ako želite divlji luk koji će se sam brinuti o sebi te izbjeći sadnju svake godine onda je najbolje posaditi vlasac.
Isto vrijedi i za medvjeđi luk, no on nema klasičan izgled luka i može se zamijeniti s otrovnim biljkama.
A možda ga nećete morati niti zasaditi, to je samonikla biljka i u našim krajevima - ja sam npr. vlasac našao u svojoj šumi bagrema i samo ga berem po potrebi. Prve godine rasta, kao i kod ostalih lukova, izraste lučica i dugi plavkastozeleni šiljasti listovi a druge godine se stvara šuplja stabljika na vrhu koje se pojavljuje tučak sa cvjetovima. Cvjetovi su kod vlasca lila ili blago ljubičaste boje, a cvatnja se odvija tokom svibnja i lipnja.
Početak cvatnje ovisi o vremenskim uvjetima. U zadnje vrijeme biljke općenito znaju početi cvasti ranije nego što se to navodi u literaturi.
Allium schoenoprasum
Fig. \fig11: Vlasac u cvatnji Lukovica je mala (oko 10 mm) pa je najbolje istu ostaviti u zemlji (u svakom slučaju, poneku treba ostaviti da se razmnožava) a koristiti samo listove. Listove možemo brati tokom cijelog trajanja vegetacije, a učestalom berbom se potiče novo stvaranje listova i odgađa cvjetanje biljke pa možemo imati kontinuiranu i dugu berbu. Miriše na češnjak a okus bi trebao biti blag (sličan mladom luku), no može se naići i na primjerke s vrlo jakim okusom češnjaka. Može se jesti i kad procvjeta (uključujući pupoljke i cvjetove) no stabljike su tada čvrste i tvrde te gube aromu a okus postaje gorak. Dodaci u poglavlju Kupusnjače. Revizija podataka o dubini sadnje, te manje izmjene drugdje. Kupusnjače Kupusnjače su dvogodišnje biljke pa ih preko zime ostavljamo u zemlji pokrivenoj malčom, no u slučaju ranih sorti koje nisu tako otporne na hladnoću, ili u slučaju planinskih krajeva sa hladnim i dugotrajnim zimama, prezimljuju u zatvorenom, korijena utrapljenog u pijesak. Na proljeće, čim vremenske prilike dopuste, izdvajaju se najbolje i sade natrag u vrt. Druge godine razvija se visoka razgranata stabljika sa žutim cvjetovima. Cvatnja traje i do 2 mjeseca. Komuške (plod sa sjemenkama) ostaviti da dozriju na biljci. Ako ih poberemo ranije neće dozoriti i sjeme će biti slabe kvalitete. Tokom razvoja zahtijevaju ujednačeno višekratno tjedno zalijevanje, ukupno 2-5 cm. Kupus Dvogodišnja biljka. Sije se na dubinu do 0.5 cm (2-3 sjemenke), razmak 50-60 cm, u gušćem sklopu razvijaju se manje biljke ili manje glavice. Kelj Sibirski Dvogodišnja biljka. Može preživjeti i najžešće zime. Prvi mraz poboljšava okus i može se brati cijele zime. Sadi se na dubinu do 2 cm, na istu površinu nakon 3-4 godine. Mahunarke Mahunarke ne vole velike vrućine. Ono što ih razlikuje od ostalog povrća je mogućnost fiksacije dušika (prevođenja plinovitog dušika iz zraka u oblik koristan biljkama) preko kvržičnih bakterija na korijenu. U takve biljke spadaju: grašak, grah, lucerna, soja, djetelina, grahorica. Grašak Botanički, grašak se, kao i druge mahunarke, svrstava u voće, ali ga se u kulinarstvu tretira kao povrće. Treba sunčano mjesto, veći hlad može znatno smanjiti urod. Klija 8-10 dana (ako su povoljni vremenski uvjeti) i brzo raste. Ne može samostalno održavati svoju stabljiku uspravno pa ga moramo nekako poduprijeti (osim ako se radi o niskoj sorti). Možemo koristiti štapove, granje, mreže ili staviti špagu između dva štapa iznad reda pa kako grašak raste tako dodavati nove špage na većoj visini. Sije se vrlo rano i ima kratko vrijeme vegetacije (može se saditi i više puta u godini) pa mu korov može nanijeti vrlo malo štete, zato ne treba pretjerivati u čišćenju (stabljika graška je jako osjetljiva, najviše na mjestu gdje izlazi iz zemlje). U principu, treba računati da se pobere u jednoj berbi. Procijeniti kada je većina mahuna popunjena, a da nije došlo do prevelikog dozrijevanja donjih mahuna (koje su se prve formirale).
Kad su mahune pune, sjajno zelene, tad su zrna mlada i sočna, mirisna kad se skuhaju. Ako već za par dana propustite pobrati mahune graška, one već počinju biti svjetlije, hrapave, a plodovi više nisu onako slatki i duže se kuhaju.
Dio biljaka ostavimo da dođe do potpune zrelosti i poberemo za sjeme. Treba jedino paziti da ne dođemo prekasno u berbu jer kada sazrije, grašak sam otvara mahune i odmah se sam posije. Ako ćemo ga sijati ponovno iste sezone nije potrebno čekati da se sjeme potpuno osuši, bitno je samo da sjeme postane tvrdo, odnosno nejestivo bez kuhanja. Grašak okruglog, glatkog zrna (P.s. var. vulgare) najčešće je rani i niski. Optorniji je na hladnoću i dozrijeva malo ujednačenije. Onaj naboranog zrna (P.s. var. medulare) treba malo više temperature na početku vegetacije ali berba duže traje. Kasni kultivari su uglavnom srednje visoki i visoki te se obično podupiru granjem kako bi se viticama hvatali za grančice. Iz mog iskustva, nije svejedno kakve potpore koristite. Jednom prilikom sam kao potpore pokušao iskoristiti grane višnje, pa sam i poticao biljke graška da se hvataju za njih, no grašak ih je izbjegavao i radije se hvatao za tanke i nestabilne vlati trave. Situacija nije bila puno bolja ni kad nije bilo korova. Da li iz nekog razloga ne voli višnju ili ova sorta graška (starinski bijeli poluvisoki) preferira žive biljke kao potpore nije mi jasno (no ne bih se čudio). Čini mi se da bi, u ovom slučaju, konstrukcija jednostavno morala biti kompleksnija, tako da se grašak na istu naslanja i tako nema izbora nego da se hvata za nju. No ne volim baš siliti biljke na neprirodna rješenja, pa sam grašak pustio na miru. A mislim da nisam time ni nešto puno izgubio, čini se da mu ne smeta hvatanje za korov ili za drugi grašak - svaki koji se uhvatio za nešto živo dobro je uspijevao. U svakom slučaju, ovo je još jedan dobar primjer relativnosti korova. Za razliku od prva dva obična zelena graška, grašak šećerac ima tamnosmeđa kvrgava zrna i ne stvara tvrdi sloj unutar mahune. Zbog toga se cijele mahune kuhaju ili jedu sirove. Grah = Phaseolus vulgaris Minimalna temperatura za klijanje i nicanje graha je, ovisno o sorti, 7-14 °C, no najbrže niče na 18-23 °C. Optimalna temperatura za cvatnju i zametanje plodova je oko 23 °C (20 - 28 °C). Kad nikne ne može duže podnijeti niske temperature. Može propasti pri -0.5 - 1 °C. Neke sorte mogu podnijeti do -3 °C ali kraće vrijeme. Obični grah (Phaseolus vulgaris) je visokokalorična namirnica, sadrži gotovo sve esencijalne aminokiseline pa je i dobra zamjena za meso. Razlikujemo niski i visoki grah, visoki može narasti i preko 2 m pa je dobro napraviti konstrukciju za penjanje (to može biti kukuruz, posađen prije na istu gredicu). Obični grah se, kao i grašak, ostavi da se potpuno osuši na biljci i tek tada kupi za sjeme. Mahune graha su također jestive no za jelo se beru mlade (dok sjemenke još nisu dozrele). Naravno, nezrele sjemenke se ne mogu iskoristiti kao sjeme. Najbolji grah za mahune je grah mahunar no i mahune graha zrnaša se mogu jesti ali treba ih brati dok su jako mlade i meke jer kasnije postanu prežilave. Osim toga, jestivi su listovi (mladi se mogu jesti i svježi) i vrhovi stabljike koji se otkidaju kad biljka dostigne punu veličinu (što navodno pomaže i da mahune prije nabubre), jedu se uvenuli i mogu biti vrlo ukusni s ponešto maslaca i bijelog luka. Ako imamo velike količine, možemo ga čistiti tako da ga stavimo u velike plahte, izgazimo da se odvoji ljuska i protresamo na blagom vjetru. Prema narodnoj predaji, odnosno stoljetnom promatranju vremenskih prilika, zadnji rok kada se može pojaviti mraz su tzv. smrznuti (ledeni) sveci, 12.,13. i 14 svibnja, ali mogućnost mraza postoji čak i do 19.svibnja. Zato se grah sije tako kasno, da bi u to vrijeme tek možda počeo nicati i tako ne bi propao od hladnoće. Naravno, to ne znači da će uvijek u to doba jako zahladiti i da ne možete ranije posijati nešto i tako imati raniji urod, ali i s ranijom sjetvom riskirate da biljke propadnu uslijed mraza ili hladnih vjetrova. Osim navedenog, grah se ne preporučuje sijati prije jer ako je zemlja prehladna i prevlažna, sjeme može u takvim uvjetima istrunuti. U toploj zemlji grah će prije niknuti i biti otporniji na kasnije eventualne pojave bolesti. Da bi mahunarke prije niknule, mogu se namočiti u vodi noć prije. Grah ne morate namakati ukoliko je zemlja dovoljno vlažna. Ako je sušno proljeće i ako ne namočite grah noć prije, nicanje se može odužiti. Namočeni grah preko noći nabubri i prije klije od suhog, a ponekad se desi da već drugi dan tako namočeno zrnje počne klijati. Nakon sjetve gredice graha ne treba zalijevati. Podnosi pH tla od 5 - 8, no optimalna vrijednost je 6.5 - 7.5. Prozračnost tla je dosta važna jer teška i pH nepovoljna tla otežavaju stvaranje kvržičnih bakterija a time i fiksaciju dušika što koči razvoj biljke. Niski grah ne treba svoje gredice i možemo ga saditi uz biljke koje se polako razvijaju. Tako se najčešće sije među kupus, kelj, prokulicu ili cvjetaču. Među krumpir se sadi u vrijeme kada se krumpir zadnji put zagrne. Grah traži bar 8-10 sati direktnog sunca, manje od toga vodi do izduženosti biljaka i smanjenog prinosa. No, s druge strane, osjetljiv je i na visoke temperature. Grah u cvatnji podnosi najviše 31-32 °C. Pri većim temperaturama javlja se palež najmlađih i najosjetljivijih biljnih organa (pri čemu su otvoreni cvjetovi manje osjetljivi od cvjetnih pupoljaka) te biljke često i odbacuju tek oplođene cvjetove. Rezultat visokih temperatura je tako slab urod, sa najviše 2-3 mahune po biljci, dok je u normalnim uvjetima tipičan urod 10-25 mahuna po biljci (broj primarno ovisi o tome koliko se vode izgubljene kroz evapotranspiraciju nadomjesti). Da bi se efekt ublažio poželjno je djelovati preventivno - prije cvatnje osigurati da je tlo oko biljke dobro malčirano suhim malčom te opskrbljeno hranjivima. Niske vrste tu mogu biti u prednosti jer cvatu prije visokih pa mogu razviti plodove prije početka velikih vrućina. Opadanje cvjetova mogu prouzročiti i niske temperature, manje od 13 °C. Zrele mahune dobro je što prije pokupiti, jer inače smanjuju vjerojatnost razvoja novih mahuna. Vrijeme vegetacije (od sadnje do zrelih plodova) graha je 60 - 120 dana, ovisno o vrsti i uvjetima. Čuva se na suhom i prozračnom mjestu uz relativnu vlažnost manju od 50% te optimalnu temperaturu od 5 - 10 °C. Postoje vrste graha koje su puno otpornije na sušu, no imaju i nešto manje sjemenke. Jedna od takvih je Azuki grah (Vigna angularis). To je niska vrsta graha a sije se isto kao i klasične vrste. Cvjetovi su žuti a mahune uske - slično grahorici. Ovaj grah stalno cvate na vrhu stabljike sve do prvih mrazeva tako da na istoj stabljici tokom cijelog ljeta postoje mahune za branje. Obilan urod tokom dužeg razdoblja tako kompenzira nešto sitnije zrnje, naročito u sušnim godinama. Zbog velike otpornosti možemo ga pustiti i da se sam zasije (naročito ako nema opasnosti od mraza). Ovu i slične vrste iz porodice Vigna nije preporučljivo zagrtati jer višak vlage može potaknuti širenje gljivičnih bolesti. I zrno i lišće Viga graha je izrazito bogato proteinima. Prije kuhanja, zrno ne treba namakati no namakanje oko sat vremena prije kuhanja će smanjiti vrijeme kuhanja. Listovi se mogu koristiti kao špinat.
Nametnik na kojeg je dobro obratiti pozornost je grahov žižak. Više napada niski grah, a odlaže jajašca u poluzrele mahune već u vrtu, pa da vas ne bi iznenadili žišci u grahu nekoliko mjeseci nakon berbe, najbolje je suhi grah staviti na par dana u zamrzivač (pri temperaturi od -18° C ugibaju sve ličinke žiška) ili 30 dana na 0 do -4 °C, zatim posušiti na suncu i spremiti na suho mjesto. Tako tretirani grah zadržava klijavost i može se saditi bez problema. Osim graha, žižak napada i druge mahunarke - sjeme grahorice, lupine, leće, graška i boba.
Kao i u slučaju tikvenjača, redovito branje plodova kod mahunarki potiče stvaranje novih plodova. Mahune se mogu skladištiti u zamrzivaču godinu dana, a ako su prethodno blanširane (prokuhane nekoliko minuta) i dvije godine. Tri/četiri sestre Tradicionalna kombinacija tri sestre - kukuruza, graha i tikvi, dovela je do nastanka niza sorti posebno dobro prilagođenih penjanju po stabljikama kukuruza i zovemo ih kuruzari. U sredinu posijati kukuruz, oko njega grah i oko svega tikve (mogu biti i redovi - jedan pored drugog). Kukuruz je potporanj visokom grahu, grah gnoji tlo dušikom (iako većinu uzima za sebe), a tikve zasjenjuju tlo velikim lišćem, štite ga od isušivanja (iako će tikve i iskoristiti većinu zadržane vode) i ne dozvoljavaju rast korovu. Ako i nemamo prostor za tikve, može se posijati kombinacija visokog graha i kukuruza, gdje je kukuruz odličan za potpornje visokom grahu za penjanje. Jedino imati na umu da je kukuruz potrebno posijati nekih 2 tjedna do mjesec dana prije, kako bi bio dobar potporanj visokom grahu. Uz ovu kombinaciju može se dodati i suncokret koji će pomoći zaštititi stabljike kukuruza od vjetra, a grah se može i po njemu penjati. Neki ne preporučuju uparivanje suncokreta sa grahom jer navodno suncokret izlučuje alelokemikalije koje sprječavaju razvoj graha, a osim toga veliki listovi suncokreta mogu zasjenjivati grah. Po mom iskustvu, a i iskustvu mnogih drugih, i oko jednog i drugog se ne treba brinuti. Osim ovoga, mit je vjerojatno i da je fiksacija dušika razlog boljeg uspijevanja kukuruza u rotaciji s grahom pa tako i u ovakvim kombinacijama. Razlog zašto kukuruz uspijeva bolje s grahom je vjerojatno to što grah više snižava pH rizosfere, što onda oslobađa više nutrijenata, poput fosfora - koji je prijeko potreban kukuruzu. Štitarke Mrkva Sije se na dubinu 0.5 - 1 cm. Prije sjetve sjeme je dobro namočiti u vodu preko noći i mokro pomiješati s vlažnim pijeskom. Time se znatno ubrza klijanje na koje inače treba čekati i do 3 tjedna. U prvoj godini razvije se slatko zadebljalo korijenje koje se čuva u zemlji do kasne jeseni. Nakon što prezimi utrapljena u pijesak, mrkvu za sjeme sadimo rano u proljeće kako bi formirala štitaste cvjetove. Cvatnja traje oko mjesec dana. Peršin Sadi se na dubinu 0.5 cm (2-5 sjemenki), razmak 5-6 cm. U dobrim uvjetima raste oko 40 cm u visinu. Kao i mrkva, vrlo teško klije i od sjetve do nicanja jako je važno održati vlažnost površinskog sloja tla. Zato se ponekad uzgaja iz presadnica. Za sjeme se uzgaja slično kao i mrkva. Otporan je na hladnoću pa može prezimiti i u vrtu iako ga je dobro pokriti slojem slame, a može se i trapiti kao i ostalo korjenasto povrće. Ako se sjeme ne pokupi na vrijeme može prezimiti u vrtu i zasijati se. Razlikujemo peršin listaš i peršin korijenaš. List i jednog i drugog se koristi jednako, no korijenaš ima veći korijen. Celer listaš Sije se plitko u zemlju (najdublje do 0.5 cm). Vrijeme sijanja je od početka ožujka do početka svibnja. U rupu je dovoljno staviti jednu do tri sjemenke, ali kako je sjeme vrlo sitno, odvajanje 2-3 sjemenke može biti izazov. Na otvorenom, tj. u vrtnu gredicu, sjeme se može sijati u gnijezda udaljena 30-40 cm, u povoljnim uvjetima naraste do 80 cm visine. Podnosi nešto gušći sklop, ali ako je pregusto sijana, stabljike će se slabije razvijati. Nije preporučljivo sijati u plitke rovove, ali ako to radite razmak između sjemenki može biti od 30-40 cm. Može se sijati i gušće, ali će biljke davati manje tanjih stabljika. Klijavost sjemena je 95% – 100%. Tikvenjače Najbolje vrijeme za sjetvu mahunarki i tikvenjača u kontinentalnom dijelu Hrvatske je svibanj. Kod mahunarki, to se odnosi na sve vrste visokog i niskog graha, osim boba i graška koji se mogu i prije saditi jer nisu osjetljivi na hladnoću. Jako dobra međukultura tikvama su grah, dragoljub, cikla, luk. Tikve i tikvice sade se po 3-4 zrna u jamicu. U vrijeme berbe (ljeto), za što više plodova krastavaca i tikvica, treba ih stalno brati. Krastavac Sadi se kad prođe opasnost od mraza, poželjno na lokaciju koja nije vjetrovita, na 20-30 cm razmaka, u dubinu do 0.5 cm (2-3 sjemenke). Odličan susjed krastavcima je kopar. Voli dosta topline, vlage i bogato pognojeno tlo. Ima vrlo osjetljivo površinsko korijenje i presađuje se samo s grudom tla, a najčešće se sije direktno na gredice. Prostor između biljaka dobro je malčirati nekim tvrđim slojem kako bi što manje trebalo plijeviti i dirati površinsko korijenje, a i kako bi se površinski sloj tla očuvao vlažnim. Razlikujemo dva tipa kultivara - salatne krastavce i sitne, namijenjene kiseljenju koji se još zovu kornišoni. Krastavci se za jelo beru kada nisu potpuno zreli i zato ne možemo uzimati sjeme iz ploda kojeg planiramo jesti. Zreli krastavac požuti i smežura se, središte omekša i postane sluzavo, a sjemenke očvrsnu. Najbolje ih je ostavljati da dozore na biljci, ali ako se i uberu prerano mogu se ostaviti nekoliko dana na suncu prije nego se očiste.
Mokro čišćenje

Sočni dio ploda sa sjemenom se izvadi, stavi u posudu s malo vode i ostavi do tjedan dana na toplom da fermentira. Nakon toga se sjeme prebaci na cjediljku i ispire pod mlazom vode, te potom osuši. Fermentacija nije nužna, no njome se uništavanju bakterije i gljivice koje mogu uzrokovati bolesti na sjemenju.
Kada se na vriježi ostavi jedan ili više plodova da dozriju (počnu žutjeti), ta vriježa će odumrijeti. U suprotnosti, ako redovito beremo plodove, biljka će stvarati nove. Zato obično beremo krastavce redovito sve do kraja sezone, a onda s najbujnijih i najrodnijih biljaka ostavljamo dio plodova da dozori za sjeme. Lubenica Lubenica zahtijeva dugotrajnije veće temperature za uzgoj (naročito tokom sazrijevanja plodova) te je vrlo osjetljiva na niske temperature. Minimalna temperatura potrebna za klijanje je oko 15-18 °C, optimalna oko 30 °C, a optimalna temperatura za rast i razvoj je od 21 - 32 °C. Pri temperaturama ispod 10 °C gubi okus, biljka počinje žutjeti i teško se oporavlja, a ako je temperatura nekoliko dana iznad 32 °C dolazi do opadanja ženskih cvjetova (koji se inače prepoznaju po izbočini na bazi) i propadanja pupova (opadanje muških cvjetova je pak prirodno i ne treba zabrinjavati). Najbolje uspjeva u bogatim i pomalo pjeskovitim (rastresitim) tlima uz pH tla 5.0 - 5.5 no podnosi i manje kisela tla. Korijen može ići i do 2 m u dubinu. Da bi se osigurale veće temperature tla poželjno je tlo dobro malčirati. Uz veće temperature traži i dosta hranjiva. Pri visokim temperaturama poželjno je svakodnevno zalijevati a u zadnjem stadiju razvoja (2-3 tjedna prije zriobe) gotovo prekinuti zalijevanje (da ne bi došlo do pucanja plodova). Slabije razvijeni ili bolesni plodovi se obično uklanjaju kako bi se biljka potakla da razvija manje većih i sočnijih plodova umjesto više manjih. Period od sadnje do berbe je, ovisno o sorti i uvjetima, od 80 - 120 dana. Kao i dinja, lubenica poslije berbe neće dalje sazrijevati pa se za jelo bere potpuno zrela. Zrelost se obično utvrđuje pregledom donje strane lubenice (koja dodiruje tlo). Lubenica je potpuno zrela kad taj dio (u početku bijele boje) poprimi kremasto žutu boju (što je indikator gubitka klorofila pa tako i zrelosti). Drugi dobar indikator zrelosti je smeđa osušena kovrčava vitica koja se nalazi najbliže lubenici. A ako se cijela biljka suši, plodovi vjerojatno neće postati ništa zreliji pa ih je najbolje ubrati prije nego propadnu. Skladišti se na hladnijem mjestu, najbolje pri temperaturi od oko 10 °C. \ch_added Tikvica Minimalna temperatura za klijanje je oko 12 °C, optimalna 14 - 22 °C, za rast i razvoj oko 27 °C. Ne podnosi mraz. Korijenje ide do 50 cm dubine pa ima velike zahtjeve za vodom, no inače ne zahtjeva posebnu brigu. Redovitim branjem (najbolje zavrtanjem ploda) potičemo cvjetanje i povećavamo prinos. Visoke temperature i manjak vode mogu dovesti do opadanja cvjetova. U povoljnim uvjetima, jedna biljka može biti dovoljna za potrebe cijele obitelji. Najbolje ih je brati prije nego prijeđu 12 cm dužine jer kasnije gube određena pozitivna kulinarska svojstva, no ta granična dužina zapravo ovisi o sorti. Termički se obrađuju u većim komadima kratko na jačoj vatri, osim u slučaju spravljanja pirea ili guste juhe. Jestivi su i cvjetovi, peteljke te mladi listovi (mogu se koristiti kao špinat ili sušiti za začin). U hladnjaku može stajati oko 10 dana. Može se skladištiti u zamrzivaču do 3 mjeseca ali ju je potrebno narezati i blanširati prije toga. Plodovi će dozrijevati tokom ljeta i dobar dio jeseni, obično do studenog, kada počinju propadati zbog vlage i niskih temperatura. Pomoćnice Mnoge biljke iz ove obitelji (poput rajčice, paprike, patlidžana, peruanske jagode) su trajnice, no uzgajaju se kao jednogodišnje biljke zbog klimatskih uvjeta. Tako ih svake godine u rano proljeće uzgajamo iznova iz sjemenki a u kasnu jesen unište ih prvi mrazovi.
Da ne bi sadili iz sjemena svake godine, biljke možemo spremiti na zimovanje. Prije nego ih jači mrazevi unište (otprilike krajem listopada, pratiti prognozu), biljke se izvade iz zemlje. Sa korijenja se makne većina zemlje i svo korijenje malo prikrati - na taj način biljkama usporavamo rast i biljka uzima manje hranjiva iz tla. Time potičemo i stvaranje novih korijenovih izboja dok biljka počne dalje rasti na proljeće. Nakon toga potrebno je prikratiti i stabljiku. Svo lišće, cvjetove i pupoljke treba ukloniti. Pravilo je da se ostavi toliko dugi nadzemni dio – stabljika koliko je dugačak i korijen. No ako se stabiljka ostavi i malo duža nije velika greška. Nakon toga se biljke posade u tegle. Pri tome je bitno da zemlja ima što manje hranjivih tvari, da se biljka ne potiče na rast nego na zimski san. Tegle s biljkama se spremaju u slabo grijanu prostoriju preko zime. Ne treba biti puno svjetla a zalijeva se u malim količinama, maksimalno 1-2 puta mjesečno.
Rajčica Sadi se na dubinu 0.5 - 1 cm u razmacima od 80 - 100 cm. Uvriježeno mišljenje je da treba puno sunca no sasvim dobro može uspijevati i zasjenjena, ako ne i bolje (npr. u slučaju ekstremnih temperatura). Sjeme se vadi iz potpuno zrelih i zdravih plodova zajedno sa sluzavim sokom i ostavi nekoliko dana da fermentira (mokro čišćenje). Najčešća bolest rajčice je plamenjača i ona se prenosi sjemenom kao i neke druge poput koncentrične pjegavosti. Gljivice mogu biti na površini ili unutar sjemenke. Namakanjem u vodu zagrijanu na 50 °C kroz 20 min. može se suzbiti plamenjača sa sjemenki iako neće zaštititi mlade biljke od naknadne zaraze iz tla. Biljke možemo preventivno tretirati čajem od preslice.
Vrlo otporne vrste, pa i na plamenjaču, koje se mogu brati sve do kasne jeseni (do prvog mraza): mali crveni jabučar, velika crvena koktel rajčica, tamna koktel rajčica, sitna koktel rajčica, Litchi rajčica (Solanum sisymbriifolium).
U prirodi, rajčica je grmolika biljka, grane se šire vodoravno na sve strane te ukorjenjuju pri dodiru s tlom. Tako se može i uzgajati u krajevima bez puno vlage koja pogoduje širenju gljivičnih bolesti, poput plamenjače. U protivnom, treba osigurati potpornje (npr. drvene kolce) na koje ćemo vezati rajčicu tokom rasta. Paprika Paprike se mogu jesti i kad nisu potpuno zrele, pa ako želimo sjeme, trebamo znati točne karakteristike pojedine sorte, npr. kakve je boje u punoj zrelosti. Najveći broj sorti prolazi kroz cijeli semafor od zelene preko žute do crvene, ali ima i žutih i žuto narančastih. Sjeme jednostavno uzmemo iz zrelih plodova i ostavimo nekoliko dana da se prosuši. Sorte paprike razmaknuti bar 30 m ako želimo sprječiti križanje.
Kultivare sitnih plodova zovemo feferoni.
Krumpir Prvi sjemenski krumpir (gomolj iz kojeg niče klica) možemo kupiti u sjemenari no i konzumni krumpir će poslužiti (pri čemu je bolje birati one iz organskog uzgoja jer je manja vjerojatnost da su tretirani inhibitorima klijanja). Klice znaju izrasti i iz oguljene kore krumpira pa se i one mogu koristiti za sadnju. Nemojte se iznenaditi ako iz komposta koji sadrži odbačene kore izrastu mladice krumpira. Ipak, takav krumpir bi se mogao sporije razvijati. Dobro podnosi kiselije tlo. Tlo mora biti dobro drenirano, dosta rahlo i osunčano (bar 6 h). Preporučuju se pjeskovita tla s dodatkom razgrađene organske materije, bez previše dušika. Ovisno o sorti i duljini vegetacije, korijenje seže od 30 - 130 cm u dubinu. S pijeskom ne treba pretjerivati, optimalna količina je 20 - 50%, ovisno o tlu - jedini razlog dodavanja pijeska je sprječavanje zadržavanja vode zbog slabe otpornosti ove biljke na trulež. Iako pomaže kod uzgoja krumpira i korjenastog povrća (poput mrkve), pijesak smanjuje kapacitet za razmjenu kationa (pozitivnih iona) između biljke i koloida tla te previše pijeska vodi do ispiranja nutrijenata. Dakle, ako je drenaža dobra a biljke nisu pretjerano osjetljive, generalno ga ne treba dodavati u tlo. Uz pijesak, idealno tlo bi trebalo sadržavati i oko 5% organske tvari. Potencijalna prednost pjeskovitog tla, odnosno tla sa malim kapacitetom za razmjenu kationa, je što u slučaju potrebe za korekcijom fertiliteta zahtijeva manju aplikaciju nutrijenata (npr. kalcija u obliku vapnenca). Kapacitet za razmjenu kationa možemo shvatiti kao količinu rezerve nutrijenata u tlu. Pri razmjeni kationa, biljka mijenja ione vodika (H+) za katione drugih elemenata (uključujući esencijalne elemente poput Ca2+, Mg2+ i K+) koji su inače vezani (adsorbirani) za negativno nabijene čestice tla (koloide), čime se smanjuje pH tla. Do smanjenja pH dolazi i bakterijskom produkcijom iona vodika (prilikom razgradnje organske materije ili prehranom eksudatima izlučenim iz korijenja bilja), a kationi otpušteni s koloida u soluciju tla u tom procesu mogu dalje biti apsorbirani korijenjem biljaka no mogu biti i isprani iz tog sloja tla. S više pijeska veća je vjerojatnost za ispiranje. Kapacitet za razmjenu kationa je proporcionalan veličini (površini) koloida. Kod gline je taj kapacitet puno veći od onog pijeska, dok je kapacitet humusa dosta veći od kapaciteta gline. Osim humusa, dodatak poroznog drvenog ugljena, zbog velike koloidne površine, također može povećati kapacitet za razmjenu kationa. Prilikom vađenja krumpira, kada otvorimo rovicu, vidimo da li se radi o biljci sa bogatim ili slabim urodom i da li je možda neka bolest napala gomolj. Ako su gomolji zdravi i prinos dobar, iz te rovice odaberemo krumpire čija je veličina primjerena za sadnju (sitniji, od veličine šljive do veličine jajeta) i spremamo za sadnju iduće sezone. Kako bi najduže trajao skladišten, važno je da se nadzemna stabljika osuši i uvene te da plod stvori tvrđu koricu prije skladištenja. Zato se krumpir vadi oko 1-2 tjedna nakon sušenja cime.
Potrebno je oko 3 mjeseca da plod dostigne punu veličinu, no može se vaditi i ranije (mladi krumpir, sa tankom koricom). Da bi se stimulirao razvoj novog korijenja i tako povećao prinos gomolja, oko izrasle stabljike se obično nagrne zemlja, do 30 cm visine. To je najbolje raditi postepeno - npr. kada biljka izraste oko 15 cm, zagrne se tako da na vrhu ostane viriti samo par listova, a za otprilike 2 tjedna, kada naraste još toliko, zagrne se još jednom. Umjesto zemljom, pak, može se zagrtati slamom i sijenom.
Svaka se sorta vadi u različito vrijeme: rane se vade već krajem travnja, kasnije koncem ljeta dok se one najkasnije mogu vaditi u rujnu ili listopadu.
Zlatice koje napadaju biljku dovoljno je kupiti 2-3 puta tjedno. No ako one i do kraja pojedu nadzemni dio tokom sezone, ne znači da nema gomolja, samo neće biti veliki. No vjerojatnost pojave zlatica se može znatno smanjiti ako se krumpir ne sadi u zemlju nego se prilikom sadnje stavlja na golo tlo pa prekriva malčom - slamom ili sijenom (zlatice inače prezimljavaju u zemlji a do stabljike biljke znaju hodati, malč ih može sprečiti u tome). Kod takve sadnje, najbolje je krumpir potpuno prekriti već odstajalim malčom debljine 10 - 15 cm, a kad stabljika izraste 10 - 15 cm dodati još svježeg malča tako da viri oko 3 cm stabljike. To se ponovi još par puta - svaki put kad stabljika izraste 10 - 15 cm. Tjedan dana nakon što procvate, mladi krumpiri se mogu vaditi. Ne treba čupati cijelu biljku, samo razgrnuti malč i pokupiti gomolje. Manje možemo ostaviti i ponovno zagrnuti slamom da dalje rastu, a tjedan dana nakon što se posuši cima, povade se i oni. Sadnja krumpira pod slamom/sijenom ima velike prednosti (manje zlatica, puno manje posla, nema remećenja homeostaze tla, manje zalijevanja), no prinosi su obično nešto manji (ovisno o stadiju raspada malča). Na pokrov od slame/sijena nije loše dodati neki manje transparentan sloj (npr. lišće) kako bi se osigurale niže temperature i više vlage u području gomolja. Poželjno je da se krumpir ne vadi za vrijeme vrućina kada je tlo vruće jer mu se time znatno skraćuje trajnost. Oštećene je nabolje potrošiti odmah jer brzo počnu propadati.
Zahtjevna je biljka ukoliko se prije nje sadi patlidžan, rajčica ili duhan te tada ne donosi obilan plod. Najbolji predusjevi za krumpir su lucerna, crvena djetelina, djetelinsko-travne smjese, grašak i lupina, dok su žitarice nešto nepovoljniji predusjevi. Dobar je predusjev za ostale usjeve jer korijenom i gomoljima dobro rahli tlo i ostavlja ga bez korova. Preko zime se može ostaviti u vlažnom podrumu, trapljenje mu ne odgovara. Bitno je da nije izložen svjetlošću jer se u gomoljima počne razvijati solanin, štetan po zdravlje. Da bi sprječili trulež, među krumpir se može staviti svježe lišće bogato taninom, najbolje lišće oraha. Tanin inhibira rast mnogih gljiva i mikroorganizama. Da bi sprječili prerano klijanje dobro ga je držati vani (u šupi, garaži, ... na vanjskoj temperaturi) do pojave prvih mrazova, prije nego se skladišti u podrum (u jesen je u podrumu toplije nego vani). Ako počne klijati tokom zime, redovitom kontrolom možemo otkidati klice pa ga tako koristiti sve do proljeća. Plamenjača, najčešća bolest krumpira, prenosi se zaraženim gomoljima, pa ih je dobro što prije izdvojiti. Mogu se prepoznati po tome što trunu i stravično smrde. Krumpiri na dobro (ali ne previše) pognojenim i malčiranim gredicama bit će otporniji na plamenjaču. Veličina gomolja Krumpir je jedna od biljaka od kojih uglavnom koristimo podzemni dio. Može li se onda što učiniti da takva biljka više energije troši na razvoj korijena, odnosno gomolja? Ako to zaista želimo, može. Neki savjetuju rezanje cvjetova no to nije preporučljivo, između ostalog jer ne donosi vidljivu razliku a može čak i polučiti negativan rezultat ako se energija preusmjeri u razvoj novih cvjetova. Stara i prokušana metoda je gaženje - mlada stabljika se jednostavno pažljivo nagazi tako da ostane pri zemlji ali da se ne slomi. To neće povećati broj gomolja ali će povećati njihovu veličinu, i to 20-50 %. Gaženjem se biljka potiče na jačanje korijena, postaje otpornija na stres, cvatnja se odgađa a prinosi se povećavaju. Studije pokazuju da ponavljajuća mehanička stimulacija čini biljke otpornijima i na patogene, sušu, slanost i hladnoću. Metoda, dakle, nije ograničena samo na krumpir, može se iskoristiti i za povećanje prinosa i otpornosti drugih biljaka. Krumpir, kao i ostalo povrće, može (no ne mora) razviti cvjetove i plod koji sadrži sjemenke za razmnožavanje. Plod krumpira koji sadrži sjemenke nije jestiv a po izgledu je sličan manjoj rajčici. U svakom slučaju, pojava cvjetova je znak da dolje postoje razvijeni jestivi gomolji. Krumpir se naravno može uzgojiti i iz sjemena koje se dobije iz ploda no to je rizično - dobiveni gomolji bi mogli biti neukusni iako postoji vjerojatnost i da budu bolji od originala. Uzgoj krumpira iz gomolja je zapravo kloniranje genetskog materijala čime osobine originala ostaju sačuvane. Naklijavanje krumpira Da bi se povećala vjerojatnost uspješnog uzgoja, krumpir se može prije sadnje naklijavati, tako da se, 3-6 tjedana (ovisno o sorti, kasne se duže naklijavaju) prije sadnje, skladišti u pogodnim uvjetima za razvoj klica. Duge tanke klice se kidaju (poželjne su debele i čvrste klice), a krumpir se ostavlja u prozračnom i osvjetljenom prostoru na temperaturi od 10 - 15 °C bez puno vlage. Da bi se ubrzalo naklijavanje među krumpir se može staviti jabuka ili kruška (ispuštaju etilen koji inače potiče sazrijevanje ali i klijanje). Veće gomolje možemo prerezati na više dijelova, najbolje po dužini, oko tjedan dana prije sadnje kako bi se stvorila zaštitna opna, a ako se gomolji režu prije sadnje dobro ih je natrljati drvenim pepelom (sprečava razvoj bakterija). Salata Sijemo obično u hladnije doba godine - na proljeće samo ljetne vrste salata, a krajem ljeta zimske vrste. Lisnate, poput Hrastovog lista, obično se siju 0.5 - 1 cm u dubinu, razmak oko 30 cm. Može se sijati u vlastite gredice, no preporučljivo je sijati na rubove postojećih gredica mahunarki, kupusnjača, mrkve, luka i sl. Ukoliko se na jesen sadi luk ili češnjak, idealna kombinacija je posaditi salatu na rubove tih gredica. Iduće godine se tako može dio salate i ostaviti da ode u sjeme, a da ne smeta svojim većim rastom češnjaku na toj gredici. Salate obično ne trebaju više od 3-4 sata sunca i nije poželjno da su cjelodnevno na suncu. Kod većih vrućina mogu pustiti stabljiku i procvjetati a tada listovi više neće biti ukusni. Kod uzgoja lisnatog povrća ključna je konstantna vlažnost. Umjesto tjednog dubljeg zalijevanja, lisnato povrće (salata, kupusnjače, špinat, celer, peršin) obično zahtijeva ujednačeno navodnjavanje u više navrata, od 2.5-5 cm tjedno. To, odnosno plitko korijenje, ih čini pogodnim za hidroponski uzgoj. Kod branja salate, listovi se režu 3-4 cm iznad baze tako da mogu narasti novi. Najbolje ih je brati ujutro, a za što dulje očuvanje svježine salata se skladišti potpuno suha. Listove je najbolje odmah nakon branja potopiti u vodi na 5-10 minuta (neki u vodu dodaju i malo octa da ubiju bube), dobro osušiti, staviti u posudu u tanjem sloju s papirnatim ubrusima na vrhu te spremiti u hladnjak. Matovilac Sije se na jesen, a na proljeće se pusti da procvate. Sjeme brzo ispada i rasijava se pa se bere dok nije potpuno zrelo, zamota u plahtu ili vrećicu i ostavi na sjenovitom i prozračnom mjestu pod krovom da dozori do kraja i osuši se. \ch_added Žitarice Žitarice svakako ne treba zanemariti. Uz krumpir, predstavljaju najbolji izvor ugljikohidrata (čine oko 2/3 mase), a osim toga kod nas mogu dobro uspijevati i bez gnojidbe. Budući da s povećanjem CO2 biljke proizvode više ugljikohidrata (iako to obično povlači razrjeđivanje ostalih nutrijenata), žitarice (i krumpir) bi s tim povećanjem mogle povećavati i masu, pod uvjetom dovoljne osunčanosti i povoljnih vremenskih prilika. Kukuruz Minimalna temperatura za klijanje je oko 8 °C, optimalna veća od 10 °C, a za rast i razvoj 20-28 °C. Temperature niže od 1 °C redovito vode do propadanja, no uz dobru prehranu (kalijem i fosforom) može preživjeti i kratkotrajne temperature do -3 °C. Optimalna dubina sadnje je 3-5 cm. Ako je posađen preplitko korijenski sustav će se slabije razvijati, pa postoji i dobra vjerojatnost da će ga nevrijeme ili jača kiša srušiti. Dosta je osjetljiv na sušu tokom cvjetanja, oplodnje i formiranja zrna. Sjeme je poželjno držati u zamrzivaču do sjetve (radi kukuruznog moljca). Pšenica Minimalna temperatura za klijanje je 5-8 °C, a optimalna za rast i razvoj 14-20 °C. Kada ima 2-3 lista, ako je dobro ukorijenjena i ishranjena, može podnijeti i do -20 °C, a prekrivena snježnim pokrivačem i niže temperature. Vrijeme sjetve ozime pšenice (optimalno u listopadu) igra veliku ulogu u otpornosti na mraz. Vrlo rana i vrlo kasna sjetva nisu dobre jer biljke često budu oštećene od mraza. Bere se kad su jezgre tvrde i lomljive, no može se ubrati nešto ranije pa sušiti na zatvorenom, što obično povećava kvalitetu jer se izbjegavaju višestruki ciklusi sušenja i vlaženja. Sušenje se vrši u tankim slojevima do 12 cm visine (ovisno o količini vlage, s prevrtanjem po potrebi) i ne smije se vršiti na temperaturi većoj od 40 °C. Prije skladištenja se zamrzava na oko 48 sati kako bi se uništila jajašca žižaka i insekata. Čuva se na tamnom, hladnom, suhom i prozračnom mjestu, najbolje u hermetički zatvorenim posudama (u kojem slučaju vlažnost zrna mora biti minimalna kako ne bi došlo do gubitka klijavosti). Odlična je za izradu brašna. Čišćenje pšenice

Pšenicu treba očistiti prije sušenja ili izrade brašna. Može se čistiti zrakom tako da se sipa iz jedne posude u drugu pri čemu iznad posude struji zrak (vjetar na otvorenom ili vjetar ventilatora) - zrna su teža od ostalog materijala pa ih vjetar neće otpuhati. Drugi način čišćenja je prosijavanje korištenjem metalnih sita (obično dva - jedan s okruglim rupama koji propušta jezgre, drugi - s duguljastim procjepima, koji ih zadržava). Ako su jezgre očišćene od ovojnica a sadrže otpadni materijal, možemo ih i potapati u vodi. U vodi će jezgre potonuti na dno (no možda će trebati i dvije vode da se sve odstrani). Vodu s otpadom treba odstraniti i staviti jezgre na sušenje.

Izrada brašna

Razlikujemo bijelo i integralno brašno. Za integralno brašno se koristi cijelo zrno (vanjska ovojnica - mekinja, unutarnja ovojnica - klica, te jezgra - endosperm), dok se za bijelo koristi samo jezgra. Brašno se dobije mljevenjem zrna, a za to se može koristiti mlin za brašno, mlinac za kavu ili blender. U slučaju integralnog brašna, jezgra se obično melje odvojeno od ostalih dijelova, a zatim se sve pomiješa. Koliko ćete mljeti i kojim sitom zatim prosijavati ovisi da li želite meko (sitnije) ili tvrdo (krupnije) brašno. Integralno se može skladištiti na 3 mjeseca, a obično 8 mjeseci. U kućnoj proizvodnji obično se pravi integralno brašno, bez prethodnog odvajanja ovojnice jer je ručno odvajanje prenaporno. No iz toga se onda prosijavanjem može dobiti sitnije i dovoljno bijelo brašno (za kolače, bijeli kruh, itd.). Ipak, ručno prosijavanje je dugotrajno pa također može biti vrlo naporno. Tu može pomoći kombiniranje sita s uređajima poput klipnih pila, čime se 45-minutno prosijavanje može svesti na svega nekoliko minuta ili manje.
Slama od pšenice, sterilizirana (prokuhana) i isjeckana, pomiješana s micelijem koristi se za uzgoj gljiva, poglavito bukovače. Suncokret Minimalna temperatura za klijanje je 3 °C, optimalna 28 °C, a za rast i razvoj 20-25 °C. Može izdržati i temperature do -6 °C. Otporan je na sušu zbog dubokog korijena. Preporučljivo ga je saditi uz vlažne zidove jer korijenje izvlači vlagu iz istih. Osim toga izvlači i teške metale iz tla, uključujući radioaktivni cezij-137 i strontij-90 - njime su se upravo radi toga sadila područja oko Černobila i Fukushime (nakon što izvuče radioaktivne elemente, suncokreti se odbacuju kao radioaktivni otpad). Pepeo biljke sadrži puno kalija i kao takav je idealno gnojivo za vrt. Srčika sadrži salitru i to je čini odličnim potpaljivačem. Latice se mogu koristiti za čaj. Sjeme se suši na manje od 10% vlage jer ima puno ulja i kvari se. Sjemenke su suhe kad se lako odvajaju od cvjetne glave te su tvrde i hrskave. Voli neutralna tla. Koristi se obično za izradu ulja, posebno sitnosjemeni suncokret. Prženje i namaz (maslac) of sjemena suncokreta:
  1. po pola šalice sjemenki dodavati u plastičnu vrećicu, istu polegnuti tako da su sjemenke u jednom sloju,
  2. zapečatiti vrećicu i oklagijom nježno prijeći preko sjemenki, tako da se rastvore ljuske,
  3. ubaciti sjemenke u posudu s vodom, ljuske će se dići gore a jezgre će potonuti na dno,
  4. pokupiti ljuske i izbaciti vodu
  5. za pečenje u pećnici, zagrijati prethodno na 180 °C i posložiti jezgre sjemenki otprilike u jedan sloj,
  6. peći 10-15 minuta u pećnici (ili 5-10 minuta pržiti u tavi na srednjoj vatri), povremeno protresti/promiješati tako da jezgre jednoliko posmeđe bez izgaranja, nakon pečenja/prženja ostaviti malo da se ohladi,
  7. pečene/pržene jezgre sjemena (230 g) se sitno izmelju (u blenderu, prvo pulsno, onda 4 puta po ~1 minutu - ovisno o snazi blendera, svaki puta sastrugati sadržaj dolje), tako da se dobije konzistentna kremasta smjesa, umiješa se otprilike 1 žlica meda (ili šećera, javorovog sirupa ili drugog zaslađivača), 1 žlica ulja po potrebi (ulje nije potrebno ako se koristi pečeno/prženo sjeme - jezgre već sadrže ulje koje se ispušta tokom pečenja/prženja) i prstohvat soli.
Za maslac se mogu koristiti i sirove sjemenke ali će imati nešto gorći okus (što se može popraviti zaslađivačem), drugačiji miris i blijedo sivu boju. Da se dobije čokoladni namaz, može se u zadnjoj etapi miješanja dodati 2-4 žlice kakaa ili pola šalice rastopljene čokolade.
Sjeme, sirovo ili pečeno/prženo, može stajati 1 godinu u zamrzivaču. U ostavi, sirovo sjeme može stajati 2-3 mjeseca, pržene/pečene jezgre 3-4 mjeseca, a pržene/pečene jezgre s ljuskom 4-5 mjeseci. Maslac u staklenki traje nekoliko tjedana u hladnjaku ili 4 mjeseca u zamrzivaču. Sjeme Odabiranje najboljeg Oponašajući prirodnu selekciju, čuvamo sjeme s onih biljaka koje daju najbolje plodove, imaju najbujniji rast ili neke druge kvalitete. Na primjer, čuvanjem sjemena biljaka koje prve dozrijevaju možemo postići da ta sorta uvijek rodi ranije. Povremenim uzgojem sorti iz drugog podneblja i dopuštanjem križanja s onim koje trajno uzgajamo možemo dobiti zanimljive rezultate, no obično rezultati nisu tako dobri. Parenjem rodbine smanjuje se diverzitet genoma jer se povećava vjerojatnost da će dvije alele gena biti identične. Tako dolazi do izražavanja recesivnih karakteristika koje znaju biti štetne ili nepoželjne. No, kod biljaka to ne predstavlja toliki problem, iz više razloga: Dakle, lokalne sorte prirodnom selekcijom održavaju otpornost i imaju stabilnu genetiku, a križanje s drugim sortama to može ugroziti. Iz navedenog je jasno da ni parenje rodbine kod životinja ne mora biti loše - sve dok je broj potomaka velik i ne remeti se prirodna selekcija (koja genetiku čisti od štetnih alela). Čovjek pak zna remetiti prirodnu selekciju pa silom održavati na životu hibride koji bi u prirodi sami teško preživjeli. To povećava posao i energiju kod uzgoja pa se treba zapitati koliko je održivo. Čuvanje sjemena Zlatno pravilo je čuvati sjeme na što sušem i što hladnijem mjestu, a važno je i da bude u mraku. Sjeme je najbolje skladištiti u staklenkama, odnosno u hermetički zatvorenim posudama. Vrste čija klijavost traje 1-3 godine: mrkva, luk, grah, peršin, kukuruz. Vrste čija klijavost traje do 5 godina: bosiljak, kupusnjače, celer, salata, paprika, rajčica, ... Vrste koje zadržavaju klijavost više od 5 godina: endivija, blitva, cikla, cikorija, krastavac, tikva, lubenica, neven, ... Naravno, sjeme može proklijati i nakon mnogo više godina, no vjerojatnost za to opada s godinama. Anoksični uvjeti uz niske temperature znatno produžuju klijavost, tim više što je vlažnost manja. Inače, prisutnost vlage u anoksičnim uvjetima dovodi do fermentacije i gubitka klijavosti. Sjeme se na duže vrijeme (10 godina i više) može čuvati zamrznuto no mora biti dobro osušeno prije zamrzavanja i preporučljivo ga je zaštititi od vlage pohranom u hermetički zatvorene posude ili stavljanjem upijača (apsorbera) vlage na dno posude zamrzivača.
Sjeme je najbolje sušiti na zraku, ne preporučuje se sušiti sjeme u pećnicama jer može presušiti sjeme. Suho sjeme puca i lako se lomi, ako se savija ili je meko, nije dovoljno suho.
Kao upijači vlage mogu poslužiti: Između sjemena i upijača vlage staviti papirnati ručnik. Čuvanje dvogodišnjih biljaka Optimalne uvjete za čuvanje većine vrsta imaju hladni vlažni podrumi. Krumpir se tako može čuvati bez dodatne zaštite, a mrkvu, ciklu, peršin, celer, pastrnjak, repu možemo staviti u vlažni pijesak. Krajem listopada ili početkom studenog, povrće se očisti od blata, odrežu se listovi oko 1 - 2 cm iznad korijenovog vrata, i slaže između slojeva pijeska tako da se međusobno ne dodiruje.
Ne mora se sve trapiti, a ako želite sačuvati i nadzemni dio biljke (npr. peršinov list), možete presaditi biljku u posudu koju, u slučaju peršina, možete ostaviti i vani.
Pijesak ne smije biti potpuno suh ali ni previše mokar kako povrće ne bi trunulo (možemo malo zaliti ako je korijenje malo omekšalo i smežuralo se). Tako može stajati oko 6 mjeseci. Na proljeće, čim vremenski uvjeti dopuste, vadi se iz trapa i sadi u vrt.
Trap se može napraviti i na otvorenom, na malo povišenom dijelu zemlje. Svo povrće koje spremamo u trap mora biti suho, neoštećeno i bez lišća. Na tlo se položi suha slama u debljini oko 20 cm po površini ovisnoj o količini povrća koju ćemo trapiti. Na slamu slažemo korijenasto povrće u oblik stošca. Pri tome je važno is sredine trapa [horizontalno] provesti cijev za zrak (promjera 5-10 cm) ako se radi o većoj količini povrća. Kod velike hladnoće cijev treba zatvoriti slamom, a pri temperaturi > 0° C možemo staviti samo mrežicu (za zaštitu od miševa). Kada je povrće složeno, oko stošca treba ostati oko 20 cm zemlje prekrivene slamom. Tada se sve obloži dodatnom suhom slamom u debljini 20-30 cm, a nakon toga zatrpa zemljom. Zemlju za to uzimamo kopanjem jarka nekih 20 cm od tla prekrivenog slamom. Štihovi zemlje se slažu oko kupa od slame tako da se preklapaju, poput crijepa na krovu. Svaki red zemlje treba nagaziti. Na vrh se doda još dosta zemlje kako bi se kiša lagano slijevala u jarak bez prokišnjavanja do povrća. Trap otvaramo po potrebi kada je temp. > 0° C, najbolje prvo na južnoj strani (uzmemo povrća za 2-3 tjedna), a kasnije otvaramo sa svih strana i svaki put vadimo manje povrća, odnosno, za kraće vrijeme. Tijekom ožujka se trap do kraja raskopa i pokupe ostaci povrća jer, s dolaskom toplog vremena, povrće počinje trunuti. Ako imamo veću količinu korjenastog povrća koje nije prikladno za trapljenje zbog oštećenja, treba ga odmah očistiti, oprati i naribati na rezance, pa osušiti ili ukiseliti, a od mrkve, peršina, pastrnjaka i celera možemo napraviti domaću vegetu tako da sitno samljevenom povrću dodamo 10% morske soli, dobro izmiješamo i napunimo staklenke. Krumpir, ako nije u trapu, dobro je svaki tjedan promiješati, jer se na taj način usporava izbijanje klica. Smrzavanje je najlošiji oblik čuvanja plodova, jer duže uskladištena u zamrzivaču, hrana gubi vitalnu energiju koja je potrebna organizmu radi imuniteta.
Sušenje prije sadnje Sjemenke generalno treba sušiti da bi se izbjegli problemi sa plijesni, truljenjem, štetnicima i bolestima. Sjeme treba biti zrelo prije sušenja i sadnje (sjeme dobre kvalitete obično se dobiva tijekom berbe). Nezrelo sjeme će imati nižu klijavost i neće moći apsorbirati vodu, a i osjetljivije je na štetnike i bolesti. Većina sjemena bilo koje biljke cvjetnice obično nije zrela sve dok cvjetovi ne počnu umirati, a sjemenke se osuše. Kada izgleda da se plod lako odvoji od biljke, sjemenke su obično dovoljno zrele. No, u većini slučajeva dozrijevanje sjemena ne prestaje nakon berbe, a pošto zrelost povećava klijavost i obično rezultira jačim biljkama, nije loše nakon berbe plod ostaviti neko vrijeme na sobnoj temperaturi. Sjeme chili paprike tako ima najbolju klijavost ako se ostavi u plodu 14 dana nakon berbe. Slično vrijedi i za rajčicu, lubenicu, patlidžan i krastavac. Sjeme treba sušiti na prozračnom mjestu i u vremenu kad je sunce blago. Pri tome, sjemenke ne moraju biti potpuno čiste od ploda jer osušeni gel više ne inhibira klijanje. Ako sjeme ne pohranjujete za drugu sezonu nego sadite odmah, sušenje kod nekih biljaka i nije potrebno (npr. paprike). Sjeme nije preporučljivo dehidrirati na visokim temperaturama jer vjerojatno neće proklijati.
Općenito se suši sjeme cvijeća, povrća, grmlja i manjeg drveća. Sjeme drveća poput hrasta i kestena nije tolerantno na sušenje i obično se sadi svježe.
Sitnije sjeme će se isušiti na 8 - 10% vlage preko noći, dok će za veće sjeme možda trebati i nekoliko dana. Sadnja sjemena Dubina sjetve ovisi o veličini sjemena. U pravilu sjeme se sije 2-3 puta dublje od veličine sjemena, a obično je bolje posaditi preplitko nego preduboko (neke sorte kupusa npr. trebaju svjetlo da bi proklijale pa ih ni ne treba zakapati). Vrlo krupno i krupno sjeme (tikve, graha, graška, lubenice, krastavca, dinje, cikle, špinata, pastrnjaka) sije se na dubinu 3-4 cm, srednje krupno (kupusnjača, paradajza, paprike, crnog luka) na dubinu 2 - 3 cm, a sitno i vrlo sitno sjeme (mrkve, peršina, salate, celera) na dubinu 0.5-1 cm. Osim veličine sjemena, dubina sjetve ovisi o teksturi i strukturi zemljišta, vlažnosti sjetvenog sloja i vremenskim prilikama u vrijeme sjetve. Ako je zemljište teško, zbijeno i loše pripremljeno, onda se primjenjuje plića sjetva. Dublja sjetva se izvodi ako je zemljište lako, rastresito i suho, ako je klima aridna ili ako se poslije sjetve očekuju mrazevi koji mogu oštetiti mlade biljke. Dodatak u poglavlju Sadnja sjemena. Manje izmjene drugdje.
Sjeme može proklijati i bez zakapanja u zemlju, no svakako je poželjno da se takvo sjeme nalazi u gnijezdu u malču i da se istim malo prekrije (proporcionalno veličini sjemena) jer većina sjemena zahtijeva tamnije okruženje a i manja je vjerojatnost da će ga nešto pojesti, tj. premjestiti. Ipak, to uglavnom nije najbolje rješenje za visoke biljke, odnosno veće sjemenke, koje će možda teško i proklijati ako malč nije dovoljno gust, tj. dovoljno odstajao. Takve sjemenke najbolje je dodatno zasuti pijeskom ili šljunkom. Ako je vegetacija gusta ili je tlo dobro malčirano, korisne životinje (npr. gliste) znaju biti vrlo blizu površini pa je to dodatan razlog za izbjegavanje kopanja rupa.
Zaštita od bolesti Neke bolesti koje se prenose sjemenom možemo suzbiti tako da sjeme potapamo u vodu zagrijanu do temperature koja ubija gljivice i bakterije, a ne smanjuje klijavost. To djeluje recimo za suzbijanje suhe truleži i pjegavosti kupusa, sivu pjegavost celera i neke druge bolesti koje se prenose sjemenom. Sjeme se stavlja u platnene vrećice, zaveže i potapa u vodu kao kod kuhanja čaja. Temperatura vode mora biti precizno određena i različita je za svaku vrstu, kao i trajanje namakanja. Nakon namakanja sjeme se dobro osuši a zatim sprema u staklenke. Voće Najzdravija prehrana je ona puna diverziteta. A ako se općenito hranite loše (npr. brzom hranom) takvu prehranu će općenito biti nužno balansirati voćem ne bi li sačuvali zdravlje. Voće se može konzumirati svježe i osušeno ali se može i kuhati te dodavati u glavna jela (npr. u peki). Od plodova voćaka se prave sokovi (sirupi), likeri, vina, rakije, kompoti, marmelade i džemovi, a ovdje naveden primjer za pripremu soka i marmelade od višnje možete iskorititi za pripremu sokova i marmelada i od drugog voća. Sadnja voćaka Preporučeni razmak za velike voćke oko 7 m, za grmove manji. Ako se koristi stajsko gnojivo, kod presađivanja dno korijena se ne stavlja direktno na gnojivo - na dnu se sloj gnojiva prekrije zemljom, a gore onda zemlja i gnojivo. Sadnice najbolje saditi u jesen (studeni, prosinac, ali može i kasnije - bitno da nije smrzlo).
Ako se sadi iz sjemena u proljeće, sjeme bi trebalo stratificirati preko zime, držanjem u frižideru ili vani.
Kod kopanja rupe, najplići sloj (najbogatiji humusom) je preporučeno koristiti prvi kod zatrpavanja, tako da ide uz korijen. Prije sadnje, voćku držati u vodu ili smjesi zemlje, vode i gnojiva. Za gnojivo se uobičajeno koristi zreli stajnjak/humus (odstajali - koji ne smrdi). Na korijen stavljati usitnjenu zemlju (najbolje lagano protresati voćku prilikom stavljanja zemlje). Tlo bi nakon sadnje trebalo biti na istom nivou kao i prije, no dobro je okopati manji kanalić oko voćke gdje će se zadržavati voda. Nakon sadnje, dobro zaliti vodom radi topljenja hranjive materije, stvaranja optimalnih uvjeta za razvoj. Nije loše označiti voćku (npr. kolcem) da se slučajno ne posiječe tokom košenja trave. Nakon koštičavog voća na isto mjesto nije preporučljivo saditi koštičavu voćku već jabučastu ili jezgričavu, i obrnuto, da bi se izbjeglo naslijeđivanje bolesti. Dubine sadnje za sadnju iz sjemena tipičnih voćaka prikazane su u tablici.
VoćkaDubina sadnje
Jabuka2-4 cm
Šljiva5-6 cm
Trešnja i višnja4-6 cm
Breskva8-10 cm
Orah10 cm
Table \tbl8: Dubine sadnje voćaka Kalemljenje (cijepljenje) voćaka Kalemi se od jeseni do proljeća. Najidealnije vrijeme za zimzelene vrste je proljeće, a inače jesen. Inače je pravilo da koštičavo voće ide na koštičavo (voće s krupnim košticama), jabučasto na jabučasto (voće sa sitnijim košticama), jezgričavo na jezgričavo.
Koštičavo voće: šljiva, breskva, marelica, trnina, čremsa, trešnja, višnja, drenak
Jabučasto voće: jabuka, kruška, dunja, oskoruša, mušmula, glog
Jezgričavo voće: orah, lješnjak, pitomi kesten
Prvo se posadi sjeme, npr. kruške - to je podloga, a kasnije se kalemi, pri čemu na podlogu može ići i više sorti istog voća. Cijepljenje se vrši metodom "raskola" za šibe različite debljine ili "pod koru" ako se radi o šibama iste debljine. Plemke (grančice za cijep) uzimati sa zdravih, razvijenih i starijih grana, po mogućnosti s vrha stabla. Cijep voćke obavezno mora biti iznad zemlje, jer preduboka sadnja uzrokuje kržljavost i propadanje voćke zbog pomanjkanja kisika. Prije cijepljenja na plemku se mogu aplicirati hormoni za zakorjenjivanje, no to uglavnom nije nužno. Voćke mogu već iste godine dobiti plod, ali ako želite da se razvije stablo, bolje je plodove ubrati da mladica ne hrani plodove nego stablo.
Ako pripadate onima koji teže većoj međuovisnosti biljke i uzgajivača, onda ćete vjerojatno htjeti i prorjeđivati plodove. Prorjeđivanje plodova se vrši kada voćka prerodi te kod vrlo opterećenih grana kada plod dostigne veličinu oraha, a da se ne iscrpljuje stablo. Također se skidaju oštećeni i truli plodovi tako da ostane više hrane za zdrave i da se smanji opasnost od prenosa bolesti na zdrave plodove. Slično vrijedi i za rezidbu. Druge godine nakon cijepljenja možda ćete htjeti rezati grančice da ne guše krošnju i sl., no za stare sorte voća to generalno nije potrebno. Previše uplitanja u prirodu stvara ovisnost i posao. Da se ne gnoji pretjerano voćka ne bi prerodila, da se ne režu grane ne bi neprirodno rasle i zahtijevale ponovno rezanje da bi voćka uopće opstala, itd. U antropocentričnom pristupu, biljke i životinje ne samo da se uzgajaju već se i odgajaju tako da služe i da što više zadovolje čovjeka. No onaj tko gospodari, taj i robija - što samo po sebi ne mora biti loše ako nekoga veseli, sve dok je nenametljivo i ograničeno koliko je potrebno da bi bilo održivo.
Kalemljenje u raskol
Fig. \fig3: Kalemljenje u raskol
Kalemljenje pod koru
Fig. \fig4: Dvije varijante kalemljenja pod koru \ch_added Primjer uzgoja trešnje Posadi se sjeme podloge (npr. sjeme šljive, višnje ili divlje trešnje) a kada izraste mladica i dovoljno ojača na nju se kalemi (cijepi) zdrava i odrvenjela grančica (ili pup s komadićem kore) uzeta sa osunčanog dijela krošnje već razvijene trešnje. Visina cijepljenja je obično 10-100 cm. Plemka se obično uzima prije vegetacije (do kraja veljače), pomoči vodom, posuši i u zatvorenoj vrećici drži u hladnjaku a cijepi se na podlogu na proljeće (oko travnja) kad krene vegetacija, tj. kad biljkom počnu kolati sokovi i kora se lako odvaja. Visina cijepljenja utječe na rast, bujnost i plodnost voćke a najbolja visina ovisi i o vrsti. Ako niste sigurni, 15 cm visina i 10-15 cm duga plemka s 3 pupa cijepljena na ježičac (whip-and-tongue) obično daje dobre rezultate. Nije nužno cijepiti na mlade biljke, moguće je cijepiti i na 20 godina stare podloge. Ako je podloga razvijenija, dobro je orezati nešto raslinja (lateralne grančice) na vrhu kako bi više energije otjecalo na plemku no poželjno je i ostaviti što više zelenila radi fotosinteze. Vrhove plemke s pupovima je dobro umočiti u parafin (vosak) kako bi se sprječilo isušivanje. Pri tome treba paziti da vosak nije prevruć, tj. da je na temperaturi od 70 - 90 °C. Plemka se u parafin umoči unutar sekunde a zatim odmah hladi protočnom vodom. Cijepi se na vrh podloge. Jedan način je da se vrh prvo odreže horizontalno, a zatim pažljivo po sredini vertikalno 5-10 cm. Na plemki se sa dvije strane napravi kosi rez (tako da dio koji se cijepi ostane u obliku slova V) dužine rascjepa na podlozi. Plemka se stavi u rascjep, poravna tako da vrh podloge bude jednak visini izloženog kambija plemke. Sve skupa se dobro stegne i izolira trakom (i/ili parafinira). Bez obzira na metodu cijepljenja, ključno je dobro izolirati spoj kako ne bi došlo do isušivanja. Vinova loza Šibe (reznice, odrezane od postojeće loze) u proljeće koso ukopati s pupovima okrenutim prema gore, tako da 1 ili 2 pupa vire van iz zemlje, a bar 3 budu zakopani u zemlju. Razmak između šiba oko 10 cm. Na dno rupe je preporučljivo staviti pijesak (između ostalog, zbog otpornosti na filokseru), zatim treset pa onda rahlu iskopanu zemlju. Dobro se zalije i zagrne ostatkom zemlje te prekrije piljevinom. U sušnom razdoblju povremeno zaliti i paziti da ih ne obraste trava. Slično kao kod kalemljenja, ako se rano pojave plodovi, dobro ih je otkinuti za jačanje stabla. Borovnica Sjeme se dobije od borovnica koje su bile smrznute 2-3 mjeseca (iako postoje i sorte koje ne zahtijevaju tako dugo smrzavanje), gnječenjem potpuno zrelog ploda uz ispiranje vodom. Dobiveno sjeme treba dobro osušiti i saditi odmah nakon sušenja, najbolje u tresetu/mahovini s dodatkom pijeska. Sadi se na sunčanu ili slabo osjenčanu lokaciju sa vlažnim, kiselim tlom. Sjeme na tresetu se pokrije slojem zemlje do 0.6 cm.
Tresetna mahovina nema veliku hranjivu vrijednost ali je odlična za zakorjenjivanje biljaka. Apsorbira vodu i hranjive tvari i osigurava zadržavanje istih kod navodnjavanja ili kiše. Dodana u tlo može trajati i do nekoliko godina a kroz razgradnju pH se zadržava na 3.4 - 4.8. Osušena može se koristiti kao malč ali i za rahljenje komposta. Obično se sadnice borovnice u mahovini drže u kontroliranim uvjetima na temp. od 15.6 - 21.1 °C, a kada dosegnu oko 5 cm, presađuju se iduću jesen. No, iako neki tvrde drugačije, tresetna mahovina uz trenutnu ljudsku eksploataciju nije obnovljiv resurs (radi se o mahovini razgrađivanoj tokom tisuća godina u tresetištu ili tresetnoj močvari), i bolje je koristiti lokalno dostupne alternative. Najbolja alternativa je kompost koji sadrži pougljenu organsku masu, te piljevinu ili raspadnuto lišće. Fino izdrobljene ljuske kokosova oraha (isprane od natrija) su također dobar dodatak, no industrijska proizvodnja istog je dosta vodo-intenzivna pa tako i ekološki štetna. Pri korištenju komposta za sadnice poželjno je da je kompost čist (da kompostna hrpa nije sadržavala npr. lišće inficirano bakterijama ili gljivama).
Borovnicu nije preporučljivo saditi uz zidove jer će propasti ako vapno sa zida dođe u zemlju. Ako ima podzemnih voda, trebale bi biti na dubini većoj od 1 m, ali najbolje je potpuno izbjegavati sadnju na takvoj lokaciji. Malčira se gnojem u kojem nema kalcija ni vapna, može se upotrijebiti kompost na bazi treseta, a dobar malč čine i crnogorična piljevina, iglice i ostaci bora/smreke. Iako neki preporučuju korištenje taloga kave za zakiseljavanje tla, imajte na umu da je talog kave gotovo pH neutralan pa neće baš pomoći u tome. Osim toga, kofein može negativno utjecati na biljke. Spominje se i da talog kave privlači gliste a tjera mrave i puževe, no upitno je u kojoj mjeri i u kojim uvjetima. U svakom slučaju, dok kava može pomoći uzgoju gljiva, za biljke nije nužno dobar dodatak tlu. U svakom slučaju, ako se dodaje, poželjno je da bude u razrijeđenom obliku, a ne kao gusti sloj (osim ako se želite riješiti korova). Borovnica je otporna na zimu i može podnijeti temp. do čak -25 °C. Temperature niže od 7 °C su čak i neophodne određeno vrijeme kako bi se biološki procesi i cvatnja normalno odvijali. Smetaju joj i temperature iznad 30°C i ako se sadi u toplijim krajevima, poželjno je osigurati hlad barem jednim dijelom tokom dana (tu pomaže tlo pod nagibom zbog strujanja zraka). Kao što ne voli sušu, tako ne podnosi dobro niti obilne kiše. U tim periodima sklonija je razvijanju bolesti. Ne voli prethodnike u tlu, pa je potrebno ostaviti odabrano mjesto nekoliko godina da odmori. Idealna vlažnost tla oko 75-80 %. Najviše vlažnosti treba u fazi cvatnje, rasta i sazrijevanja plodova (od svibnja do kolovoza, ovisno o sorti). Ima dosta plitak korijen pa bi ju trebalo zalijevati u sušnim razdobljima. Oko borovnice se najpotrebnije brinuti u prvoj godini nakon sađenja, kad ju je između ostalog potrebno mnogo okopavati i plijeviti korov oko nje. Zamrznuta borovnica ne gubi na okusu i to joj je jedna od velikih prednosti. Kupina Najbolje uspijeva na dobro dreniranom tlu umjerene vlage, te toplim i sunčanim mjestima. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Može se razmnožavati položenicama - grane savinemo prema tlu i prekrijemo zemljom. Nove sadnice se presađuju u jesen ili rano proljeće. Listovi se beru dok su mladi (rano proljeće) te uoči cvatnje u svinju i lipnju, dobro se osuše i koriste za čaj. Pri tome se mogu i fermentirati kako bi razvili ugodnu aromu.
Fermentacija

Nakon branja listovi se rasprostru na pladnju i ostave kroz 24 sata da malo uvenu, potom se usitne trljanjem dlanovima te ponovno stave na plosnatu posudu u sloju od 2 cm, prekriju se vlažnom krpom i ostave na toplom mjestu kroz daljnja 24 sata. Tada se osuše pod nadstrešnicom ili u otvorenoj pećnici na oko 40 °C.
Dodatak u poglavlju Kupina.
Čaj od lista kupine

Jednu ili dvije žličice suhih listova prelijemo kipućom vodom, ostavimo da odstoji 10 min. i procijedimo.

Sirup od kupine

Kupine izgnječimo, dodamo limunsku kiselinu (≈1 žličica po kg ili manje) i šećer (≈400 g na 1 kg kupina). Zagrijemo dok ne prokuha. Dobiveni sirup može se koristiti za kolače i razne slastice, a odličan je i u kombinaciji s vrhnjem (kao voćni jogurt).
Manji dodaci u poglavljima Višnja i Alat. Dodatak u poglavlju Voće. Dodano poglavlje Višnja. Višnja = Prunus cerasus Uobičajeno cvate u ožujku i travnju, bijelim cvjetovima, a dozrijeva u svibnju i lipnju. Od višnje se prave sokovi (sirupi), likeri, kompoti, marmelade i džemovi. Plodovi su obično kiselkastog okusa, no postoje i slađe sorte, po okusu sličnije trešnji. Zbok krupnih i sočnih plodova, jedna od najcjenjenijih sorti je maraska.
Sok (sirup) od višnje
  1. U posudi dobro izgnječiti višnje (najlakše rukama),
  2. Dodati limunsku kiselinu (≈1 žlica na 5 kg višanja), poklopiti posudu (ili pokriti krpom) te ostaviti na hladnijem mjestu 1 dan,
  3. U drugu posudu kroz cjedilo sa većim rupama (kao za kuhanu tjesteninu) iscijediti sok (najbolje rukama i u ovom slučaju) tako da u cjedilu ostanu samo koštice i veći komadi voća,
  4. Dobiveni sok procijediti kroz obično sito (s rupicama promjera ≈1 mm), najbolje uz korištenje žlice (ostatke voća dobro je iskoristiti za marmeladu),
  5. Izmjeriti koliko soka imamo, staviti u lonac za kuhanje te dodati šećer - 1 kg na 1 litru soka ili nešto manje (≈0.7 kg) za slatke sorte,
  6. Zagrijavati dok ne prokuha a onda kuhati još ≈1 min., pri tome stvorenu pjenu vaditi van (no ne treba pretjerivati),
  7. Nakon kuhanja ostaviti minutu-dvije a onda sipati u dobro oprane i osušene boce,
  8. Boce začepiti i čuvati na hladnom i suhom mjestu, a nakon otvaranja najbolje držati u hladnjaku.
Marmelada od višnje
  1. Očišćene višnje staviti u lonac i dodati šećer - 0.5 kg na 1 kg višanja (ili manje za slatke sorte), ako je voće iscijeđeno (ostatak od pravljenja soka) dodati u smjesu malo vode,
  2. Kuhati na jakoj vatri uz često miješanje dok tekućina gotovo ne ispari (vrijeme kuhanja ovisit će o količini i sočnosti voća, od 20 min. na dalje),
  3. Nakon što je tekućina isparila (ali ne skroz jer će smjesa biti pretvrda i ljepljiva), a marmelada je zgusnula, vruću marmeladu sipati u dobro oprane i suhe staklenke, a pri tome ostaviti bar 1-2 cm praznog prostora u staklenci,
  4. Ako vam je smjesa pretvrda i ljepljiva to se još može popraviti tako da zakuhate vodu, dodate u staklenku i dobro izmješate (homogenizirate) - pri tome će možda biti potrebno koristiti i vilicu ne bi li razdvojili slijepljeno voće,
  5. Dobro je tek napunjene staklenke držati preokrenute par sati dok se ne ohlade (na taj način će se stvoriti vakuum koji osigurava bolje brtvljenje te posljedično dulje trajanje proizvoda),
  6. Čuvati na hladnom i suhom mjestu.
Na isti ili sličan način mogu se praviti sokovi (sirupi) i marmelade od ostalog voća (varijabilna je uglavnom količina šećera). Po želji se u marmeladu tokom pripreme može dodati želin (ako želimo smjesu sličniju želatini), te vanilin-šećer ili nešto slično za postizanje specifične arome/okusa, a to vrijedi i za sok.
Ukoliko ne kosite oko stabla višnje oko istog će vrlo brzo izrasti puno mladica pa će se stvoriti gustiš višnje. Budući da jako brzo rastu možete od njih brzo dobiti korisnu sirovinu pa je, po meni, bolje ne kositi nego kasnije prorjeđivati po potrebi - dobiveni materijal se može iskoristiti za ogrjev, malčiranje, nadstrešnice i sl. Šumska jagoda Odgovaraju joj blago kisela tla pH vrijednosti od 5 - 6.5. Najbolje uspijeva na propusnim, plodnim, humusnim i rastresitim tlima s koncentracijom humusa višom od 4%. Gljive Što se tiče jestivosti gljiva, ne treba puno mudrovati, domaće jestive gljive - poput vrganja, sunčanice, pečurke i đurđevača, osim što su ukusne, sadrže mnogo esencijalnih aminokiselina kojih može nedostajati u povrću. Gljive su važne i za uzgoj povrća, o čemu će više biti riječi kasnije. Primjer uzgoja, bukovača Bukovača je odlična glijva za juhe, prženje ili pohanje, a vrlo laka za uzgojiti. Vrlo efektivno razgrađuje razne toksine i bakterije pa se koristi i u izradi bio-aktivnih filtera za vodu. Raste cijele godine, iako je preporučljivo krenuti s uzgojem u proljeće, zbog tendencije rasta temperature. Najbolji prostor za uzgoj je prostor s visokom količinom vlage, svjetlosti (ali ne direktne sunčeve svjetlosti) i svježeg zraka, no ako na zemlji imate šumu (što je poželjno) najbolje je uzgajati tamo. Ako je stručak gljive izdužen a klobuk malen, to je obično znak nedostatka svjetlosti i/ili slabog strujanja zraka. Od podloga, najbolje su trupci i panjevi drva (bukva, hrast, grab, breza, kesten, kruška, ...), no odlična podloga su i klipovi kukuruza, te slama. Drvena podloga može davati urod više godina, tim više što je većeg promjera. Meko drvo poput jasike i topole će brže dati urod, no tvrdo drvo poput bukve, hrasta i javora omogućuje dugoročniji uzgoj. Vrba, koja je nešto između, smatra se superiornim proizvođačem u uzgoju bukovače (za sve ostale, obično je superioran proizvođač hrast ili javor). Bagrem, koji inhibira rast micelija saprotrofa (što je očito iz njegove spore razgradnje) nije uobičajen u uzgoju gljiva, neki navode i toksine u bagremu kao potencijalan problem no gljive, naročito saprotrofi, obično ne apsorbiraju toksine nego ih razgrađuju (a bukovača je posebno dobra u tome) pa bi bagrem trebao biti siguran za uzgoj gljiva. Inače, u prirodi se bukovače i druge gljive mogu primjetiti na bagremu, iako rjeđe. Pri korištenju drva, poželjno je odabrati one koji se još nisu počeli raspadati, a ako su već kolonizirani gljivama odrezati veći dio da se dođe do čistije podloge. Bitno je i da drvo sadrži koru, a poželjno je da ista nije oštećena i da nije počela trunuti. Zbog bržeg raspada i insekata nije poželjno da drvo leži na zemlji (iako, zbog veće vlage, taj položaj obično gljivama više odgovara), komadi se mogu postaviti uspravno ili poslagati unakrsno jedan na drugi. Vlažnost je jedan od najbitnijih faktora pa ako je uzgoj na zatvorenom a drvo je suho, dobro ga je prije sadnje ostaviti u vodi 2 dana. U tom slučaju, za optimalne uvjete poželjno je i da je pod (strop) vlažan tokom plodonošenja. Na drvetu se buše rupe promjera 8 mm (ili više), 3-10 cm dubine i 10-15 cm razmaka, te se u njih sadi micelij. Kao početna podloga za rast micelija se mogu upotrijebiti sitna slama, sijeno i mljevena zrna (talog) kave. Rupe se mogu zatvoriti izrezanim drvetom, pri čemu nije loše da je rupa i dva puta veća od čepa. Za promjer drva manji od 20 cm, u povoljnim uvjetima gljive će u većini slučajeva izrasti u roku 2-12 mjeseci. Umjesto bušenja rupa, na drvu se može mjestimično pilom odrezati kora. Komadi drva se poslažu na tlo a onda se inokulirana piljevina prospe po ranama te između drva. Sve se pokrije slojem usitnjenih komada drveta. Tu će za prvi urod trebati čekati i do 2 godine, no proizvodnja na ovakvom supstratu može potrajati i 10 godina prije nego se iscrpi. No ako želite dugoročno (i preko 10 godina) uživati u gljivama iz iste podloge najbolje je koristiti panjeve. Rupe se izbuše s gornje strane, najbolje na rubu ksilema (blizu kore), a dalje je inokulacija ista kao kod trupaca. Ova metoda je naročito pogodna ako drva koristite za ogrjev, jer ćete tako imati svježe panjeve na raspolaganju.
Micelij bukovače se može jednostavno uzgojiti na kartonu. Za to možete iskoristiti ubrane bukovače ili one kupljene u trgovini. Komadiće kartona treba ili sterilizirati ili pasterizirati. Sterilizirati se mogu tako da se urone u proključalu vodu, a zatim ostave da se ohlade. No umjesto sterilizacije, u slučaju siromašnijih supstrata poput kartona ili slame, bolje je pasterizirati supstrat (npr. izložiti temperaturi od oko 70 °C na 1-2 sata, ili ostaviti oko 24 h u vodi pomiješanoj s drvenim pepelom - 30 g/l, ili octom - 20 g/l), jer se time smanjuje rizik pojave plijesni, kao što je crna plijesan. Vlažni karton ocijedite i stavite sloj kartona na dno staklenke. Pri tome karton ne bi trebao biti prevlažan (tako da curi voda kada se stisne) niti previše suh. Na sloj kartona stavite rijetki sloj tanje izrezanih komadića gljive pa opet sloj kartona te ponavljajte slojeve dok ne napunite staklenku. Staklenku zatvorite poklopcem ali ga nemojte zavrtati jer je potrebno osigurati protok zraka (ili probušite rupu na poklopcu te ju ispunite vatom prije zatvaranja). Staklenku ostaviti na mračnom mjestu na temperaturi manjoj od 36 °C, optimalna temperatura je oko 28 °C. Tokom cijele procedure poželjno je koristiti sterilizirani pribor i rukavice jer se može dogoditi da umjesto micelija bukovače uzgojite nešto drugo. Za prorastanje micelija na kartonu potrebno je oko 2-4 tjedna.
Drveće Nije dobro zapostaviti drveće u vrtovima. Šumska zemlja je bogata hranjivim tvarima, prozračna, poboljšava strukturu tla, stvara veću otpornost na sušu i bolesti, te povećava stopu preživljavanja presadnica. Umjesto da uzimate hranjivu zemlju i malč iz udaljene šume (te negativno utječete na šumu i bića u njoj), posadite svoju šumu pa ćete imati i kvalitetnu zemlju i prirodno malčiranje otpalim lišćem. Neka drveća, poput crne johe, bagrema i paulovnije će uz to obogaćivati tlo dušikom.
Paulovnija (Paulownia) je i najbrže rastuće stablo na svijetu, po visini i volumenu. U godinu dana može izrasti do 6 m, te za isto vrijeme absorbirati do 90 tona ugljikova dioksida iz atmosfere - što je ekvivalentno isključivanju 19 automobila iz prometa na godinu dana. Osim toga, biljka je izrazito medonosna i može podržati velike populacije oprašivača, ali je u izvornom obliku (kada se širi sjemenom) i izrazito invazivna vrsta koja uništava autohtone eko-sisteme pa je u nekim krajevima i zabranjena. Trebamo li svi sada saditi sterilne [hibride] paulovnije? Rekao bih - ne. Umjesto poticanja monokulture i industrije sterilnog bilja (industrije ovisnosti), bolje je saditi lokalne vrste. I u našim krajevima postoji relativni ekvivalent paulovnije - obični bagrem (kojeg u Slavoniji znaju zvati i dračom) raste vrlo brzo, također fiksira dušik te će, kao i paulovnija, vrlo brzo potjerati nove mladice iz panja posječenog stabla (ako nije previše staro). Med od bagrema spada u najcjenjenije vrste meda. Možda ne dostiže paulovniju po volumenu ali je također visokokalorično drvo, lako se i brzo širi (ponegdje se smatra i invazivnom vrstom) no nije ga tako teško kontrolirati i rekao bih da je to u ovom slučaju prednost u odnosu na paulovniju - sterilnu ili ne (za prvu treba kupovati sadnice a drugu je gotovo nemoguće kontrolirati). Jedno stablo bagrema će narasti možda 2-3 puta manje u godinu dana u odnosu na paulovniju, ali budući da se širi iz sjemena i vegetativno te često raste u paru ili po više stabala u grmu to ne mora biti nedostatak. Dapače, budući da stablo tipično nije tako velikog promjera, lakše je njim manipulirati. Ukoliko smatrate da vam bagrem, zbog tipično manjeg obujma po stablu, teško može biti dostatan za ogrjev, s aspekta održivosti, bilo bi bolje poraditi na izolaciji vašeg doma (i možda njegovoj veličini) nego saditi sterilne paulovnije ili trošiti bukve i hrastove iz sve manjih šuma.
Velika prednost šume je i regulacija temperature. Šuma tako može smanjiti srednju temperaturu tla do 4.5 °C, a efekt na ekstreme je vjerojatno i znatno veći. Temperatura tla će i pored šume ljeti biti manja, što može dosta pomoći biljkama da prežive ekstreme, a kojih će svakako biti sve više. Presađivanje Ako je to moguće, uvijek je bolje saditi iz sjemena nego presađivati biljke. Ako se pak presađuje, biljke bi trebale biti što mlađe jer s vremenom presađivanje postaje kompliciranije a vjerojatnost preživljavanja biljke se smanjuje. Svakako je poželjno malčirati tlo oko presađene biljke, najbolje suhim lišćem (kao u šumi), naročito ako biljka tokom dana nikako nije u hladovini. Dobro je imati na umu da i drveće ima osjećaje te u šumi živi u simbiozi s drugim drvećem, gljivama i mikrobima. Idealno je tako pri presađivanju prenijeti ne samo biljku nego i nešto tla (jer sadrži mikrobe i gljive korisne za drveće) te osigurati da drvo nije usamljeno, tj. da u blizini ima drugog drveća različitih vrsta s kojima će drvo surađivati putem podzemne mreže korijenja i hifa. Pepeo drveta Pepeo drveta se može svrstati u gnojiva - sadrži dva glavna hranjiva elementa, fosfor i kalij (P i K), druge makroelemente: kalcij i magnezij (Ca i Mg), te neke mikroelemente: bakar i cink (Cu, Zn). Nije uputno koristiti samo pepeo kao izvor navedenih biljnih hranjiva, jer pepeo značajno utječe i na kemijska svojstva tla. Može se, osim u gnojiva, svrstati i u poboljšivače ili kondicionere tla. Kao gnojivo ili poboljšivač koristi se isključivo na kiselim tlima i tlima siromašnim kalijem. Njegovom primjenom dolazi do porasta pH reakcije tla. Pri pH 6 - 7 tlo postaje pogodno za uzgoj većine povrtlarskih kultura. No uporaba pepela na slabo kiselim i neutralnim tlima (viši pH), rezultirala bi pogoršanjem svojstava tla. Tada bi se biljkama smanjila pristupačnost hranjiva, prije svega fosfora, a potom i mikroelemenata što pospješuje gubitak rezervi humusa u tlu. Za neutralizaciju kiselosti se koristi u manjoj mjeri, jer se uglavnom koriste vapnenac, dolomit i karbokalk. U odnosu na vapnenac, pepeo djeluje brže no neutralizira otprilike upola manje kiselosti tla. U vrtu s povrćem djeluje i protiv puževa. Brzina rasta i procjena starosti drveća Do starosti drveća se, osim brojanjem prstena, može doći i neinvazivnom metodom iz opsega ili promjera stabla (no za veću preciznost bit će potrebno poznavati još parametara): $\displaystyle a = {O \over {2.54 \pi}} f_0 {S \over C} = {2r \over 2.54} f_0 {S \over C}$ a = starost stabla [godina]
O = opseg stabla [cm] na visini od oko 140 cm od tla
r = polumjer stabla [cm] na visini od oko 140 cm od tla
f0 = faktor rasta tokom slabe evolucije [godina / 2.54 cm]
S = faktor stresa
C = evolucijski faktor
Faktor rasta f0 za neke vrste drveća prikazan je u tablici \tbl2.
Vrstaf0Napomena
Srebrni javor3.0
Crveni javor4.5
Šećerni javor5.5
Bijela breza5.0
Crni orah4.5
Crna trešnja5.0
Crveni hrast4
Bijeli hrast5
Europska bukva4
Bijeli bor5
*Bagrem3.81Podatak je rezultat mjerenja u okolici Sl. Broda 2022. god.
*Bagrem (uz hrast)2.41Podatak je rezultat mjerenja na manjem broju primjeraka u okolici Sl. Broda 2022. god.
*Hrast (uz bagrem)2.35Podatak je rezultat mjerenja na jednom primjerku (zadnje izmjerenog opsega 34 cm na 140 cm visine, hrast je procijenjene starosti ≤ 10 g) u okolici Sl. Broda 2022/2023. god., ne predstavlja srednju vrijednost nego trenutnu brzinu rasta
Table \tbl2: Faktor rasta drveća (manji faktor = brži rast) No, brzina rasta drveća dosta ovisi o uvjetima poput dostupnosti vode, klime, stanja tla, korijenskog stresa, natjecanja za svjetlo i općenitog zdravstvenog stanja biljke, ali i o brzini evolucije (koja se pak konvencionalno uzima kao nepromjenjiva za kompleksne organizme, no, po mojim teorijama, nije) kada korelira sa brzinom rasta. Ti parametri bi se trebali odraziti u faktorima S i C, koji su za zdravu biljku u normalnim uvjetima jednaki 1.
Kvocijent S/C bi, po konvencionalnim teorijama, također trebalo mijenjati i za starija stabla - trebao bi biti veći od 1, no istraživanja pokazuju ne samo da se brzina rasta drveća općenito povećava već se brzina rasta u zadnje vrijeme ne smanjuje ni u starijoj dobi. Iako to ide u prilog teoriji ubrzane evolucije, za sada se još možda ne može pripisati promjenama na genetskoj razini, no epigenetski faktori su u ovom slučaju vjerojatno preteče genetskih promjena koje će ubrzati rast mnogo više.
Također, faktor rasta bi trebao prestavljati srednju vrijednost - mlađe drveće će rasti brže dok starije obično raste sporije (po mojim mjerenjima, u određenim uvjetima, hrastovi oko 5-6 godine mogu imati i faktor rasta 1.21).
*Podaci za bagrem i hrast u tablici \tbl2 su rezultat vlastitog mjerenja na lokaciji Sibinj kod Sl. Broda, 2022/2023., gdje je za kvocijent S/C pretpostavljena vrijednost 1. Lokacija obuhvaća manju šumu bagrema bez drveća druge vrste, osim 3 hrasta (ne pretjerano stari, svi na istom mjestu). Očito je da bagrem raste puno brže od ostalog drveća no vrlo zanimljiv podatak je ubrzani rast bagrema uz hrast. Stabla bagrema uz hrast su imala oko 1.6 puta veći promjer u odnosu na bagrem iste starosti ali u društvu isključivo svoje vrste. To nije slučajnost, a simbioza ove dvije vrste se, između ostalog, vjerojatno sastoji od sljedećeg: U svakom slučaju, rezultati sugeriraju da bi dobra preporuka za uzgoj stabala za ogrjev bila šuma bagrema pomiješana s hrastom jer 1.6 puta veći promjer znači 2.51 puta veću drvnu masu za istu visinu stabla (volumen raste s kvadratom polumjera a masa je proporcionalna volumenu). No ja bih, uz hrast, dodao bar još i koju bukvu, jasen ili nešto slično za još veći diverzitet, a time i zdraviju šumu.
Hrast Zreli žirevi iz skupine bijelog hrasta kupe se u jesen dok su vlažni i najbolje ih je saditi odmah. Skladištenje je moguće na nekoliko mjeseci, te do nekoliko godina za neke vrste, ali dosta ovisi o uvjetima. Žirevi moraju biti vlažni, najbolje ih je ostaviti u vodi preko noći prije skladištenja. Nakon toga ostave se oko 30 minuta u tankom sloju da im se osuši površina, a zatim skladište na hladno mjesto na temperaturu of -2 °C do 4 °C (manje je obično bolje, ali nije preporučljivo za bijeli hrast). Izbjegavati žireve koji imaju rupe jer su takvima insekti vjerojatno izjeli unutrašnjost. Dobar žir ima svijetlo obojeno meso, ok je i ako je počeo klijati, sve dok meso žira nije zeleno. Žir se polaže horizontalno na dubinu 5-6 cm. Poželjno je i sjeme posaditi najmanje 6 m od ostalih stabala i zgrada jer mu je korijenov sustav snažan. Također, preporučljivo je u rupu za sadnju dodati malo šumskog tla koje se nalazi u blizini istog stabla. Ima slabu klijavost pa je potrebno saditi nekoliko žireva odjednom.
Da bi osigurali visoku klijavost, možemo žireve prije sadnje staviti u vodu pa odbaciti one koji plutaju. Također, prije sadnje na otvorenom možemo žireve staviti u prozirne vrećice sa pomalo vlažnom zemljom te ostaviti 2-3 tjedna u hladnjaku. Kada primijetimo da je izrastao korijen, biljku presađujemo van.
Pod punom sunčevom svjetlošću ne može rasti brzo kao ostala stabla, najbolja je djelomična hladovina. Uz hrast dobro rastu: jasen, glog, kesten, grab i breza. Stablo će dati prve žireve obično nakon 10 - 20 godina, ovisno o vrsti.
Ovaj podatak treba uzeti s rezervom. Rast stabala ovisi o uvjetima, između ostalog, o koncentraciji CO2 i temperaturi, a oba faktora se već duže vrijeme povećavaju a i u prosjeku će se povećavati ubrzano u doglednoj budućnosti. Povećanje CO2 samo po sebi omogućava stablima da koriste manje vode uz povećanje fotosinteze. No fiziološki stres zbog povećane temperature tjera stabla da koriste više vode i fotosintetiziraju manje. Biljke se pak u većoj ili manjoj mjeri prilagođavaju te reguliraju fotosintezu, pa će reakcija na promjene ovisiti o vrsti. Kod nekih vrsta, povećanje CO2 bi moglo povećati broj jedinki dok će kod nekih dominirati povećanje mase samih jedinki. U svakom slučaju, bez velikog stresa, stabla bi trebala i brže sazrijevati pa se i prvi plodovi mogu prije očekivati. Prema eksperimentima iz 1995., povećanje CO2 sa 350 μmol/mol (350 ppm) na 700 ppm je u 5 godina rezultiralo većim stablima, u slučaju mlade bukve čak 41%, a slično bi trebalo vrijediti i za hrast koji pripada istoj porodici (Fagaceae). Razina CO2 u atmosferi u trenutku pisanja ovog teksta je oko 417 ppm, što znači da bi već sada biljke trebale rasti primjetno brže nego prije 30-ak godina. Ipak takvo povećanje je reakcija na stanje u atmosferi, bez genetskih promjena u biljci, pa i nije velika. No biljke evoluiraju, a evolucija trenutno ubrzava (prema mojoj teoriji, horizontalni transfer gena među vrstama postaje dominantan), a pošto drveće pripada samo-regulirajućem sistemu planeta, u skoroj budućnosti bi stabla poput bukve i hrasta mogla rasti i dozrijevati puno brže. Što se tiče kultivacije u ljudskoj poljoprivredi, i danas postoje sorte hrastova koji plodove daju već za 5 godina.
Na stablima hrasta znaju se pojaviti okrugle ili nepravilne izrasline na mjestu lista ili na grani. To su žuči (šišarke ili cecidije) i obično nisu zabrinjavajuća pojava. Za iste zaslužni su uglavnom insekti (obično ose), ali i gljive, bakterije, grinje i oblići. Tipični predstavnici su jabučna žuč (oak apple gall) koja izgleda poput malih jabučica, i žuč ose šiškarice (okrugla crvenkasto zelena ili smeđa izraslina). U takvoj žuči se nalazi ličinka insekta koja kad odraste probuši rupu i izlazi van, žuč nakon toga potamni i obično otpada sa žirevima. Velike štete na hrastu može prouzročiti mrežasta hrastova stjenica (Corythucha arcuata), koja se u Europi pojavila oko 2000. g. (porijeklom je iz sjeverne Amerike). Prije nekoliko godina pojavila se i u Slavoniji. Radi se o sitnom kukcu, prozirnog pokrilja koji ima mrežastu nervaturu. Ličinke i odrasle jedinke ovog štetnika s donje strane lista sišu biljne sokove. Sisanjem uzrokuju diskoloraciju lista, pa hrastove šume kod jakog napada već u kolovozu mogu imati brončano smeđe listove. Napadima ove stjenice svjedočio sam i u svom vrtu 2024. godine. Listovi su bili blijedo zeleni, istočkani i prošarani svijetlijim mrljama. Boja je s vremenom prelazila u smeđu, uglavnom na mlađim hrastovima, tako da su mnogi listovi u određenom trenutku bili djelomice blijedo zeleni a djelomice smeđi. Uzrokovanu štetu je vjerojatno dodatno pojačala i suša (čini mi se da je za rano posmeđivanje listova odgovorna više suša a ne isključivo stjenica). Ove stjenice napadaju i ljude. Za čovjeka nisu opasne, ali su velika gnjavaža jer ih obično ima u velikom broju. Od patogena, vrste koje znaju činiti veliku štetu su iz roda Armillaria (usput, gljiva je i jestiva). Ako je napadnuti hrast pod velikim stresom (možda čak i pred smrt) često će proizvesti ogroman broj žireva. Ja sam pronašao vrstu Armillaria tabescens u jesen 2024. g. ispod starog hrasta u svom vrtu, a u isto vrijeme i ogroman broj žireva na tlu, od kojih su mnogi bili dosta zeleni (nezreli) što signalizira stres. Uzrok pak ne mora biti ova gljiva, jer je iste godine bilo velike suše preko ljeta, te napada hrastove stjenice, kao što sam već spomenuo. Moguće je pak da je uzrok stresa sve navedeno. Inače, iznimno velik broj plodova kod hrasta nije abnormalna pojava, događa se ciklički, svakih 2-5 godina (eng. "mast year") kada hrast može proizvesti i do 10,000 žireva, dok je u godinama između broj žireva vrlo ograničen. Pojava nije uzrok odluke individualnog hrasta, već je vremenski sinkronizirana među svim hrastovima. Klimatske promjene mogle bi utjecati na njenu frekvenciju. Ona će se vjerojatno povećavati s povećanjem stresa, a to bi moglo previše iscrpljivati stabla. Uz to, mladi hrastovi bi mogli početi ranije proizvoditi plodove (odnosno, uz sve veći stres, do toga će dovesti prirodna selekcija). Sve to znači da bi mogli imati veliki broj mladih hrastova koji će ranije i obilno plodonositi, ali će sami imati znatno smanjeni vijek, odnosno smanjenu vjerojatnost opstanka. U svakom slučaju, hrast je izgleda pod opsadom i ovo se čini vrlo loša godina za hrast u ovim krajevima. A ako se interpretira kao najava normalnog stanja nadolazeće budućnosti, opstanak hrasta pa tako i naših šuma se čini vrlo upitnim, a to je vrlo zabrinjavajuće i u kontekstu našeg opstanka. Dodano poglavlje Jestivost žireva. Jestivost žireva Žirevi hrasta bogati su škrobom, vitaminima i antioksidansima. No također sadrže i tanin koji oštećuje jetru u većim količinama te se povezuje s određenim tipovima raka. Uz to, tanin je uzrok gorkog okusa žira, pa se konzumiranje sirovih žireva ne preporučuje. Tanin se izlučuje prokuhavanjem ili namakanjem žira u vodi, no to može biti energetski zahtjevna procedura jer će trebati proces ponavljati određen broj puta (ovisno koliko se tanina želite rješiti). Jednostavnija procedura uključuje miješanje s etanolom (alkoholom). U svakom slučaju, treba brati potpuno zrele, smeđe žireve sa još prikačenim kapicama (koje se lako skidaju) a izbjegavati zelene, nezrele žireve jer su bogatiji taninom.
Pri tome je možda bolje ne brati žirove prilikom prvog vala opadanja jer za prve žireve postoji veća vjerojatnost infestacije žišcima. No ti žišci nisu štetni za ljude pa se mogu i jesti bez problema (što neki svjesno i čine). Veći je problem žižak koji se pojavljuje u skladištenom žiru pa ako žireve ne koristite odmah možda ćete se htjeti osigurati od takvih problema. Žirevi koji plutaju u vodi su dobar indikator žiška. Skladištenje se preporučuje u metalnim i dobro zatvorenim posudama, najbolje u hladnjacima i zamrzivačima.
Plod se izvadi iz ljuske (možete jednostavno skalpelom prorezati ljusku) te dalje procesira ovisno o metodi izlučivanja tanina.
Prokuhavanje žireva

Plodove izvađene iz ljuske kuhati oko 5 minuta u vodi, ili dok voda ne poprimi tamno smeđu boju. Procijediti plodove, vodu odbaciti i ponavljati proces (10-15 puta je obično potrebno) sa čistom vodom dok voda ne prokuha bezbojna.

Otapanje u alkoholu

Plodovi izvađeni iz ljuske se samelju na sitne komadiće. Komadići se potope u soluciji etanola i vode u omjeru 40:60 (40% etanola) uz omjer mljevenih plodova i solucije 1:20 (g/mL). Ekstrakcija tanina odvija se grijanjem na 60 °C oko 3 h, po mogućnosti uz lagano miješanje. Proces se ponovi do 3 puta svaki put sa novom solucijom. Temperatura može biti i manja no proporcionalno se smanjuje i efikasnost ekstrakcije. Slično vrijedi i za omjer. Omjer 1:15 pa i 1:10 još uvijek daju dobre rezultate, omjeri s više solucije od 1:20 (npr. 1:25) će povećati ekstrakciju ali ne značajno pa se ne preporučuju. I tanin ima svoju upotrebu a fermentacijom se može opet dobiti etanol tako da ne bi bilo loše iskoristiti tu mogućnost. Zanimljivo je da vodka obično sadrži oko 40% alkohola pa se može iskoristiti kao solucija.

Namakanje žireva

Žirevi se mogu i namakati u vodi bez kuhanja, no tu će trebati znatno više puta mijenjati vodu, čak i 25-30 puta. No, kao što se da naslutiti iz gore navedenog, taj se broj može smanjiti ako je voda pomiješana s alkoholom. Pri tome će naravno proces biti efikasniji ako je voda toplija. Gore opisani proces s alkoholom pri temperaturi od 30 °C potrebno je ponoviti otprilike duplo više puta nego na 60 °C. Jedna neobična no svakako zelena metoda namakanja je namakanje u vodi unutar wc vodokotlića - plodovi se potope u tank a voda se izmjeni svakim puštanjem vode prilikom nužde.
Koju metodu je najbolje koristiti ovisi o tome čega imate viška (ili čega si više možete priuštiti) od navedenog: vremena, vode, alkohola te energije za grijanje. Nakon što se ekstrahira tanin, plodovi žira se mogu jesti sirovi ili obrađeni, npr. prženjem na 190°C oko 15 minuta. Osušeni i dobro samljeveni plodovi odlični su i kao brašno. Bukva Nema posebne zahtjeve za tlo, važna je samo dobra drenaža. Raste do 40 m u visinu i 300 godina starosti. Ako se presađuje, sadnice je najbolje saditi u zimskim mjesecima, kada je tlo hladno. Sade se u rupe koje su dovoljno duboke i široke tako da korjenova bala može slobodno stati unutra. Nakon što se zemlja vrati u rupe za sadnju, potrebno ju je dobro ugaziti kako unutra ne bi ostali zračni džepovi. Oko posađenih stabala je dobro oblikovati udubinu i tlo dobro natopiti vodom.
Iz mog iskustva, bukvu je puno lakše presaditi nego hrast (korijen bukve više ide u širinu nego dubinu), pa preporučujem sadnju hrasta iz žira a mladu bukvu presaditi iz šume. Za presađivanje odaberite jednu mladicu tamo gdje su gušće izrasle.
Bukva je osjetljiva na proljetne mrazove. Ako se uzgaja iz sjemena, preporučljivo je zasađena stabla redovito zalijevati nekoliko tjedana nakon sadnje ili klijanja, u količinama ovisnim o tlu i klimi. Mlada stabla imaju tanku i glatku koru maslinastozelene boje, a s vremenom kora postane pepeljastosiva i blago hrapava. Pupoljci su izduženi i spiralno poredani, dugi do 2 cm i imaju ušiljene ljuske. Listovi obične bukve su jednostavni i naizmjenično poredani, uglavnom jajastog oblika, s kratko ušiljenim vrhovima i blago zaobljenim, valovitim rubovima. Dok su mladi, listovi su dlakavi s obje strane, a kasnije ogole. Plod obične bukve je tanka crvenosmeđa sjemenka koja se nalazi unutar drvenaste ljuske koja je gusto obrasla dlačicama, a dozrijeva tijekom rujna i listopada. Plod se sastoji od grube kapsule načinjene of četiri režnja u kojima obično rastu dvije a ponekad i više sjemenki. Sjeme je trokutasto, sa smeđom ljuskom. Kapsula je u početku otvorena, ali se nakon oplodnje zatvara i stvrdnjava. Kod berbe se kapsula mora otvoriti. Kad padnu, voćne čašice same se otvore i puste sjemenke. U šumi se razmnožavanje odvija vjevericama i pticama koje transportiraju sjeme na udaljenija mjesta. Prema starijim podacima, stablo bukve ne cvjeta dok ne navrši oko 20 godina a plodove u većim količinama počinje imati u starosti od 30 godina.
Nemojte da vas to obeshrabri od sadnje bukve. Kao što je gore rečeno, bukva bi već danas mogla, poput mog hrasta, rasti i sazrijevati puno brže, a osim toga, korist bukve ide puno dalje od plodova.
Bukva nema ujednačeni urod - obično svakih pet do osam godina izraste mnogo plodova odjednom dok su inače prinosi daleko manji a ponekad plodova ni nema. Sjemenke bukve sadrže ulje, škrob, šećer, vitamine E, trijeslovine te limunsku i jabučnu kiselinu. Dozrijevaju tijekom jeseni, a u prošlosti su se dosta često konzumirale. Prije konzumacije ih treba termički obraditi (toksin se neutralizira zagrijavanjem, prvenstveno prženjem), jer ako se u organizam unese veća količina sirovih sjemenki može doći do glavobolje, mučnine i bunila. Od prženih sjemenki bukve može se dobiti kvalitetno jestivo ulje (istiskivanjem iz ploda) koje se može koristiti i kao ulje za lampe. Pržena sjemenka može se i samljeti u brašno ili koristiti kao zamjena za kavu. Osim sjemenki, jestivi su i pupoljci, mladi listovi te unutarnji dio kore. Sasvim mladi listovi mogu se jesti u sirovom ili prokuhanom stanju. Plodovi bukve su hrana šumskoj divljači. Bez štetnih posljedica mogu ih konzumirati ptice, šumske životinje i svinje, ali kod goveda i konja količine veće od 1 kg mogu dovesti do teškog trovanja i ugibanja. Simptomi su nepravilno disanje, proširene zjenice, nemir i trzanje mišića. Pitomi kesten Kesten se može posaditi u proljeće, jesen ili zimi, ali je postupak za svako vrijeme drugačiji. Najoptimalnija sadnja kestena je tokom jeseni. Korijen sadnice se zatrpa humusom te se ne zalijeva i ostavi do proljeća da se korijenje primi u zemlju. Kesten ne podnosi kisela tla te tla bogata vapnencom, pa takve treba izbjegavati. Kako bi se korijenski sustav uspješno razvio, tlo na kojem se sadi bi trebalo biti humusno i rahlo, s dobrim otjecajnim sustavom (drenažom) da se spriječi pretjerano zadržavanje vode. Najpogodnija tla su s udijelom pijeska i ilovače jer dovoljno zadržavaju vlagu potrebnu za rast i razvoj te su rahla i opskrbljena kisikom. Kesten dozrijeva tijekom rujna kada se i bere. Plodovi su ukusniji i zreliji ako sami ispadnu iz ježinaca. Čuva se na tamnom i hladnom mjestu, bez vlage. U takvim uvjetima može izdržati do 3 mjeseca. Plod se može i skuhati te pretvoriti u pire i smrznuti kako bi se čuvao duže vrijeme, do 6 mjeseci. Plod se kuha ili peče te se jede kao grickalica. Ima dvostruko više škroba od krumpira, može se samljeti u brašno sirov te koristiti za izradu tijesta. Osim toga, kuhani plod se melje u pire koji se jede kao desert ili se dodaje u kolače i slastice. Od kestena se može raditi i sok i pivo, a neke kulture ga koriste i za izradu likera. Cijenjen je zbog svog slatkog i zemljastog okusa, a bogat je nutrijentima i vitaminima te je dobar izvor hranjivih tvari zimi. Plod kestena pomaže kod bolesti bubrega i bogat je kalijem. Čaj od lišća kestena koristi se za probleme s dišnim sustavom i astmom. Pitomi (jestivi, šumski) kesten se od divljeg (nejestivog, gradskog) može razlikovati po izgledu plodova, lišću stabla te cvatnji i ukusu. Za razliku od nejestivog, na jestivom kestenu listovi ne rastu u petici, već jedan po jedan. Na nejestivom kestenu, cvjetanje je jako izraženo dok se na jestivom može i ne primjetiti. Biljka jestivog kestena veća je od nejestivog, ovisno o vrsti, može narasti do 35 m, dok gradski rijetko prelazi visinu od 15 m (no dostiže i 25 m u pojedinim slučajevima). Jezgra jestivog kestena je manja od jezgre nejestivog. Nejestivi plodovi su prekriveni rijetkim trnjem koje se lako uklanja, dok na jestivim ima više trnja i teško je oguliti plod. Ljuska nejestivog kestena sadrži samo jedno sjeme, ponekad dva, dok kod jestivog kestena ljuska sadrži 3 - 7 sjemenki. Kod nejestivog kestena plod je gorkog okusa, dok je kod jestivog slatkast. Bagrem = Robinia pseudoacacia = black locust Svi dijelovi biljke, osim cvijeta, su otrovni. No toksini se uništavaju toplinom. Sjemenke se mogu prokuhati i koristiti kao grašak, a mogu se i pržiti pa koristiti kao nadomjestak za kavu ili kao dodatak brašnu za izradu kruha. Cvjetovi se mogu pohati, pri čemu imaju dobar mekani okus poput tikvica, no mogu se jesti i sirovi iako, kao takvi, u većim količinama mogu izazvati povraćanje i proljev. Masno ulje iz sjemenki može služiti i u tehničke svrhe. Bagrem je i odlična medonosna biljka.
Preporuča se bagremov med uzimati s čajem od kamilice, jer se tako pojačava djelovanje meda i čaja.
Kao i ostale mahunarke, obogaćuje tlo fiksiranjem dušika te tako smanjuje potrebu za gnojenjem. Drvo bagrema je jako i izdržljivo, vrlo otporno na truljenje. Indijanci su ga koristili za izradu lukova za strijele. Raste u visinu obično do 30 m, debljinu do 50 cm, no može doseći i 52 m te promjer od 1.6 m. Izvrsno je drvo za ogrjev - gori sporo i na vrlo visokim temperaturama, usporedivo antracitu (ugljenu). Svib = Cornus sanguinea Uz bagrem i drugo trnovito bilje često se može naći i svib. Plod sviba je sličan plodu bazge no nije ga preporučljivo jesti jer izaziva mučninu i probavne tegobe. Kao i bazga, svib više raste kao grm nego kao samostalno stablo. Ipak, korisno je u vrtu imati svib iz više razloga. Mnogim pticama je plod sviba neodoljiv i radije će jesti njega nego plodove voća i povrća kojeg uzgaja čovjek. Svib će zapravo i privući ptice a one će osim sviba jesti i insekte koje možda smatrate nametnicima u vrtu. Osim toga, drvo sviba je tvrdo i prikladno za izradu držaka alata. Javor Sjeme se skuplja prije nego što se osuši na stablu, dok je još crvene ili zelene boje. Sjeme se prije sjetve namače dva dana u toploj vodi, a zatim se 3 do 5 mjeseci drži na stratifikaciji. Sjeme koje je izravno posijano, klijat će slijedećeg proljeća. Kod razmnožavanja javora reznicama (reznica je mlada ali formirana stabljika sa odrasle biljke), zelene reznice trebaju biti duge od 15 do 20 cm, a kod nižih vrsta i kraće. Reznice se tijekom jutra uzimaju s potpuno razvijenih biljaka i preporučljivo ih je saditi u mješavinu treseta i oštrog pijeska ili mješavinu perlita i treseta. Dubina sadnje treba biti oko 5 centimetara. Zakorjenjivanje obično traje oko tri tjedna, a kada korijen postigne duljinu od 5 do 8 centimetara, reznica se presađuje u lončić s rastresitim i jako propusnim supstratom. Kad reznice dodatno očvrsnu, mogu se presaditi na neko drugo mjesto. Drvo javora je izdržljivo pa se koristi za izradu parketa i stepenica, gudačkih instrumenata te furnira koji se koristi u proizvodnji žičanih instrumenata i bubnjeva. Iz korijena javorovog drveta dobiva se sirup za koji je znanstvenim istraživanjima utvrđeno da sadrži 20 ljekovitih spojeva od kojih neki imaju antibakterijska i antikancerogena svojstva. Javorov sirup je namijenjen detoksikaciji i čišćenju organizma. Obiluje antioksidansima, mineralima i vitaminima i dostojna je zamjena za šećer ili umjetne zaslađivače. Sve vrste javora sadrže slatki sok, ali za dobivanje sirupa koristi se šećerni javor. Javorov sok se skuplja krajem zime, kad temperature osciliraju od niskih noćnih do relativno visokih dnevnih (generalno, od polovine ožujka do kraja travnja). Stablo bi trebalo biti bar 25 cm širine, a izbušena rupa 3-5 cm. Da bi se dobio sirup, dobiveni sok se može ukuhavati do gustoće koja izgleda kao rijetki med. Dodano poglavlje Breza. Izmjene u poglavlju Važnost samoniklog bilja. Breza Slično kao kod javora, od breze se može dobiti sok (npr. zarezivanjem kore 2-3 cm malo u koso prema gore pa zabijanjem zašiljene grančice niz koju će curiti sok). Sok se dobiva u kraj zime ili u rano proljeće (kraj veljače, početak ožujka, no neki izvori navode period od početka travnja do polovine svibnja) iz stabala koji su bar 20 cm promjera. Nakon uzimanja soka vratiti koru na mjesto da rana zacijeli. Osušena kora se može ugrubo usitniti i samljeti u brašno. Skuplja se početkom proljeća ili krajem jeseni i suši na prozračnom i toplom mjestu. Breza apsorbira veliku količinu vlage što čini tlo neprikladnim za ostale biljke pa je bolje ne saditi ju u blizini plodonosnih usjeva. Kod sadnje reznicama, odabire se mlada već formirana stabljika od 10 - 15 cm. Dodano poglavlje Crnogorica. Manje izmjene u poglavlju Hrast. Crnogorica Sjeme se može saditi i bez stratifikacije ako je zrelo i dobro osušeno no uspješnost nije zajamčena ako šišarke nisu prezimile vani, ili u hladnjaku. Sjeme sadrže ženski češeri (šišarke) koji su dosta veći od muških i često su koncentrirani niže na stablu (iako to ovisi o vrsti). Žive nekoliko godina (muški žive samo nekoliko tjedana no sadrže pelud koji se vjetrom širi na ženske češere da bi nastalo plodno sjeme).
Kod nekih vrsta, da bi se sprječilo samooprašivanje, ženski češeri su više na stablu od muških. Inače, samooprašivanje nije poželjno jer značajno utječe na preživljavanje biljke - često dolazi do smrti još u embrionalnoj fazi razvoja što rezultira praznim sjemenom. U slučaju samooprašivanja smreke, prinos punog sjemena je najviše oko 13% prinosa unakrsnog oprašivanja. Zato ćete u blizini usamljene smreke teško vidjeti nove mladice.
Za sjeme odabiremo zatvoren ženski češer te ostavimo nekoliko dana (npr. na prozoru) na toplom da se otvori. Sjeme se zatim lako pokupi protresanjem češera.
Sjeme crnogoričnog drveća je jestivo, ima veliku nutritivnu vrijednost i sadrži vitamine B1, K, magnezij, mangan, fosfor, cink i proteine. Od iglica se može praviti čaj. Unutarnja kora sadrži tanine i bogat je izvor vitamina C, može se jesti sirova a može se i samljeti u brašno. Smola je također iskoristiva - ima antibakterijska svojstva pa se može koristiti za liječenje rana, žvakati u slučaju upale grla, kuhati za čaj ali i koristiti za impregnaciju/zaštitu drveta. Nije preporučljivo uzimati koru ili smolu za živih stabala jer su ožiljci trajni. Najbolje je iskoristiti koru i smolu sa drveća koje će se rušiti ili već srušenih stabala u roku nekoliko tjedana dok još nisu počeli trunuti.
Sjeme očistimo od krilaca te stavimo u vodu na par dana da se otvori (voda će ubrzati klijanje). Kad je sjeme spremno, zadržimo ono koje je potonulo na dno (ono što pluta neće rasti). Zemlja dobra za sadnju je rahla, sadrži mahovinu, manje grančice, iglice bora i komade kore. Ovisno o klimi, možemo odmah saditi vani ili u startere. Za startere možemo koristiti manje posudice kojima je na dnu izbušeno par rupa. Na dno stavimo par kamenčića te napunimo zemljom. Stavimo par sjemenki i malo pokrijemo zemljom - ne preduboko. Posuda se ostavi na suncu i povremeno zalijeva.
Neki ovakve starter posude prekrivaju transparentnim polietilenom (najlonom) pa kad biljka poraste skidaju najlon. Najlon tu služi kao malč i zaštita od vjetra. No, općenito, bilo bi dobro ne koristiti sintetičku plastiku jer je još uvijek teško biorazgradiva, a ja bih je izbjegavao koristiti čak i kao privremeno rješenje u ovom slučaju jer biljku lišava cirkulacije zraka a može i dovesti do prevelikih temperatura. Dugoročno je bolje misliti i na biljku a ne samo na brze i obilne prinose, pa je bolje onda i koristiti malč koji je za biljku prirodniji.
Biljke će se okretati prema suncu pa možemo okretati posudu ne bi li nastavile rasti ravno. Nastaviti zalijevati pa presaditi kad uvijeti dozvoljavaju.
VrstaBor (Pinus)Smreka (Picea)Jela (Abies)Ariš (Larix)
Igliceoštre, rastu u grupama od 2, 3, 4 ili 5.oštre, četverostrane, rastu pojedinačnomeke, dvostrane, rastu pojedinačnonajmekše, tanke, rastu u izbojima s brojnim listovima, u jesen opadaju
Struktura češeratvrdi, drvenasti, kruti, manji i širi češeri od ostalihmeki češerimeki češerimeki češeri
Smjer češerahorizontalni ili vertikalni, ovisno ovrstiusmjereni prema zemljiusmjereni prema goreusmjereni gore ili dolje, ovisno o vrsti
Strukturarjeđa populacija iglica, koncentrirana na kraju granagusta populacija iglicagusta populacija iglicarijetka populacija iglica raširenih kroz granje
Drvojeftino, rašireno, lako se oštećuje, visoka razina smoleizdržljivo, često u upotrebiizdržljivo, često u upotrebiizdržljivo, rijetko u upotrebi
Table \tbl3: Razlike crnogoričnog drveća
Čaj od grančice crnogorice

Vrh grančice sa dvadesetak iglica (ili više, u slučaju smreke/jele) prokuhati u 1/2 l vode. Ostaviti malo do odstoji te procijediti.
Čaj za jačanje imuniteta ili inhalaciju

U 2 l vode staviti 2-3 šake svježih iglica i kuhati oko pet minuta u zatvorenoj posudi. Ako se koristi za inhalaciju, otvoriti i inhalirati oko 15 min na laganoj vatri, ponavljati što češće.
Izmjene u poglavlju Množenje reznicama. Manje izmjene u poglavlju Množenje reznicama. Dodano poglavlje Množenje reznicama. Manje izmjene u poglavlju Crnogorica. Množenje reznicama Premda je najbolji način razmnožavanja biljaka sjemenom, mnoge biljke je moguće množiti reznicama. Reznica je mlada ali već formirana stabljika (grančica) 5-20 cm dužine koja se odreže sa postojeće biljke i posadi u zemlju. Starije, već odrvenjene, stabljike teško puštaju korijen dok premlade i preslabe brzo trunu. Metoda je vrlo jednostavna, ali uspješnost nije zagarantirana, naročito u slučaju većeg bilja (drveća). Obično se posadi više reznica pa se računa da će bar jedna uspjeti. Metoda je korisna u slučajevima kada je teško doći do sjemena no općenito se koristi da bi se osiguralo očuvanje određenih svojstvava biljke. Budući da se radi o kloniranju genetskog materijala preporučljivo je reznice uzimati sa dobro razvijenih i zdravih biljaka. Dobro je izbjegavati stabljike sa cvjetnim pupoljcima (otpuštaju hormone koji blokiraju razvoj korijena pa se energija usmjerava na cvjetanje) te reznice uzimati od mlađih grana s novim rastom. Sa donjeg dijela reznice se odrežu listovi (u dužini od 1/3 - 1/2 dužine reznice u slučaju crnogorice, a inače tako da gore ostanu samo 2-3 lista koje je također poželjno orezati ako su veliki) i reznica se u toj dužini posadi u zemlju - postojeći pupovi na reznici moraju biti orijentirani prema gore. Općenito, kod uzimanja reznica, grančica se odreže oštrim kosim rezom ispod pupa koji ide u zemlju, no ako se uzimaju reznice crnogorice, one se ne režu već jednostavno otkidaju rukom tako da se dobije reznica s petom, tj. dijelom kore koji sadrži hormone za ukorjenjivanje. Najbolje vrijeme za uzimanje reznica je rano jutro i najbolje ih je odmah posaditi. Reznice mekog bilja je najbolje uzimati tokom proljeća i ljeta a u slučaju drveća i drvenastijeg bilja od sredine jeseni do sredine zime, najbolje nešto prije nego biljka izađe iz faze mirovanja (ideja je da se reznica uzme u vrijeme kad ima najviše skladištenih ugljikohidrata, koji se onda mogu iskoristiti za razvoj korijena). Preporučljivo je da zemlja u kojoj se vrši zakorjenjivanje bude siromašna hranjivim tvarima (npr. mješavina treseta i pijeska) jer se bakterije i spore gljivica rado naseljavaju u otvorene rane reznice te ju uništavaju. Neki zbog toga čak i steriliziraju zemlju (držanjem u pećnici iznad 100° C barem 10 min.). A kad biljka razvije korijenje i ojača presađuje se u tlo bogatije hranjivima. Da bi se značajno povećala uspješnost dobro je prije sadnje na dno stabljike nanijeti sredstvo koje će stimulirati zakorjenjivanje i/ili povećati šanse preživljavanja. U tu svrhu, dno se može: Možete i kombinirati (npr. aloe vera gel i med), no ako nemate ništa od toga, pomoći će i pljuvačka (kao i cimet/kurkuma, ima anti-bakterijska i anti-gljivična svojstva). Navedena sredstva mogu pomoći u preživljavanju biljke, no da bi se potaklo zakorjenjivanje potrebni su fitohormoni. Za razliku od životinja, biljke zadržavaju totipotentne stanice i tkiva kroz cijeli život. Upravo to omogućuje biljkama da se razvijaju vegetativno, odnosno da krenu razvijati korijen iz nadzemnog dijela biljke i to u poodmakloj fazi života. Totipotentna tkiva se u embriju biljke kocentriraju na dnu donjeg (korijenskog) i na vrhu gornjeg dijela (onog koji će formirati izdanak) embrija. Kako se biljka grana tako se totipotentne stanice raspoređuju prema vrhovima. Kada grana biljke sklone vegetativnom razmnožavanju (npr. kupine) izraste toliko da se savije skroz do tla to će stimulirati izlučivanje hormona koji će onda potaknuti totipotentno tkivo da se razvije u korijenje. Kod biljaka koje nisu inače sklone vegetativnom razmnožavanju obično neće biti ni velike sklonosti prema lučenju hormona za razvoj korijena. Zato se za zakorjenjivanje reznica često koriste biljni hormoni (tzv. fitohormoni). U prirodi se oni mogu naći u korijenju ili mladim grančicama biljaka poput kupine. Odreže se dio malog bijelog korijena, sitno nasjecka (što sitnije to bolje) i stavi u vodu, najbolje vruću. U toj vodi se zatim oko 24 h namaču reznice. U istu svrhu, na isti način, mogu se koristiti i sitno nasjeckane grančice vrbe ili bijeli luk. Nakon sadnje biljku zalijte, a nakon toga povremeno zalijevati dok biljka ne ojača, ali ne prečesto - zemlja treba biti lagano vlažna, ne zasićena vodom (iako se reznica može ukorijenjivati i u vodi ali u tom slučaju vodu treba mijenjati redovito da bi se obnavljale zalihe kisika). Tokom perioda zakorjenjivanja biljku je bolje ne držati na izravnoj sunčevoj svjetlosti, a optimalna temperatura tla je od 20 - 24° C. Jedna od biljaka koje je izrazito teško uzgojiti reznicama je bor. U slučaju bora, i korištenje hormona rijetko pomaže. Čak i ako se uspije potaknuti razvoj korijena, proces je vrlo spor. Potrebno je i do godinu dana držati biljku na miru u optimalnim uvjetima (na toplom i vlažnom, da nije direktno na suncu, paziti da se korijen ne osuši ali i da nema previše vlage). Zato se preporučuje sadnja iz sjemena, a ako se baš želi klonirati genetika, pouzdanija metoda je cijepljenje (što opet zahtijeva sadnju podloge iz sjemena). Pri tome, za veću uspješnost preporučuje se uzimati grančice sa svijećama (uspravne izrasline na vrhovima), kojih bi trebalo biti krajem proljeća. Cijeli proces se može odvijati na otvorenom, pri čemu je čak bolje ne prekrivati biljke vrećama. \ch_added Mogu li se udomaćene sorte uzgojiti iz reznica? Za domaće vrste voća poput jabuke, kruške, šljive i višnje (trešnje) ne prakticira se čak ni uzgoj iz sjemena zbog vrlo varijabilnih rezultata pa tako i gotovo bezvrijednog voća. Umjesto toga, obično se koristi kalemljenje (cijepljenje). Razlog korištenja vegetativnog (aseksualnog) razmnožavanja je očuvanje karakteristika dobivenih selekcijom određenih mutacija divljih vrsta (najčešće veći plodovi, ali i izostanak toksina - npr. kod badema) a za koje postoji dobra vjerojatnost da će se izgubiti seksualnim razmnožavanjem (iz sjemena). A razlog cijepljenja na biljku snažnijeg, razvijenog korijena umjesto izravne sadnje reznica je sklonost razvoja bolesti kod udomaćenih vrsta (tako npr. višnja posađena iz sjemena ili reznice zna dati plodove koji su sitniji ali i deformirani). No zašto su ove vrste tako sklone bolestima? Razlog tomu je upravo genetsko kloniranje. Radi se o vrstama koje su udomaćene prije više od 1000 godina (pa i do 10000 ili više) a to znači da [zbog forsiranog vegetativnog razmnožavanja] sadrže gene koji nisu mijenjani tisućama godina, dok su se divlje vrste i bolesti kroz to vrijeme mijenjale. To vremensko razdoblje je premalo da udomaćene vrste ne bi bile kompatibilne sa divljim bolestima no dovoljno je dugo da postanu dosta ranjivije na iste (zbog neprilagođenog ali i oslabljenog imunog sistema ljudskom brigom). Tako je direktna sadnja reznica ovako udomaćenih vrsta vrlo rizična. Sadnja iz sjemena može biti nešto sigurnija u pogledu bolesti ako se radi o križanju sa divljim vrstama a ne križanju udomaćenih varijeteta. Ako težimo što većoj samoodrživosti bilja, preporučljivo bi tako bilo ne forsirati vegetativno razmnožavanje kroz tolike generacije, naročito uz ljudsku brigu (čovjek se uglavnom brine za urod, ne za biljku, iako možda govori drugačije). Iako genetika igra ulogu, na određene karakteristike utječu uvjeti u okolišu. Kvalitetan i veći urod ili veći plodovi mogu se tako osigurati kvalitetnim hranjivom i mikrobima uravnoteženim tlom, koji sadrži dovoljne ali ne pretjerane količine kalija, fosfora i dušika te bora i kalcija (previše dušika stimulira rast vegetacije te inhibira formiranje plodova, previše kalija smanjuje apsorpciju kalcija što utječe na kvalitetu). Ako je tlo loše, sorta možda neće izražavati očekivane karakteristike. Nutrijenti i okus, na primjer, često dolaze od sklonosti sorte prema specifičnim mikorizama, pa ako je tlo siromašno mikoriznim gljivama, plodovi će biti siromašni nutrijentima pa tako i očekivanim okusom. \ch_added Nužnost cijepljenja? Ako baš inzistiramo na određenoj sorti, cijepljenje je teško izbjeći. No ako nam je prioritet dobar okus, velik i nutrijentima bogat plod, cijepljenje nije nužno. U mom vrtu ima dosta divljih šljiva (zerdelija) i višanja koje su same izrasle iz sjemena. Iako ih je većina manjih plodova (naročito u slučaju šljive) i/ili loše kvalitete (u slučaju višanja), to ne vrijedi za sve. Od oko 10-ak šljiva, na primjer, dvije daju prilično velike, kvalitetne i ukusne plodove (ostale su manje i slabog okusa). Dakle, možete jednostavno razbacati plodove po vrtu a onda, kad izrastu biljke, raditi prorjeđivanje, ostavljajući samo kvalitetne primjerke. Kod sadnje voćaka većeg sjemena, golo sjeme je obično potrebno zakopati da bi niklo, no u ovom slučaju bolje je i lakše koristiti plodove, a oni se ne zakapaju. Zreli plodovi se samo razbacaju po površini a dalje će posao sadnje, pa i fertilizaciju, odraditi životinje i ostala priroda. Općenito, veličina, količina plodova i jačina okusa, iako mogu biti ograničeni genetikom, obično nisu toliko ovisni o genetici koliko o kvaliteti, plodnosti i stanju tla i atmosfere. Kloniranje genetike će možda donijeti određeni oblik, boju pa možda i specifičan okus no to ne garantira kvalitetu niti ukusne plodove bogate nutrijentima. Neki pribjegavaju cijepljenju jer se boje dugog čekanja na plodove no i taj strah je neopravdan u ovom slučaju. Da, za neke biljke će možda period do prvih plodova biti duži, no za neke može biti i kraći pa te možemo selektirati. Jezerce Voda privlači brojne životinje a bioraznolikost je odlika samoodrživih zajednica pa je dobro u vrtu napraviti jezerce. Osim toga, ova voda se može iskoristiti za zalijevanje biljaka. Životinje privučene jezerom će držati štetočine pod kontrolom ali će i bogatiti tlo mokraćom i izmetom. Po postojećim klimatskim modelima, klimatske promjene će našim krajevima donijeti jače suše i smanjenu frekvenciju precipitacije (takav scenarij se očekuje i uz kolaps sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje), no u prosjeku i veći intenzitet precipitacije kada do iste dođe, tj. veću vjerojatnost poplavljivanja. Iz tog razloga, poželjno je osigurati nekakvo skladištenje vode, a ako se ne radi o vodi za piće, već za uzgoj, po meni je poluzatvoreno jezerce najbolje rješenje. Najbolje odabrati lokaciju koja je samo u prijepodnevnim satima obasjana izravnom sunčevom svjetlošću. Poslijepodnevni hlad sprječava pretjerano zagrijavanje i isparavanje vode te bujanje algi. Ne bi smjelo biti pretjerano blizu drveća zbog korijenja te trošenja kisika iz vode u procesu razgradnje otpalog lišća. Najbolje je da dubina jezerca raste postepeno a da najdublji dio nije plići od 80 cm da se voda ne bi smrzavala te da čini sklonište za životinje.
Minimalna dubina ovisi o klimi, navedena tipično vrijedi za kontinentalna područja.
Da bi se voda što duže zadržavala, tlo bi trebalo sadržavati što više gline. Ako je postotak gline bar 70%, nakon par godina upijanje vode će biti zanemarivo. Nakon iskapanja jame, tlo je dobro nabiti te zasuti šljunkom - no nije nužno. Ako je teren brdovit, tj. ako dolazi do slijevanja kišnice s određenih strana jezerca, dobro je s tih strana iskopati kanale. Ti kanali će usporiti nadiranje vode te akumulirati nanose zemlje i nutrijenata. Njih će trebati povremeno čistiti no to će biti puno lakše nego čistiti jezerce. \ch_added Cijanobakterije Ako se jezerce kontaminira gnojivom (poglavito fosforom, ili - u plićim jezerima, dušikom) može doći do pojave modro-zelenih algi (cijanobakterija). No to nije nužno loše, dapače, ovisno čemu jezerce služi, može biti itekako korisno. Iako najčešće zelene boje u slatkovodnim jezerima, ove alge mogu biti i plave, crvene ili smeđe boje, dok pri kraju životnog ciklusa mogu poprimiti i bjelkastu boju. Nakupine mogu izgledati kao razlivena boja, kao gusta zelena juha ili kao oblaci u vodi, pri čemu voda može podsjećati na močvaru. Bujanje cijanobakterija u kontinentalnom dijelu obično počinje pri temperaturi od oko 15 °C (optimalna za razvoj je općenito iznad 25 °C no mogu uspijevati i na manje od 12 °C). Modro-zelene alge uz ugljik fiksiraju i dušik, a osim toga predstavljaju odličan izvor kalija i ostalih nutrijenata. Dakle, korištenjem vode obogaćene ovim algama za zalijevanje biljaka zapravo i gnojimo biljke - i to jako dobrim gnojivom. Gust sloj modro-zelenih algi (koji je vjerojatniji tokom vlažnijih godina, i u blizini poljoprivrednih zemljišta) pak može biti poguban za život u vodi jer onemogućuje fotosintezu, kako biljaka na dnu tako i samih bakterija ispod površinskog sloja algi. To onda uzrokuje razgradnju ovih organizama, a čime se uskraćuje kisik ribama i ostalom životu koji onda i sam odumire, što na kraju rezultira anoksičnim okruženjem. Postoje i dokazi da jedna vrsta modro-zelenih algi (Microcystis aeruginosa) može biti štetna za ljude i životinje (uglavnom domaće) - izazivajući svrabež, mučninu, povraćanje te, u ekstremnim slučajevima, oštećenje jetre. Naravno, ako vodu koristite za zalijevanje biljaka, skupljanjem sloja algi ublažavate ove probleme. Umjerena pojava cijanobakterija ne bi trebala biti problem ni za ribe ni biljke, a vjerojatnost pojave gušćeg sloja se može dosta smanjiti - kao što je gore rečeno, poslijepodnevnim hladom. Manje izmjene/dodaci u poglavlju Gnojivo. Dodano poglavlje Gnojivo. Gnojivo Tlo po prirodi sadrži humus i minerale koje biljka koristi za prehranu. No ako sadimo biljke s posebnim zahtjevima te ako je tlo zbog nekog razloga (inače ljudskog utjecaja) siromašno hranjivima (odnosno, mikroorganizmima koji proizvode hranjivo) vjerojatno će biti potrebno dodatno gnojiti ili popravljati tlo. Da bi to bilo što održivije potrebno je koristiti lokalno dobiveno gnojivo ili malč. To će prije svega biti malč od lokalno pokošenog bilja te raspadnuti organski ostaci iz kuhinje (od kojih se može praviti kompost ali i mogu se jednostavno razbacati po tlu). Osim toga, kao odlično gnojivo može se koristiti urin. A najbolje ga je koristiti s vodom u omjeru 1:10. Na taj način ujedno i zalijevate biljku vodom a da ne trošite dodatno vodu jer ta voda koju koristite bi inače bila potrošena u toaletu za ispiranje mokraće.
Tu treba napomenuti da voda iz vodovoda inače nije dobar izbor za zalijevanje, ne samo zbog klora nego i neodgovarajućeg mineralnog sastava, što degradira biljku a dugoročno i tlo. Inače, opskrbljenost tla vodom i kisikom je daleko važnija za biljku nego vaša gnojidba (gnojidba nikako nije nužna) i ona će prva praviti razliku između većih i manjih plodova i prinosa.
Ako ne idete za ekstremno visokim prinosima, više od toga vjerojatno neće biti potrebno. Ekstremno visoki prinosi, kao i ekstremno niski prinosi, općenito nisu dugoročno održivi prinosi. No održivi visoki prinosi nisu nemogući. Dobar kompost, tlo sa dovoljnom koncentracijom i povoljnim omjerom (1:1) bakterija i gljiva balansirano insektima, nematodama i praživotinjama (protozoa) koji kontroliraju iste (a uz to rahle tlo) dat će prinose puno veće i kvalitetnije od industrijskih gnojiva. Dodatak u poglavljima Urin kao gnojivo i Drveće, voće i povrće u odnosu na pH tla. Dodano poglavlje Urin kao gnojivo. Urin kao gnojivo Urin se kao gnojivo može koristiti svjež ili fermentirani. Svježeg ga je najbolje iskoristiti za polijevanje malča/komposta dok biljke koje uzgajate još nisu izrasle (pri tome ga ni ne treba razrijeđivati).
Studije potvrđuju da fertilizacija okre, kupusa, rajčice i krastavca urinom daje slične ili čak veće prinose od fertilizacije kemijskim gnojivom. Osim dušika, urin sadrži kalij, fosfor, kalcij, sulfate, topivu organsku materiju te još poneke minerale - gotovo sve iskoristivo kao gnojivo za biljku.
Ako ćete urin skladištiti na dulje od 24h, poželjno bi bilo fermentaciju začiniti mliječnom kiselinom (proizvod bakterijske fermentacije ugljikohidrata, npr. sok fermentiranog kupusa, kiselo mlijeko/vrhnje itd.). Dodatak kiseline će smanjiti isparavanje dušika ali i širenje neugodnog mirisa odstajalog urina.
Inače, stajanjem urina urea prelazi u amonijak koji isparava na zraku pa se gubi dušik.
Klijavost biljaka je puno veća u odnosu na odstajali urin bez korištenja mliječne kiseline.
Ako trujete svoj mikrobiom anti-bioticima i sl. svakako bi bilo poželjno da je urin odstajao (bar 24h, najbolje 1-6 mjeseci). U svakom slučaju, uz pravilnu upotrebu i primjereno doziranje, urin je odličan izbor za gnojivo, a svi koji tvrde suprotno su: Naravno, ako koristite urin za biljke u lončanicama bit će ga potrebno više razrijediti i rjeđe koristiti.
No treba napomenuti da će dodatak mliječne kiseline povećati kiselost odstajalog urina dok mu inače stajanjem kiselost opada, tako da bi pretjeranom upotrebom i nedovoljnim razrijeđivanjem mogli previše zakiseliti tlo. Da bi se neutralizirao neugodan miris te poboljšala svojstva u urin se mogu dodati i efektivni mikroorganizmi.
Od svega je pak možda najbolje u urin dodavati drveni ugljen. Ugljen će također ublažiti neugodan miris ali ima i još jednu prednost - ugljen natopljen urinom je odličan kao kompostni materijal, odnosno kao komponenta sadnog tla.
Ako tlo ne treba zalijevati vodom ili ako se bojite erozije i ispiranja nutrijenata, možete koristiti i manje vode. Neki koriste i omjer 1:2, pri čemu se tlo solucijom (tjedan dana odstajali urin u zatvorenoj posudi, pomiješan s vodom) zalijeva 2 puta tjedno prije cvatnje, a nakon toga rjeđe. Ovaj omjer nije pak pogodan za mahunarke, naročito ako urin nije odstajao (previše dušika može dovesti do više zelenila a manje plodova). Omjer nije pogodan ni ako se koristi mliječna kiselina, osim ako gnojimo krumpir, rajčice, tikvice ili mrkvu (kojima odgovara kiselije tlo).
Nedostatak dušika će pak prouzročiti manjak proteina i klorofila pa će krajevi listova početi blijediti ili žutjeti. Uzrok problema može biti nepovoljna koncentracija vodikovih iona (pH) u tlu. Čak i da se radi o mahunarkama (koje fiksiraju dušik) i da je dovoljno dušika osigurano gnojivom, on se zbog prekiselog tla neće moći iskoristiti jer se kiselošću smanjuje aktivnost mikroorganizama koji amonij/amonijak prevode u nitrite i nitrate (a slično vrijedi i za organski dušik). Dakle, omjer urina i vode koji ćete koristiti, da li koristiti mliječnu kiselinu ili ne, te koliko će odstajati, ovisit će o pH tla te o tome koji pH je pogodan za biljku. Koji pH odgovara kojoj biljci navedeno je niže, u poglavlju Drveće, voće i povrće u odnosu na pH tla. Ako niste sigurni, najbolje je eksperimentirati.
Dodano poglavlje Ostala gnojiva. Ostala gnojiva Kao dobro gnojivo spominje se često talog kave (soc, ili zoc) u kombinaciji s izdrobljenim ljuskama jaja koje su bogate kalcijem. No pri tome je dobro talog pomiješati sa zemljom da se otkloni mogućnost izravnog kontakta korijena sa zaostalim kofeinom.
Ljuske od jaja čini ≈95% kalcijev karbonat (vapnenac, CaCO3) pa se mogu iskoristiti i za smanjivanje kiselosti tla.
Općenito, bilo kakvi organski ostaci iz kuhinje ili pokošena trava (bogat izvor dušika) u kombinaciji sa lišćem i drvnim ostacima (bogat izvor ugljika), kao kompost, će biti dobro gnojivo. Voda obogaćena modro-zelenim algama je, kao što je već utvrđeno, također odlično gnojivo. Naravno, kao gnojivo može se koristiti i životinjski izmet ali svakako ga treba pomiješati sa zemljom/kompostirati zbog velike kiselosti i visoke koncentracije nutrijenata koja može spaliti biljku.
Ako pripremate tlo za kasniju sadnju te gnojivo raspoređujete po zemlji (kao malč) miješanje sa zemljom nije potrebno.
U svakom slučaju, održiva gnojidba bi trebala očuvati diverzitet u tlu, simbiozu bilja sa bakterijama, gljivama i insektima pa bi trebalo izbjegavati njihovo često uznemiravanje (prevrtanje tla) te nikako ne koristiti kemijska (industrijska) gnojiva koja sadrže već gotove produkte (nitrate). Dakle, poželjno je početno strpljenje te umjesto prevrtanja tla i duboke gnojidbe isto redovito malčirati organskom materijom raspadom koje će se stvarati kvalitetno tlo bogato humusom. U proces (kompostiranje) je svakako poželjno uključiti biljni ugljen jer studije pokazuju da ugljen zadržava vodu i nutrijente te povećava plodnost tla (između ostalog jer potiče razvoj mikoriznih gljiva i bakterija). Dokaz tome je i plodno tlo u porječju Amazone, Terra preta, na kojem se kontinuirano uzgaja već preko 40 godina bez upotrebe gnojiva. Ugljen su u kompostu koristili i pioniri silvikulture - farmeri Nove Gvineje, a prisutan je i u iznenađujuće produktivnom području Chernevaya tajge u zapadnom Sibiru gdje trave rastu do 4.5 m u visinu a grmlje do 18 m dostižući debljinu od 30 cm. Moja ideja simbioze drveća sa povrćem, kako sam otkrio kasnije, nije nova. Silvikultura obuhvaća sadnju drveća umjesto isključivo uobičajenih poljskih kultura u konvencionalnoj poljoprivredi. Drveće se sadi prošarano između ostalih kultura kako bi se povećala plodnost tla i sprječila erozija. Pri tome nije svejedno koje drveće se sadi. Farmeri Nove Gvineje koristili su vrstu Casuarina Oligodon koja brzo raste te osim što tlo bogati ugljikom fiksira i dušik u tlu. A odlično je drvo i za ogrjev i gradnju. Po svemu sudeći, kod nas bi za istu svrhu, odlično poslužio bagrem. Isto drveće se može posaditi i na napuštenim poljima kako bi se prije povratila plodnost. A ja bih dodao da je za povećanje plodnosti odlična i kupina - možda je se nije lako riješiti u potpunosti jednom kad naraste ali, po mom iskustvu, nakon krčenja gustog grmlja kupine ostaje vrlo plodno tlo (vrlo vjerojatno jer nadzemni dio djeluje poput debelog malča dok invazivnim širenjem kupina rahli tlo). No ako ugljen koristite direktno kao gnojivo dobro ga je umočiti u urin, biljni čaj ili sličnu tekućinu na 2-4 tjedna jer dok se pore ne ispune nutrijentima može imati i negativan utjecaj na dostupnost nutrijenata, poglavito na bogatijim tlima. Prije natapanja poželjno je ugljen izmrviti na manje komadiće jer se time dobiva veća površina, odnosno veći kapacitet za razmjenu nutrijenata (kationa). Ugljen će pak povećati lokalnu pH vrijednost tla, što može biti problem u alkalnim tlima. Ugljen korišten za poboljšanje tla kod uzgoja se naziva i biougljen. Neki tvrde da su za stvaranje biougljena potrebne visoke temperature. No, iako razlika postoji (u poroznosti i postotku karbonizacije npr.), i običan drveni ugljen dobiven u kućnoj upotrebi je itekako iskoristiv. Možda najveća prednost visokotemperaturne pirolize (~430 °C) je manja količina ulja, katrana i sličnih supstanci koje mogu inhibirati mikorizne gljive. Iskorištena biljna ulja (poput onih za kuhanje) i masti uglavnom negativno utječu na tlo, biljke i gljive pa je poželjno da korišteni ugljen nije zasićen masnoćama - što zna biti slučaj kod ugljena dobivenog prilikom termičke obrade mesa. Kako bi biljke mogle što bolje iskoristiti ugljen u tlu, on bi trebao biti u području korijenja. Dubina od 15-20 cm je obično optimalna. Dodaci u poglavlju Tlo. Tlo Općenito, povoljna tla za uzgoj bilja su mrvičasta, rahla tla u kojima nema zadržavanja vode (poplavljivanja) u području korijena biljke - biljke vodu uzimaju kapilarno, a predugo stajanje vode vodi do truleži.
Biljka može širiti korijenje i kroz tvrda zbijena tla no u takvim tlima općenito nedostaje kisika, a u anaeorobnim uvjetima biljka ne može širiti korijenje. Anaerobni uvjeti prisutni su i u tlima koja su dulje zasićena vodom. Odlično tlo za sadnju i presadnju je tlo krtičnjaka, naročito pomiješano s kompostom.
Dakle, površinsko tlo mora biti dobro drenirano. No duže zasićenje tla vodom na nešto većoj dubini nije loše, dapače, to je poželjno. To je gornja granica podzemne vode ili vodena tabla (water table). Ta podzemna voda će tokom suše kapilarnim putem ići prema površini i usput nositi minerale (u kišnim razdobljima voda će generalno ići prema dolje te nadopunjavati taj rezervar). Ako taj zasićeni sloj nije preduboko on može biti i glavni izvor vode za biljku te može osigurati njen opstanak tokom suše. Prema tome, dubina podzemne vode (odnosno dubina vodom zasićenog tla) može biti od velike važnosti za održivi, tj. samoodrživi uzgoj. Nivo podzemnih voda slijedi topografiju, iako je u pravilu ipak nešto dublje na brdima. No to ne mora biti problem budući da izmjenom topografije možemo utjecati na vodenu tablu. Tako ju stvaranjem manjih brdašaca na postojećem brdu možemo podići (uočiti da su brdašca dio i Hügelkultur metode uzgoja).
Podizanje vodene table
Fig. \fig12: Podizanje vodene table To je prikazano na slici \fig12. Poželjno je da su brdašca tako orijentirana da nizina između njih ne bude izložena suncu tokom cijelog dana. Time će se zadržavati više vlage, odnosno bit će manja fluktuacija nivoa vodene table između ljeta i zime.
Za podizanje vodene table nisu čak potrebna ni dva brdašca, dovoljno je jedno brdašce s tim da umjesto drugog postoji nešto što osigurava hlad (npr. zid kuće). Nivo vodene table je najsigurnije odrediti iskapanjem, što ćete sigurno raditi ako želite graditi održive kuće za predstojeću budućnost. Prilikom iskapanja ćete pomoću boje tla moći odrediti dubinu zasićenja, odnosno nivo vodene table, a sloj koji je tokom cijele godine bio zasićen vodom bit će sive boje kad se osuši.
\ch_added Transformacija neplodnog tla u plodno tlo Svojstva tla koja su nužna za uspješan i kvalitetan uzgoj su ona koja osiguravaju dobru opskrbljenost kisikom, te zadržavanje vlage. Opskrbljenost kisikom se postiže rahljenjem tla, uz osiguranu dobru drenažu ili izmjenu vode. Vlaga je pak nužna za mobilizaciju nutrijenata, a u tome dodatno pomažu bakterije i gljive. Teška kompaktna glinena tla, kakva prevladavaju kod nas (uglavnom zbog deforestacije, krčenja i košnje), nemaju ta svojstva i daleko su od idealnog tla za sadnju. Ako želite uzgajati na takvom tlu nešto drugo osim lokalnog korova morat ćete ga obraditi - usitniti i izmješati s kompostom, odnosno organskim materijalom, a nakon toga dobro malčirati. Malč će osigurati zadržavanje vlage, aktivnost mikroorganizama te životinja koje rahle tlo. Takvo tlo će se brzo početi popravljati, no trebat će nekoliko godina da dostigne puni potencijal za uzgoj. Ključno je osigurati da je tlo tokom cijele godine prekriveno malčom od organskog materijala. Ako se na tlu razvije bujna i raznovrsna vegetacija različite veličine (uključujući i drveće), koja može poslužiti kao zamjena za malč (tako da tlo nigdje nije direktno izloženo suncu i kiši) neće više biti potrebno ručno malčirati, iako to nije na odmet. Dapače, postoji metoda uzgoja (sintropijska agrikultura) u kojoj se biljke i drveće redovito orezuju, čime se, osim indirektno - malčiranjem, mikrobiološka aktivnost u tlu potiče i direktno. Orezivanjem dolazi do lučenja određenih hormona čime se potiče novi rast i u nadzemnom tijelu i u korijenju. Time se povećava aktivnost u tlu te dolazi do povećanog zadržavanja vode i nutrijenata. U sintropijskoj agrikulturi namjerno se sadi drveće koje može uspijevati na siromašnim tlima a brzo raste i može podnijeti često orezivanje. Od drveća, kod nas je to bagrem, od grmlja, kupina. Dakle, ako želite vrlo aktivno tlo i ako želite sami biti prilično aktivni u uzgoju, posadite bagrem i kupinu. U takvoj agrikulturi, invazivne vrste dakle postaju ključne jer svojim brzim metabolizmom mogu brzo osigurati veće količine energije (biomase) i brzo popraviti tlo. Možemo ih smatrati pionirima, koje ćemo, nakon što se popravi tlo, zamijeniti zahtjevnijim vrstama no definitivno ih nije loše zadržati, barem u manjoj količini. Svakako je preporučljivo uz povrće uzgajati i veće bilje, grmlje i drveće, no jasno je da ćete isto morati orezivati ako uzgajate povrtne kulture koje ne mogu uspijevati u sjeni ili polusjeni. Pri tome, ako sadite voćke ili drugo drveće u redu, poželjna je orijentacija reda sjever-jug, kako bi svako drvo bilo jednako osunčano tokom dana. \ch_added Strukturiranje tla Ako želite uzgajati isključivo šumu koristit ćete više ugljika, odnosno smeđeg otpada. Ako želite uzgajati isključivo salatu koristit ćete više zelenog otpada za kompost ili malč. To ne znači da ne možemo na istom tlu imati i jedno i drugo. No ako želimo diverzitet na površini, moramo imati i diverzitet u tlu. Da bi to osigurali, tlo treba strukturirati tako da je većina dušika koncentrirana u površinskom sloju. Dubina veće koncentracije dušika može varirati, ovisno o biljkama koje se sade. Što je sloj bogatiji dušikom veći, dužina vegetacije, tj. razvoja lisnate mase, će biti duža. No ako pretjeramo s dušikom, a uzgajamo biljku zbog plodova, plodovi se neće stići razviti ako razdoblje vegetacije premaši razdoblje povoljnih uvjeta za razvoj plodova. Uočite da, u ovako strukturiranom tlu, dubina sadnje ima veći utjecaj na razvoj biljke nego je to slučaj kod monokultura u monotonom tlu. Ako nismo sigurni u omjere i eksperimentiramo, poželjno je posaditi biljke kod kojih je, osim plodova jestiva i lisnata masa (npr. grah) pa ako i ne dočekamo plodove možemo iskoristiti ostalo. No, biljka se može i potaknuti na razvoj plodova stresom. U ovako strukturiranom tlu, za plodonošenje je ključno pravilno zalijevanje. Dakle, biljke treba redovito zalijevati sve dok želimo rast zelenila, no za plodonošenje će biti bitno dublje odnosno rjeđe zalijevanje. Time se povećava stres u plićim slojevima (bogatim dušikom), tako da biljci dostupnim nutrijentima dominiraju drugi elementi, poput fosfora. Stres potiče cvjetanje, a gnojivo iz dubine osigurava uspješan razvoj cvjetova i plodonošenje. Boja kao indikator sastava tla Površinski slojevi tla su u pravilu tamniji zbog višeg sadržaja humusa. Crna boja je inače posljedica razgradnje organske tvari a intenzitet boje (od tamno sive do crne) govori o zasićenosti tla humusom (crno tlo = više humusa). I upravo ta boja je znak visoko plodnih tala, iako tlo može biti crno i zbog manganovih oksida (MnO2) i magnetita tamne boje (Fe3O4). Tlo s više željeza i mangana poprima crvenkastu, smeđu ili oker boju (pri tome mangan daje tamnije nijanse). Željezni oksidi poput hematita (Fe2O3) su crvene boje, a u hidroksidima boja postaje žuća što je više vode u molekuli. No spojevi željeznih oksida u redukcijskim (anoksičnim) uvjetima će poprimiti plavu, sivo-plavkastu ili zelenkastu boju (u slučaju gline, takvi su uvjeti obično u dubljim slojevima tla osim ako tlo nije dobro drenirano). Bijelu boju će često dati kalcijev karbonat (CaCO3), ali može i kaolinit (Al2Si2O5(OH)4), aluminijev hidroksid (Al(OH)3), spojevi silicijevog dioksida (SiO2), gips (CaSO4*2H2O) i anhidrit (CaSO4), a u slanim tlima kristali lako topivih soli. Naravno, kombinacijom ovih osnovnih boja (crne, crvene/žute i bijele) mogu nastati i druge nijanse. Tla s visokim udjelom gline obično su tamno smeđa. Tlo inače postaje tamnije kako postaje vlažnije, a sivi sloj gline bez humusa ispod smeđeg sloja označava sloj zasićen vodom, odnosno nivo podzemnih voda. Za razliku od monotone sive i žute koje su znak zasićenja, jake crvene i svijetle boje inače signaliziraju da je tlo dobro drenirano, ili da rijetko pati od duljeg zasićenja vodom. Manje izmjene u poglavljima pH tla i Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja. pH tla U tlu već postoje svi bazni elementi potrebni za rast i razvoj biljke no mikrobi su ti koji te elemente pretvaraju u oblik u kojem ih biljka može apsorbirati. Tako zdravlje i opstanak biljke ovise o aktivnosti mikroorganizama u tlu a ta aktivnost pak ovisi o koncentraciji vodikovih iona u tlu, što se označava kraticom pH. Dakle, umjesto gnojidbe, daleko je važnije stanje tla, jer u slučaju prekiselog (pH << 7) ili prelužnatog (pH >> 7) tla većina biljaka neće opstati bez obzira na količinu baznih elemenata. Osim bakterija, za održivost biljnog svijeta jako bitne su i gljive koje mikroskopskim hifama efektivno proširuju doseg korijenja biljaka čime značajno proširuju mogućnosti simbioze sa mikrobima ali i sa drugim biljem. Glinena tla, na primjer, imaju tendenciju da budu kisela, iako ne uvijek, a to s vremenom može štetno utjecati na biljke. Tla formirana od granita i pješčenjaka će biti vrlo kisela, dok je tlo formirano od vapnenca i krede gotovo uvijek alkalno.
Od bilja, neki od indikatora kiselkastog tla su: paprat, maslačak, štavelj, šumske jagode, borovnica.
Kiselost se obično povećava dodatkom sumpora, a korekcija suvišne kiselosti tla provodi se unošenjem vapnenih materijala kao što su živo i hidratizirano vapno, dolomit, lapor, različite otpadne vrste mulja koji su bogati kalcijem (Ca) i magnezijem (Mg). Neki savjetuju korištenje taloga kave za povećanje kiselosti, no talog kave, iako dobar dodatak tlu ili kompostu u umjerenoj količini, neće povećati kiselost tla jer upotrebljena kava ima pH od 6.5 - 6.8 (gotovo neutralan). Slično je i sa iglicama bora i lišćem hrasta. Iglice bora su kisele svježe, no raspadanjem se neutraliziraju i neće primjetno utjecati na pH tla. Kalcij je u tlu glavni neutralizator kiselosti, održava povoljnu reakciju tla, omogućava razvoj korisnih bakterija u tlu i potiskuje gljivice.
Kretanje elemenata u ovisnosti o pH
Fig. \fig6: Kretanje elemenata u ovisnosti o pH vrijednosti No dobro je napomenuti da tu ne postoji stroga uzročno-posljedična veza - o svojstvima tla ovisi kakve biljke na njemu mogu rasti no vrijedi i obrnuto. Biljke npr. i same reguliraju pH u listovima ali i u području rizosfere. Osim toga, raspadom biljaka se stvara humus, odnosno novo tlo, tako da svojstva novostvorenog tla ovise i o biljkama. Sve to znači da je korekcija svojstava tla dodatkom materijala koji se na istom tlu ne stvara prirodno kratkoročna i morat će se ponavljati sve dok [ako je to moguće] novo stanje ne postane ravnotežno stanje biljnog, gljivičnog i životinjskog svijeta koje čini to tlo. Određivanje pH tla Pomoću indikator papira Uzmite malo zemlje iz vrta i pomješajte s malo obične destilirane vode (inače, kada se govori o pH tla, zapravo se govori o pH vrijednosti vode u tlu). Pustite da se slegne pa u vodu uronite komadić indikator papira za određivanje pH vrijednosti tekućina. Može se nabaviti u bilo kojem kemijskom laboratoriju ili u trgovini laboratorijskim priborom. Uz indikator papir priložena je i skala boja koja odgovara određenom stupnju kiselosti ispitivane tekućine. Tako ćete na vrlo lak, brz i jednostavan način saznati je li zemlja u vašem vrtu neutralne, kisele ili lužnate reakcije. Sukladno tome moći ćete pristupiti reguliranju pH vrijednosti tla ukoliko se to pokaže potrebnim. Neutralna reakcija ima vrijednost pH 7, kisela reakcija manje od 7, a alkalna više od 7. Bez indikator papira Potrebne su dvije tegle, malo octa, soda bikarbona i naravno, uzorak zemlje (i to dvije čaše). U svaku teglu dodajte po čašu zemlje čiju pH vrijednost utvrđujete, a potom u samo jednu teglu sipajte čašu octa (svejedno kojeg, bitna je kiselost a svi su kiseli, najviše alkoholni). Ako dođe do reakcije i mješavina se počne pjeniti – zemljište je alkalno. Ako reakcija izostane, u drugu teglu sipajte malo vode i sodu bikarbonu. Ako sada dođe do pojave mjehurića – zemlja je kisela. Ako se, pak, ni u jednom slučaju ništa nije dogodilo, zemljište je pH balansirano. Točna analiza tla ovisi o uzimanju uzoraka na određenoj parceli. Uobičajeno je da se kod uzorkovanja velikih površina uzimanje uzoraka obavlja po putanji zamišljenog slova W koje pokriva cijelu površinu. Uzorci se ne bi smjeli uzimati u područjima koja su blizu živica, ispod drveća ili su uz zgrade. Uzorci se uzimaju na različitim dubinama, ovisno za koju se kulturu radi kemijska analiza. Za jednogodišnje kulture uzimaju se uzorci do 30 cm dubine, a za višegodišnje kulture od 0-30 cm i od 30-60 cm dubine (dvije dubine). Drveće, voće i povrće u odnosu na pH tla Listopadno drveće za kisela tla: Planika, Judino drvo, Glog, Bukva, Jasen, Orah, Zanovijet, Kruška, Hrast lužnjak, Bazga i Lipa. Zimzeleno drveće za kisela tla: Lovor, Cedar, Pačempres, Ginkgo biloba, Borovica, Smreka, Obični bor i Tisa. Od povrća, kisela tla (pH 6 - 6.5) vole mrkva, tikvice i rajčica, a posebno krumpir (pH 5.5 - 6). To vrijedi općenito i za voće. Slabije kiselo do neutralno tlo (pH 6.5 - 7) pogodno je za grašak, grah, cvjetaču, krastavac i salatu. Kulture za neutralna do slabo alkalna tla (pH 7 - 7.5) čine: kupus, češnjak, paprika, špinat i luk. No, idealan pH za biljke ovisi i o tipu tla. Za mineralna stjenovita tla, općenito je povoljan pH 6 - 7, dok je za organska tla (treset i sl.) bolji pH 5.5 - 6. Pri visokoj reakciji alkalnog tla, kod vrsta osjetljivih na vapno, gotovo redovito se javljaju kloroze na lišću (lišće žuti) kao posljedice nedostatka fosfora, željeza, mangana i cinka. U tom slučaju, za povećanje kiselosti obično se upotrebljava: amonijev sulfat (vrlo kiseo), amonijev nitrat, kalcijev amonijev nitrat, urea (mokraćevina), gnojnica i stajski gnoj. Dodatak u poglavlju Samoniklo bilje kao indikatori tla. Samoniklo bilje kao indikatori tla Pri određivanju vrste i stanja tla pomoći će i samoniklo bilje, kako prije sadnje tako i nakon promjene tla našim intervencijama (npr. iznenadnom pojavom/dominacijom određenog korova).
Stanje tlaBiljna vrsta
Kiselo tlo, tlo siromašno kalcijem Bridasta rotkva, Raphanus raphanistrum
Paprat (bujad), Pteridium aguilinium
Heljda, Fagopyrum eskulentum
Kostrva (običan koštan), Echinochloa crus-galii
Maćuhica, Viola tricolor
Mala kiselica, Rumex acetosella
Poljski jarmen, Anthemis arvensis
Meka medunika, Holcus mollis
Podbjel, Tussilago farfara
Vrijes, Caluna vulgaris
Poljska preslica, Equisetum arvense
Tlo bogato kalcijem Divlja vodopija (cikorija), Cichorium intybus
Kraljevski kokotić, Consolida regalis
Livadna kadulja, Salvia pratensis
Ljetni gorocvijet, Adonis aestivalis
Mala krvara (zmijska trava), Sanguisorba minor
Obični dubačac, Teucrium chamaedrys
Pjeskovito tlo Jednogodišnja treskavica, Scleranthus annuus
Ljepljiva rumenika, Lychnys viscaria
Pješčarski mak, Papaver argemone
Poljski pelin, Arthemisia campestris
Sjetveni ravan, Chrysanthemum segetum
Ilovasto tlo Čekinjasta bročika, Galium aparine
Divlja vodopija (cikorija), Cichorium intybus
Sitni vjenčić, Sherardia arvensis
Esparzeta (divlji vučjak), Onobrychis viciifolia
Kamilica, Chamomilla recutita
Maslačak, Taraxacum officinale
Podbjel, Tusssilago farfara
Poljski osjak, Cirsium arvense
Poljski žabnjak, Ranunculus arvensis
Suho, lako tlo Pješčarski mak, Papaver argemone
Deltoidni klinčić, Dianthus deltoides
Gladuš, Euphorbia verna
Poljska djetelina, Trifolium arvense
Vlažno, teško tlo Petolist, Potentilla anserina
Ljubičasti gavez, Symphytum officinale
Maslačak, Taraxacum officinale
Poljska metvica, Mentha arvensis
Puzavi žabnjak, Ranunculus repens
Veliki trputac, Plantago major
Zlatica, Ranunculus ficaria
Humusno tlo (bogato hranjivima) Bijela loboda, Chenopodium album
Sitna konica, Galinsoga parviflora
Široka pepeljuga, Atriplex patula
Crna pomoćnica, Solanum nigrum
Kamilica, Chamomilla recutita
Ljekovita dimnjača (pelin morski), Fumaria officinalis
Mišjakinja (crijevac), Stellaria media
Obična i mala kopriva, Urtica dioica i Urtica urens
Poljska čestika (kravlja trava), Thlaspi arvense
Poljska gorušica, Sinapis arvensis
Rusomača, Capsella bursa-pastoris
Široka pepeljuga, Atriplex patula
Table \tbl1: Samoniklo bilje kao indikatori vrste i stanja tla Jedan od indikatora plodnog, vlažnog, umjereno kiselog tla bogatog dušikom je Puzavi žabnjak (Ranunculus repens), prikazan na slici \fig10.
Ranunculus repens
Fig. \fig10: Puzavi žabnjak Temperatura tla Temperatura zraka je možda općenito korišteniji podatak, no dobro je znati kako se kreće temperatura tla jer o njoj ovisi klijanje a utječe i na korijenje biljke.
Dio biljke pod zemljom (korijenski sistem) je osjetljiviji na promjene temperature nego njen dio iznad zemlje. Recentne studije pokazuju da se biljke s većim korijenom i bržim inicijalnim širenjem korijena lakše prilagođavaju sve toplijoj klimi. Inače, optimalna temperatura za rast korijenja - apsorbiranje vode i nutrijenata, je oko 20° C.
Temperatura tla u kontinentalnom dijelu je tokom zime u pravilu nešto viša od temperature zraka, dok je tokom ljeta ona manja. Primjerice, mjerenja u Petrinji pokazuju da ta razlika na 10 cm dubine ide u prosjeku do 2° C.
Temperature u Petrinji
Fig. \fig7: Srednje mjesečne temperature u Petrinji od studenog 2012. do ožujka 2013. Na moru je pak situacija znatno drugačija - temperature tla su u pravilu niže tokom cijele godine, a razlika može biti i 5° C, čak i na 5 cm dubine. No ti podaci se odnose na tlo bez malča - kada su niske temperature on će još podići temperaturu tla, naročito u večernjim satima. Utjecaj i važnost malča Svatko tko je probao uzgoj s malčom i bez njega zna za njegovu čudesnu moć. Ne samo da na malčiranom tlu biljka ima veću vjerojatnost preživljavanja, prije će proklijati i primiti se (u slučaju presađivanja) a prinosi će biti veći. Sve to potvrđuju i studije. Mada studije pokazuju i da je, u pogledu prinosa, najbolji malč polietilen (politen) - to, dugoročno, sigurno nije najbolje rješenje (nije održivo). Osim što će vas plastični pokrov koštati novca, nije dobar za okoliš, ne obogaćuje zemlju a više ju iscrpljuje. Osim što obogaćuje tlo, raspadajući malč obogaćuje i zrak pri zemlji ugljik dioksidom čime dodatno potiče rast biljaka. Još jedna razlika između organskog malča i plastičnog je u regulaciji. Plastični malč će podići temperaturu u svakom slučaju (nema regulacije), dok organski pokrov zapravo regulira temperaturu - pri visokim temperaturama zraka, on će smanjiti temperaturu tla i do nekoliko stupnjeva, što može puno značiti u toplijoj klimi. \ch_added Nužnost malča U konvencionalnoj poljoprivredi, gdje se koriste gotova gnojiva (gnojiva koja biljka može direktno apsorbirati), malč nije ključan (iako svakako pomaže), no ovdje itekako jest. Naravno da možete saditi i u golo tlo no rezultati neće biti tako dobri, čak i ako je tlo kvalitetno te redovito navodnjavano. Razlog tomu je neizbježno zbijanje te sušenje tla izloženog suncu i padalinama, a što je više gline u tlu rezultati će biti gori. Čim se tlo počne sušiti dolazi do odumiranja ekosistema (bakterije, gljive, gliste, ...) a to znači da prestaje proizvodnja i mobilizacija hranjiva za biljke. A jednom kad se tlo osuši i kompaktira, daljnje zalijevanje, koliko god bilo redovito, neće popraviti situaciju. Jedino što tada može donekle pomoći je naknadno malčiranje. \ch_added Biljke pod stresom Zdrav razvoj biljaka u održivom uzgoju uvjetuje ravnotežu različitih faktora. Na primjer, veća izloženost suncu će smanjiti napade insekata i puževa ali će povećati potrebu za vodom. Ipak, i uz najbolje planiranje biljka može biti izložena stresu. Promjene će biti vidljive na nadzemnom dijelu bez obzira gdje se nalazi uzrok pa nije loše upoznati se sa simptomima stresa. Najčešći problemi su izgrickani ili izbušeni te požutjeli listovi. No ni jedno ni drugo nije problem ukoliko se radi o manjem broju listova. Ako stariji listovi (oni pri dnu) požute i osuše se to ne mora biti problem no ako se žutilo širi vjerojatno će trebati reagirati da bi se biljka spasila. Razlog žutila je najčešće problem s vodom no ne uvijek. U svakom slučaju, biljke pod stresom znaju procvjetati i dati plodove prije vremena no prinosi su tada mali. Žutilo, svijanje listova prema unutra, obješeni ili hrskavi listovi Ako je tlo suho ili je bilo suho duže vremena, radi se najvjerojatnije o nedostatku vode pa treba zaliti biljku. Žuti i izrazito meki listovi, počinju venuti, blijede prema zelenom ili svijetlo žutom Obično se radi o prevlažnom tlu (no uzrok mogu biti i mrtvačke mušice - naročito ako je biljka u zatvorenom) pa korijenje ne može disati. Donji dio stabljike može u tom slučaju pocrniti, a mogu se pojaviti i crne pjege i kvrge na listovima. Plodovi pucaju zbog viška vode. Treba prestati zalijevati dok se ne posuši tlo a onda prorijediti zalijevanje (zalijevati samo ako je otprilike prvih 5 cm tla suho). Biljke se mogu uzgajati i u vodi. U tom slučaju će biljka razvijati sitno korijenje (dlačice) prilagođeno za apsorpciju kisika iz vode. No u tom slučaju vodu je potrebno povremeno mijenjati, ili osigurati regeneraciju kisika. Biljke koje rastu u tlu pak razvijaju deblje i jače korijenje prilagođeno za uzimanje kisika iz pora tla (zato je važno u tlu imati gliste, krtice i slične životinje koje stvaraju tunele i pore, te tako, osim što rahle, i prozračuju tlo). Ako biljke uzgajate u vodi pa presađujete u tlo (npr. reznice), imajte na umu da će se biljka to teže prilagoditi tlu što duže se je razvijala u vodi. Ukoliko se očekuje dulje zadržavanje vode biljku je najbolje presaditi. Nepravilno žutilo (npr. samo na rubovima listova, između vena, žute pjege itd.), ponekad uz deformaciju listova Obično se radi o nedostatku minerala ili nametnicima. Ako nema vidljivih nametnika, vjerojatno se radi o nedostatku minerala pa biljku treba pognojiti ili presaditi da bi se rješio problem. Ukoliko se žutilo pojavi inicijalno na mladim listovima pa se s vremenom širi dalje radi se vjerojatno o nedostatku nekog od imobilnih nutrijenata (kalcij, sumpor, željezo, bor, bakar, mangan, cink). Mobilni elementi su oni koji se po potrebi mogu transportirati sa starijeg na novo tkivo biljke. Imobilni se ne mogu transportirati do novih listova u slučaju nedostatka minerala. Problem može biti pH tla. U slučaju nedostatka imobilnih nutrijenata, ako je pH tla nizak, radi se vjerojatno o nedostatku kalcija, a ako je visok, radi se vjerojatno o nedostatku željeza i/ili cinka te mangana (vidi poglavlje Tlo: pH tla, Fig. \fig6). Nedostatak kalcija se može lako popraviti korištenjem ljusaka od jaja i kiseline (npr. octene):
  1. zdrobite očišćene ljuske od jaja na manje komadiće,
  2. polako dodavajte ljuske u posudu sa octom - jednu po jednu, nakon čega bi se trebali pojaviti mjehurići (indikator procesa razgradnje kalcijevog karbonata kojim se dobivaju ioni kalcija, voda, te se ispušta ugljik-dioksid),
  3. proces je gotov kada prestanu izlaziti mjehurići (ako na dnu ostane nerazgrađenih ljusaka, možete izdvojiti gotovu soluciju pa ponoviti postupak s novom mješavinom octa i nerazgrađenih ljusaka kako bi dobili još solucije otopljenog kalcija).
Ako se koristi sumporna ili octena kiselina, od kalcija će se formirati soli (kalcijevi sulfati/acetati) koji su netopivi u vodi pa će formirati sloj na vrhu koji onda može inhibirati daljnje reakcije, no taj problem se može riješiti ili ublažiti miješanjem. Ako se planira duže skladištenje dobro bi bilo sterilizirati ljuske prije izrade solucije (možda neće biti potrebno ako su ljuske od kuhanih jaja te ne sadrže nečistoće). Umjesto ljusaka može se koristiti pepeo drveta koji također sadrži znatne količine kalcijevog karbonata (7 - 33%), pri čemu je preporučljivo koristiti pepeo koji nije bio izložen atmosferskim uvjetima jer je onaj izložen kiši manje potentan, s manje nutrijenata. Dobivenu soluciju skladištiti na hladnom i tamnom mjestu, može i na sobnoj temperaturi. Koristi se razrijeđena s [nekloriranom] vodom u omjeru 1:500 do 1:1000, ovisno o potrebi. Možete tretirati biljku prvo rjeđom solucijom, pričekati par dana pa onda jačom ako su problemi i dalje prisutni. Biljka može apsorbirati nutrijente poput kalcija folijarno (preko listova) no apsorpcija putem korijenja rezultira većom mobilnošću pa ako tretirate biljke ovakvim solucijama najbolje je kombinirati zalijevanje i špricanje, ili se ograničiti na zalijevanje. Uočite da dodavanje kalcija u obliku iona (Ca+2) neće povećati pH tla. Hidroksidi (OH-), oksidi (O-2) i karbonatni (CO3-2) ioni (npr. u kalcijevom karbonatu) su potrebni za neutralizaciju iona vodika (H+), odnosno podizanje pH vrijednosti. Ova solucija bi trebala zapravo biti kisela pa bi u većim količinama mogla i smanjiti pH prosječnog tla, iako dodavanje kalcija u obliku soli (sulfati/acetati) inače može rezultirati povećanjem pH. Ne treba pak pretjerivati s kalcijem jer može inhibirati apsorpciju drugih nutrijenata.
Žutilo po cijeloj biljci, ponekad uz otpadanje listova Obično se radi o blijeđoj ili bjelkasto žutoj boji. Vrlo vjerojatno problem temperature - biljci je prehladno ili prevruće, no može biti i problem s nutrijentima. Ukoliko je očito da temperatura nije problem a tlo je u dobrom stanju bilo bi dobro pognojiti (ili presaditi, ukoliko se radi o neodgovarajućem pH tla koji inhibira apsorpciju nutrijenata). Cijela biljka polu-žuti, bez otpadanja listova Ili korijenje nema mjesta za širenje ili se radi o ranom stadiju simptoma nedostatka gnojiva. Presaditi ili dodati gnojivo. Samo stariji listovi žute i otpadaju Ne treba se uzrujavati, radi se o prirodnom odbacivanju listova. Kako se biljka razvija i stari može početi odbacivati starije listove. Ljubičasti listovi Ljubičasti listovi obično signaliziraju nedostatak fosfora. Znaju se pojaviti na biljkama koje troše fosfor u velikim količinama (npr. kukuruz), počevši od donjih listova. No, to ne znači da fosfora nema u tlu, samo da nije dostupan biljci. Razlozi za to mogu biti: suša, duže zasićenje vodom (loša drenaža), ekstremne temperature (naročito hladnije), nepovoljan pH - odnosno smanjena aktivnost mikroba, ili nedostatak mikroba (bakterija/gljiva). Velik intenzitet zračenja (naročito ultraljubičastog) također može inducirati ljubičastu koloraciju. Potamnjeni i uvenuli listovi Biljke osjetljive na mraz, poput graha, oštećene nakon zahlađenja, naglo će promijeniti boju listova u tamniju zelenu i pomalo smeđu, te će pokazivati znakove uvenuća. S vremenom se i stabljika deformira te poprima crnu boju a listovi postaju sve više smeđi te lomljivi. Ako je biljka samo djelomično oštećena, moguće je i preživljavanje. Veća oštećenja su vjerojatnija ako se radi o naglom i/ili dužem zahlađenju. Ostali simptomi Od ostalih simptoma, česta pojava su tamne točkice koje mogu i ne moraju biti okružene žutilom, a obično se radi o bakterijskim ili gljivičnim infekcijama. Smeđi listovi mogu biti rezultat paleži uslijed prevelike koncentracije gnojiva. Biljka upija i transportira vodu putem osmoze - proces u kojem voda teče iz područja manje koncentracije otopljene tvari (ioni, šećeri, aminokiseline, proteini, ...) u područje veće koncentracije otopljene tvari. Biljka održava visoku koncentraciju tvari u vanjskom dijelu korijena, dok je koncentracija van korijena obično niža, što rezultira upijanjem vode. Dodavanjem gnojiva povećava se koncentracija nutrijenata, naročito negativnih iona poput dušika (koji se ne vežu za glinu). Ako koncentracija postane veća od koncentracije unutar korijena, biljka će, umjesto da upija vodu, početi ispuštati vodu van, čime se izgladnjuje. Palež biljke nije, dakle, rezultat trovanja - kako se uvriježeno misli (iako je i trovanje nutrijentima moguće, npr. u slučaju preniskog pH može doći do prevelike koncentracije aluminija i mangana što postaje toksično za biljku), već rezultat isušivanja/izgladnjivanja induciranog prevelikom koncentracijom hranjiva. Dobro je i znati da biljka ne uzima nutrijente na isti način kao što upija vodu. Ako znamo da se obično radi o ionima, jasno je da će oni teško ići iz područja manje koncentracije oko korijena u područje veće koncentracije unutar korijena. Biljka taj problem rješava aktivnim transportom. To je mehanizam u kojem proteini na vanjskoj strani stanice korijena hvataju nutrijente i predaju ih proteinima unutar stanice, gdje se onda ispuštaju u korijen. Isti mehanizam se koristi i za transport unutar biljke, između stanica. To pak znači da biljka neće i ne može apsorbirati sve i svašta i u svakakvom molekularnom obliku. Detalji nisu potpuno poznati, pa se za neke tvari još uvijek ne zna može li ih ili ne može biljka apsorbirati. Da bi se uspostavila što točnija dijagnoza potrebno je dobro poznavati uvjete tla i atmosfere (neke bolesti su npr. vjerojatnije na većim temperaturama, a neke na manjim). Može se konzultirati literatura (npr. U-scout), no poželjno je djelovati preventivno da bi se rizik od bolesti, a poglavito velike štete, smanjio na minimum. A tu pomaže prije svega diverzitet i kvalitetno tlo bogato hranjivom te selekcija otpornijih fenotipa, odnosno što bolje uparivanje biljaka i okoliša u kojem rastu. \ch_added Zaštitni pripravci Da bi se izbjegla ili ublažila šteta od štetočina, bakterijskih i gljivičnih oboljenja, najbolje je djelovati preventivno. Ključno je osigurati dobru drenažu (sprječiti duže zadržavanje vode). Što veća izloženost suncu uglavnom pomaže ali tu problem mogu stvarati ekstremne temperature. No postoje i zaštitni pripravci. Bijeli luk sadrži dosta sumpora koji je prirodni fungicid a osim gljivičnih sprječava i razvoj bakterijskih i virusnih oboljenja. Sjeckanjem glavice luka na manje komade i potapanjem u vodi na 24 h dobiva se izvrstan pripravak za zaštitu bilja od insekata, glodavaca i bolesti. Ako tretirate biljke ovim pripravkom, osim ako se radi o sukulentima, vjerojatno ćete htjeti, za dodatnu zaštitu isti izmjenjivati (s razmakom od oko tjedan dana) sa tretiranjem pripravkom od mlijeka i vode u omjeru 1:10 (u što je dobro dodati i žlicu sode bikarbone) što je poznata metoda zaštite od plamenjače. Pri korištenju ovih pripravaka najbolje je koristiti prskalice. Prska se cijela biljka pa tako i donja strana listova. Plamenjača

Česta gljivična bolest koja tokom ljeta uzrokuje palež - svijetlozelene i žućkaste pjege (koje kasnije postaju smeđe) na listovima i truljenje plodova.
Dodano poglavlje Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja. Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja Postoje 2 glavna razloga zašto određeno bilje ne raste kao samoniklo - osjetljivost na niske temperature (mraz) te osjetljivost na sušu. Oba problema su zapravo problemi s vodom - u slučaju mraza, voda se prelaskom u led širi pa tako razara stanice biljke dok u slučaju suše neprilagođene biljke ugibaju zbog žeđi. Neko povrće pak nije osjetljivo na mraz, npr. grašak, kelj, kupus, luk, mrkva, peršin, neke vrste rajčica (npr. Litchi), razne salate, šparoga, špinat, crna rotkva, rotkvica, brokula, korabica. Slabiji i kratkotrajni mraz mogu podnijeti i celer, krumpir, salata, cikla, blitva, neke sorte graha te kukuruz u određenim uvjetima. No ništa od toga neće preživjeti veću sušu. Čak će i grah, koji kod nas dobro uspijeva, teško preživjeti sušu na suncu više od 10-ak dana. Sve što ne raste samoniklo a dobar dio dana je izloženo suncu trebat će više ili manje zalijevati tokom sušnog perioda. Pri tome treba osigurati da voda dođe do korijena pa je poželjno više zalijevati tlo nego samu biljku.
Iz mog iskustva, grah ne preživljava veću sušu be obzira da li se koristi malč ili je grah okružen korovom (koji preživljava sušu). A jedini grah koji je preživio sušu od mjesec dana je onaj zasađen odmah uz stablo starog hrasta. Taj grah se cijelo vrijeme razvijao bez problema (i jedini dao plodove) iako je tokom cijelog dana u sjeni, što otkriva da je za uzgoj bilja daleko bitnija voda u tlu (i dostupnost nutrijenata) nego izloženost suncu. Temperatura jest bitna, ali manjak direktnog sunčevog zračenja i ne mora biti veliki problem, iako će veličina biljke a tako i prinosi svakako biti manji ako biljka drugim putem ne dobije ono što dobiva fotosintezom. Grah nisam zalijevao niti jednom, ni prilikom sadnje niti kasnije, a plodovi su došli za nešto manje od 60 dana. Ipak, grah, s danjašnjom genetikom može imati dosta problema u sjeni. Veliki problem znaju biti insekti i puževi jer oni više vole biti u sjeni nego na suncu. Ranije sam primjetio već da se hrastovi dobro slažu s drvećem koje fiksira dušik (npr. bagremom). Inače, kod simbioze drveća, ako je jedno drvo u sjeni, drvo koje nije u sjeni će mu pružiti nutrijente. Takva simbioza bi morala biti moguća i između povrća i drveća pa bi ono što grah inače dobiva fotosintezom ovdje mogli pružati mikrobi i gljivice u suradnji s hrastom - no, oko ovoga bi trebalo eksperimentirati jer ipak je korijenje povrća dosta pliće u zemlji a i moguće je da drveće preferira simbiozu s drvećem (barem ako drugog drveća ima u blizini).
Zalijevati je najbolje rano ujutro. Zalijevanje po jakom suncu je neefikasno zbog pojačanog isparavanja a zalijevanjem uvečer dolazi do dužeg zadržavanja vode na površini čime se stimulira trulež, plijesan ali i insekti te puževi (naročito kod jačeg malča). Tokom dana biljka može izgledati klonulo, što je normalna pojava na većim temperaturama, a ako navečer ne izgleda tako ne treba ju zalijevati. Kao i drveće, i povrtne biljke signaliziraju okolnom bilju (pa i određenim životinjama) kada su pod stresom. Studije pokazuju da biljke koje inače sadimo u vrtu ispuštaju čak i određene zvukove, npr. prilikom dehidracije, lomljenja stabljike ili infekcije. Zvukovi se razlikuju ovisno o uzroku a šire se i zrakom pri čemu nisu čak ni tihi iako ljudsko uho nije osjetljivo na njih (previsokih su frekvencija). Ovo je svakako zanimljiva spoznaja koja bi se, između ostalog, mogla iskoristiti za efikasniju potrošnju vode prilikom uzgoja - bilo osluškivanjem ultrazvučnim mikrofonima ili promatranjem reakcija životinja. Potrebe biljaka za vodom ovise o vrsti ali nijedna ne može bez vode a mnoge traže i puno svjetlosti. No s obzirom na klimatske promjene možda neće biti održivo biljke saditi tamo gdje su cijeli dan na suncu jer će zahtijevati previše energije za održavanje. Općenito, ako previše morate brinuti o posađenom bilju, trebalo bi se zapitati o održivosti uzgoja. Bolje bi bilo težiti k tome da se uzgajaju autohtone biljke a one koje to nisu prilagođavati uvjetima a ne praviti ih još osjetljivijima pretjeranom brigom.
Pretjerano zalijevanje vodi do toga da biljka korijen razvija površinski umjesto u dubinu pa će biti osjetljivija na sušu. Inače, najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer, krastavac, dinja i lubenica, a najmanje krumpir, grašak i špinat. Općenito, biljke čiji plodovi sadrže mnogo vode će mati veće zahtjeve za vodom, naročito u fazi cvjetanja i zametanja plodova.
Kao što je očito iz mog iskustva s grahom, ni drastično smanjena fotosinteza niti izostanak navodnjavanja ne moraju ugroziti opstanak biljke. Ključna riječ za održivi uzgoj je simbioza pa je svakako dobro tražiti koje autohtone biljke će direktno ili indirektno pružiti potrebne nutrijente i osigurati vodu uzgajanom povrću. Pri tome je najbolje tražiti simbiozu povrća s drvećem. Hrast se očito slaže s leguminozama (mahunarkama) a ono od povrća što se inače slaže s grahom vjerojatno bi bilo dobro upariti s bagremom.
Uočiti da se simbiozom povrća sa listopadnim drvećem gubi i potreba za malčiranjem - drveće samo malčira tlo lišćem u jesen.
Po mojim teorijama, simbioza povrća i drveća će, tokom jake evolucije, dovesti do hibridizacije (koja obično nije moguća) - stvaranja vrste koja je samoodrživa, tj. prilagođena lokalnim uvjetima.
Za razliku od industrijske hibridizacije koja osigurava visoke prinose i čini biljke ovisnijima o industriji, prirodna hibridizacija je održiva - rješava se ovisnosti i iscrpljivanja tla.
Tada grah uistinu neće trebati zalijevati i brat ćemo ga sa stabla kao voće. No da bi se to dogodilo moraju postojati preteče te fosilizirane simbioze (precursor symbionts) - na vama je da osigurate tu simbiozu, a priroda ili lokalni bog [Zemlja] će stimulirati horizontalni transfer gena. Ja toj hibridizaciji možda već svjedočim u svom vrtu. Dodano poglavlje Jesenska sadnja. Jesenska sadnja Većina bilja se može saditi i kasnije tokom godine, naročito ono što je otpornije na niže temperature ili ono koje brzo niče i dozrijeva. S aspekta samoodrživosti, tako će možda biti bolje više toga od određenih kultura posaditi krajem ljeta i na jesen a manje tokom proljeća i početkom ljeta (iako danas i proljeće do samog kraja može kišama glumiti jesen). Glavni razlog tomu je činjenica da se tokom jeseni zalijevanje često može u potpunosti ostaviti prirodi. Tada i površinski razvoj korijena zbog viška vode nije problem jer nema ni suše. Na jesen može biti i bolje saditi tamo gdje je razvoj korijena u dubinu ograničen budući da i višak vode može postati problem za biljku. Tu naravno ne može biti simbioze sa drvećem no ona u jesen nije ni potrebna (barem što se tiče zaštite od suše) a nije ni poželjna ako dolazi do kontra-efekta (tokom ljeta biljci je važnija voda od direktnog sunčevog zračenja no tokom jeseni i zime zračenje je u deficitu pa nije poželjno da se zaklanja i ono malo što ga ima). Tako krov kuće, na primjer, može postati idealno mjesto za jesensku sadnju a bacanje otpada povrća iz kuhinje na isti postaje ujedno i sadnja jer je vrlo vjerojatno da će nešto niknuti iz toga.
Ovdje se podrazumijeva podzemna kuća ili kuća u suterenu - kakve možda nisu česte, no takve kuće imaju puno prednosti i vjerujem da će se takve i graditi u budućnosti. Nije pak loše da drveće postoji oko mjesta sadnje (krova) jer tada ne sprječava direktno zračenje a pruža uslugu malčiranja tla otpalim lišćem. To drveće će također i bogatiti tlo ugljikom (pa i dušikom ako se radi o bagremu) jer nešto od sjemena drveća će završiti na krovu i iz toga će izrasti biljka koja vjerojatno neće duže potrajati i izrasti puno u visinu tako da je učinak na povrće vjerojatno više pozitivan nego negativan. Vjerujem da bi do hibridizacije graha i bagrema moglo doći upravo na takav način - da bagrem mijenja rast u visinu za horizontalno širenje dok grah radi obrnuto penjanjem po bagremu. Ako ste ikad imali ljuljačku na drvetu možda se primjetili da se uže s godinama usijeca u drvo. Do toga vjerojatno dolazi zbog tlaka gravitacije pri čemu rast grane drveta počinje obuhvaćati uže. To se pak može interpretirati kao tendencija ka hibridizaciji. Budući da se kontakt između užeta i grane procesom pojačava, povećava se i mogućnost transporta virusa i bakterija s jednog na drugo. Vjerojatnost takvog transporta se povećava dakle i penjanjem graha po drveću, a budući da se tokom jake evolucije povećava i vjerojatnost da virusi uzrokuju mutacije gena i ekspresije gena, povećava se i vjerojatnost hibridizacije, odnosno fosilizacije simbioze u novu vrstu, u ovom slučaju grmlje. Inače, tokom jake evolucije uzročno-posljedične veze postaju vrlo relativne, pa se postojanje biljaka penjačica može interpretirati kao najava hibridizacije - postojanje visokog graha tako sugerira da je grahu hibridizacija suđena. No to nije ograničeno samo na biljke, slično je sa simbiozom ljudi i životinja. Zanimljivo je da je ljudska visina, po trenutnim podacima, u prosjeku dosegla maksimum te se je već ponegdje i počela smanjivati.
Dakle, u isto vrijeme sadite i gnojite a bez brige o zalijevanju, može li jednostavnije? Još da je smanjiti apetit za materijalnom hranom pojačanom prehranom duha više bi u svemu tome uživali - i u sadnji, i u hrani, i u hranjenju... jer ne biste morali žuriti saditi da bi zadovoljili adikciju hranjenja hranom.
Sadnja na krovu ima još jednu prednost a to je nešto povećana temperatura tla ukoliko se prostor ispod grije tokom zime. To tlo se može čak i dodatno grijati propuštanjem struje kroz armaturu (uz spajanje dodatnog serijskog otpora u strujni krug - npr. svjetiljke) čime bi možda mogli osigurati i da neke biljke preživljavaju kao samonikle. No takvo grijanje vjerojatno neće biti isplativo ukoliko se ne radi o višku lokalno proizvedene struje, ili, ako krov nije zatvoren kao staklenik.
Ipak, ako je krov potpuno ravan ili je sloj zemlje premali, i na njemu može doći do zadržavanja vode te truleži korijena (što se iznad tla primijeti po uvijenim i strunutim listovima) pa će za neke biljke biti potrebno osigurati veći sloj zemlje. U svakom slučaju, ako je krov ravan, dobro je da debljina sloja zemlje varira pa da se stvori nagib sličan klasičnom krovu i/ili da isti bude prošaran brdašcima poput onih u Hügelkultur metodi uzgoja. Dodatak u povljavlju Vitamin B12. Dodano poglavlje Vitamin B12. Vitamin B12 i taurin Ja općenito dijelim ljude na polarizirane i neutralne. Razlika među njima nije samo mentalne prirode, nego i fizičke i fiziološke. Smatram tako i da neutralni (u koje i sebe ubrajam) evoluiraju prema vrsti biljojeda. Neki od nas možda već sada u organizmu imaju mehanizme kojima se mogu iskoristiti B12 kojeg mikrobi sintetiziraju u tijelu (inače se on ne može iskoristiti jer se proizvodi u debelom crijevu, nizvodno od tankog crijeva - gdje se u glavnini apsorbiraju nutrijenti). No, čak i da je zaista tako, za sada još uvijek dio B12 mora doći iz hrane pa ako se hranimo isključivo biljem, moramo taj vitamin nekako nadoknaditi jer ga u bilju generalno nema u dovoljnim količinama. To nije tako teško, može se postići uzimanjem dodataka ishrani ali i energetskim napicima, na primjer. Danas neki od najjeftinijih energetskih napitaka sadržavaju 2.0 μg vitamina B12 što zadovoljava prosječne dnevne potrebe čovjeka za tim vitaminom (dnevna preporučena vrijednost je pak 2.4 μg da se zadovolje i oni s natprosječnim potrebama). Dakle, ako pijete kavu na dnevnoj bazi, zamjenom kave ovakvim napitkom biste vrlo vjerojatno zadovoljili svoje dnevne potrebe za ovim vitaminom.
Vjerujem da su zahtjevi neutralnih ljudi redovito nešto manji od 2.0 μg, no za sada ne postoje istraživanja koja bi to potvrdila. U svakom slučaju, nije dobro pretjerivati u ničemu pa ni u energetskim napicima, iako se B12, za razliku od ostalih vitamina, zapravo akumulira u tijelu (u jetri) u znatnim količinama i odatle koristi po potrebi. Tako, ako prestanete konzumirati B12, obično treba 3-5 godina da se potroši onaj akumuliran u jetri i primijete problemi.
Studije pokazuju da veganima manjka i taurina a koji je inače, u znatnim količinama, također prisutan u energetskim napicima. Ipak, najbolje je da sami spravljate svoje energetske napitke, po svojim potrebama jer industrijski obično sadrže i druge tvari a koje u određenim kombinacijama mogu imati nepoželjne učinke.
Utjecaj energetskog napitka na organizam uvelike ovisi o metabolizmu. Po mom iskustvu, industrijski energetski napici primjetno poboljšavaju kognitivne sposobnosti no imaju i negativne učinke: Negativni učinci se u glavnini vjerojatno mogu pripisati pretjeranoj količini taurina. Zanimljivo je da taurin (kojeg ima dosta u mesu) inače pozitivno utječe na funkciju mišićnog tkiva no u energetskim napicima ga bude bar 3 puta više nego što se dobije dnevno kod uobičajene prehrane mesom. Zbog toga je bolje ne konzumirati meso ako se konzumiraju takvi napici.
Činjenica da obično dolaze u aluminijskoj ambalaži od koje se preko 90% materijala može reciklirati dodatno povećava potencijal ovih napitaka u održivoj prehrani iako je trenutna politika takva da aluminijske konzerve u prosjeku sadrže tek oko 42% - 75% recikliranog materijala. Vitamin B12 u biljkama i gljivama Vitamina B12 ima i u biljkama samo obično u zanemarivim ili neupotrebljivim količinama. No postoje vrste koje sadržavaju znatne i iskoristive količine. Tako se konzumacijom samo 4 grama suhe crvene alge (Porphyra umbilicalis) mogu nadomjestiti dnevne potrebe za ovim vitaminom. Ova alga je također bogata željezom te određenim masnim kiselinama a i jedno i drugo znaju nedostajati vegetarijancima. Ne treba zanemariti gljive. Suha shiitake gljiva npr. može sadržavati znatne količine B12 vitamina (iako 6-60 puta manje od crvene alge) no sadrži i željezo te znatne količine vitamina D2 (kojeg također zna nedostajati vegetarijancima). Znatnije količine B12 (do 2.65 μg/100 g suhe mase) primjećene su i kod crne trube (Craterellus cornucopioides), te lisičarke (Cantharellus cibarius). \ch_added Meso nije apsolutno zlo niti je veganstvo inherentno održivo Postoje životinje koje se milijunima godina hrane drugim životinjama - posve održivo. Održivost osigurava priroda kontrolom populacije, na različite načine. Ne treba tako stigmazirati mesoždere jer ni uzrok neodrživosti ljudske prehrane mesom nije mesožderstvo nego izostanak regulacije populacije mesoždera te neodrživi način uzgoja mesa na industrijskoj razini. Ljudska populacija ne samo da se ne kontrolira nego se općenito potiče neograničeni rast populacije kao i debljanje pojedinaca što je rezultat prioritiziranja kratkoročnog financijskog profita. Ako imate tlo na kojem ne može rasti ništa osim trave, sigurno će biti održivije na takvom mjestu uzgajati i jesti životinje nego siliti uzgoj jestivog bilja ili uvoz istog iz dalekih krajeva. No, ako je razlog stanja ljudski utjecaj na tlo te ako se isto može prilagoditi za uzgoj jestivog bilja (a obično može), uz povoljnu klimu, veganstvo ili vegetarijanstvo može biti održivije. Za neodrživost pak nisu krivi samo političari, investitori i velika industrija nego i ljudi. Nedavno sam razgovarao sa kolegom koji ima troje djece. Po priči, on je zabrinut za budućnost svoje djece te sasvim svjestan da je dio problema i njegov stil života - spominje tako kako on i supruga na posao idu odvojeno svatko sa svojim autom dok su se nekad ljudi autobusima vozili na posao. Ali isto tako je sasvim jasno da niti on ni supruga taj stil života neće mijenjati osim ako mu takav stil života na neki način ne bude onemogućen (politikom, cijenom, klimom i sl.). Neutralni ljudi se sami reguliraju no polariziranoj populaciji je jednostavno nužna izvanjska regulacija - u protivnom je put u samouništenje iste zajamčen. Možemo to shvatiti i kao sasvim logičan krajnji obrambeni mehanizam prirode - ako svi pokušaji regulacije i/ili transformacije populacije propadnu priroda aktivira samouništenje vrste. Jasno je pak, da bi u ovom trenutku, kada je održivost prehrane mesom narušena, trebalo smanjivati prehranu mesom, no globalno gledajući, bez transformacije svijesti te promjene politike nema dugoročne održivosti pa i da svi postanu vegani. To ne znači da od održivosti i samoodrživosti treba odustati. Uz transformaciju, ne postoji ni apsolutna ekstinkcija. \ch_added GMO Genetski inženjering obuhvaća i horizontalni transfer gena između inače nesrodnih vrsta i upravo ta metoda obilježava moderne genetski modificirane organizme (GMO). Za više informacija preporučujem štivo M. Jošta, "GMO (iz)um bez (raz)uma", u kojem se poglavito ističe štetnost GMO-a. Ipak, kao i meso, tako i horizontalni transfer gena nije apsolutno zlo. Ja inače ne bih imao ništa protiv da mi grah u vrtu raste kao samoniklo bilje - poput grahorice. Vjerujem i da hibridizacija koja bi to omogućila nije nemoguća u prirodi, dapače, smatram da se u prirodi ciklički pojavljuju izboji jake evolucije - kada horizontalni transfer gena postaje dominantan. Velik broj gena u nama a i u biljkama dolazi od virusa i bakterija. Daleki predak kloroplasti u biljkama je cijanobakterija koja je endosimbiozom završila u biljci. Slično je i s mitohondrijem. Priroda dakle ne diskriminira život pa tako miješa i uparuje različite oblike živote, kako god ih mi nazivali - biljke, životinje, gljive i bakterije, nijedno križanje nije "zabranjeno voće". Simbioza među dalekim rođacima je normalna stvar a miješanjem genetike mogu se dobiti otpornije vrste, može se povećati efikasnost, a ponekad i osigurati opstanak. No priroda, za razliku od čovjeka, generalno ne prioritizira kratkoročni profit te ima inherentan holistički pristup. Tako prirodno stvoreni ovakvi hibridi obično nemaju katastrofalne posljedice za eko-sustav, upravo suprotno. Čovjekov pak pristup genetskom inženjeringu je upravo suprotan od holističkog te su katastrofalne posljedice gotovo zajamčene. Stavljajući riječi u usta Isusa Krista, crkva sugerira da će onima koji ne znaju što rade, to što rade biti oprošteno. Valjda se time vode i ljudski propagatori genetskog inženjeringa. No priroda sasvim jasno daje do znanja da je obilježje održivosti karma dok je oprost izmišljotina vraga koja mu služi kao izlika ne bi li se mogao još malo nastaviti igrati boga. \ch_added Važnost gljiva Možda nije uobičajeno spominjati gljive kod uzgoja povrća no gljive zapravo čine najvažniji dio kontinentalnih ekosistema. Prve biljke na kopnu evoluirale su iz simbioze gljiva i algi, a takve simbioze postoje i danas, npr. u obliku lišajeva. Dakle, bez gljiva na kopnu ne bi bilo života, a većina biljaka i drveća ni danas ne bi bez njih mogla uopće opstati (jedna od iznimki su kupusnjače). Istraživanja pokazuju da razvoj biljke te njena svojstva ovise o mikoriznim zajednicama biljaka i gljiva. Određene mikorize će tako, na primjer, dati slađe rajčice nego druge. Mikoriza je uobičajen naziv za simbiozu biljaka (uključujući i drveće) i gljiva dobivenu spajanjem hifa micelija sa korijenjem bilja. Preko mikoriznih mreža odvija se komunikacija i razmjena nutrijenata, a na istu mrežu može biti spojeno više različitih vrsta biljaka. O mikoriznim gljivama ovisi koncentracija minerala i vitamina u biljci, izgled i okus plodova pa čak i broj oplođenih cvjetova, tj. plodova (mikorizne gljive u biljkama imaju sličnu ulogu koju mikrobi imaju u našim crijevima). Osim toga, mreže hifa (miceliji) mikoriznih gljiva imaju slijedeća svojstva: Dobro je tako osigurati povoljne uvjete za razvoj gljiva u sadnom tlu. Dobar malč svakako ima pozitivan utjecaj, dok visoke koncentracije soli, fosfora i dušika/nitrata negativno djeluju na razvoj gljiva (pa tako i aplikacija kemijskih gnojiva). Dakle, biljke iz konvencionalnog uzgoja, razmažene velikim količinama gotovog gnojiva i odviknute od simbioze, ovisno o slučaju, možda neće lako stupati u mikorizne odnose. No nisu samo mikorizne gljive korisne za biljke, i saprofiti mogu pomoći. Gljive koje razgrađuju drvenu masu proizvode veće količine oksalne kiseline, što može imati sekundarni efekt u vidu oslobađanja fosfora iz tla. Budući da je u soluciji tla koncentracija fosfatnih iona inače 100-1000 puta manja nego koncentracija drugih esencijalnih elemenata (kao što su N, K, Ca, Mg), nije loše da sadne gredice sadrže komade drveta, naročito u nešto dubljem sloju tla. Mikorizne mreže Postoje dvije osnovne vrste mikoriznih mreža koje u tlu postoje neovisno jedna o drugoj (iako se u određenim uvjetima mogu efektivno povezati preko korijenja biljaka). To su: Od endomikoriza najzastupljenije su arbuskularne mikorize, prisutne u 80% biljnih vrsta (uključujući i usjeve) - ne pokazuju značajnu izbirljivost, kada se radi o vrsti. Ektomikorize se uobičajeno asociraju sa drvećem, gdje korijenje može biti u potpunosti omotano gljivičnim tkivom koje može biti i preko 100 µm debelo (za razliku od arbuskularnih mikoriza koje nisu vidljive golim okom - nema omotača a hife su obično debljine od 2 - 20 µm). Ektomikorizne gljive su pretežito iz podjele Basidiomycota i uključuju uobičajene šumske vrste gljiva: Amanita (pupavke), Boletus (vrganji), Lactarius (rujnice), Rhizopogon/Tuber (tartufi), Tricholoma, itd. Ektomikorize mogu biti izrazito specifične (npr. Boletus elegans ili prstenjak, i ariš) i nespecifične (npr. Amanita muscaria ili muhara se veže uz 20 ili više vrsta drveća). Da bi se vidjele arbuskularne hife nije potrebno veliko povećanje, npr. 30x biološki mikroskop će biti dovoljan. Tanko korijenje biljke se natopi solucijom kalijevog hidroksida da se očisti od tanina, zatim se ispere i stavi u soluciju tinte. Tinta će obojati u plavo dijelove gljiva (hife, arbuskule - razgranate strukture u stanicama korijena, vezikule - vrećaste strukture u stanicama korijena, te spore). Za razliku od ektomikoriznih gljiva, arbuskularne (odnosno, endomikorizne gljive generalno) u svrhu reprodukcije ne proizvode nadzemne plodove (ono što inače konzumiramo u prehrani) nego formiraju spore u obliku propagula koje šire unutar tla. Inače, gljive nemaju binarni spol (muško/žensko), neke vrste imaju desetke tisuća seksualno kompatibilnih spolova. Seksualna kompatibilnost je bitna za produkciju spora, no miceliji mnogih gljiva mogu se spojiti sa drugim mrežama čak i ako nisu seksualno kompatibilne, dovoljno je da su genetski dovoljno slične. Tablica \tbl10 prikazuje neke vrste biljaka i vrste mikoriza s kojom se uobičajeno asociraju.
Vrsta mikorizeVrste biljaka
ektomikorizabijela breza, duglazija, joha, jela, bor, smreka, ariš, hrast, bukva, topola, vrba, lijeska, kesten, Carya (rod oraha)
arbuskularna endomikorizacedar, tisa, paprat, trava, javor, bagrem, Juglans (rod oraha), povrće, voće, kleka (borovica)
ostali tipovi endomikorizeborovnica, brusnica, orhideja, rododendron
-Amaranthaceae (štirovke, npr. špinat), Chenopodiaceae (lobode), Brassicaceae (krstašice, npr. kelj, kupus, brokula), Cyperaceae (šiljevi, npr. šaš)
Table \tbl10: Asocijacija mikoriza i biljaka Premda se dvije glavne vrste mikoriza tipično vežu uz različite biljke, pokazalo se da priroda nije tako izbirljiva. Većina drveća tako stupa i u arbuskularne mikorize u određenoj fazi razvoja i/ili određenim uvjetima. Pri tome su neke vrste manje sklone arbuskularnim mikorizama (npr. hrast kitnjak) a neke više (npr. bijeli jasen). No mladice drveća su, bez obzira na vrstu, barem povremeno kolonizirane arbuskularnim mikoriznim gljivama. A to znači da je moguća i simbioza drveća sa usjevima. Ektomikorizne asocijacije koštaju puno ugljika pa drveće možda preferira arbuskularne mikorize kada prioritizira rast (mladice drveća često i ne proizvode puno ugljika jer su često u sjeni) i kada nutrijenti nisu ograničeni. S druge strane, biljke koje se inače asociraju sa arbuskularnom mikorizom mogu dobiti novi izvor organskog dušika i fosfora (koji se akumulira u starijem tlu) kada su kolonizirane ektomikoriznim gljivama, no to dolazi sa većim utroškom ugljika s njihove strane. Hife ektomikoriznih gljiva imaju daleko veći domet i tvore veće mreže od arbuskularnih, no arbuskularne mikorizne gljive mobiliziraju inorganske nutrijente i to uz manji trošak ugljika (iako i ektomikorizne mreže mogu mobilizirati minerale) pa i jedna i druga mreža imaju svoje mane i prednosti. Povećanje organske materije, organskog fosfata i kalija te smanjenje nitrata, povećava obilnost ektomikoriza, dok arbuskularne mikorize preferiraju mlađe tlo u kojem prevladavaju inorganski fosfati ali preferiraju i više sunca (jer više sunca znači više ugljika od fotosintetizirajućih partnera). Inače, ako u mikoriznoj mreži postoji gradijent određenih nutrijenata, obično jedna biljka postaje izvor a druga ponor za iste dok se ne postigne ravnotežno stanje, no postoji i regulacija kanala/paketa (čak uz efektivno pregovaranje), putem koje se određene strane nagrađuju a drugima uskraćuju nutrijenti. Pošto arbuskularne mikorizne gljive uglavnom stupaju u simbiozu s biljkama zbog produkata fotosinteze (spojeva ugljika, prvenstveno ugljikohidrata i lipida) teško će se odlučiti takve produkte slati drugim biljkama osim ako od istih ne mogu dobiti nešto drugo što mogu iskoristiti. Arbuskularne mikorizne gljive mogu biti jako dobri trgovci. U jednoj studiji micelij gljive je bio izložen nejednolikoj ponudi fosfora - jedan dio micelija je imao pristup velikoj količini fosfora a drugi manjoj. Na strani gdje je manjkalo fosfora, biljke su fosfor plaćale sa više ugljika nego na drugoj strani. No isporučeni fosfor je biljci koja je plaćala više zbog manjka istog zapravo dolazio sa druge strane - one gdje fosfora ne manjka (strategija "kupi jeftino, prodaj skupo"). Poznata je to dinamika zakona ponude i potražnje, no govori i da odluke koje se donose unutar mreže nisu apsolutnog karaktera nego ovise o onom što se događa na razini cijele mreže. Zakon ponude i potažnje nije pak prisutan u svakoj mikoriznoj mreži. I gljive i biljke, kao i ljudi, imaju svoju individualnost gdje se jedna jedinka može znatno razlikovati od druge jedinke iste vrste - i po izgledu i ponašanju. Sva pravila su relativna i promjenjiva. \ch_added Inokulacija biljaka mikoriznim gljivama Postoji više, manje ili više pouzdanih, metoda inokulacije biljaka gljivama. Premda uspješnost nije garantirana, jedan od jednostavnijih načina je umakanje korijena biljke u vodu obogaćenu sporama mikorizne gljive. Dijelovi gljive koji nose spore (obično donji dio klobuka u slučaju listića ili pora) se zdrobe i urone u vodu. Prije aplikacije poželjno je da mješavina odstoji 1-2 dana (no ne više od 2 dana). Jedna izdrobljena gljiva u kanti vode dovoljna je za inokulaciju barem sto mladica. Ako se biljka sadi iz sjemena, sjeme se prilikom sadnje može jednostavno zaliti ovakvom mješavinom. Naravno, ovdje govorimo o ektomikoriznim gljivama. Kod arbuskularnih gljiva ekstrakcija spora je nešto složenija. Jedan način je da mješavinu pripremimo tako da u vodu uronimo usitnjeno korijenje biljke za koju znamo da ima poželjne gljive, odnosno arbuskularne propagule. Najjednostavniji način pak je sadnja uz takve biljke. To vrijedi i u slučaju ektomikoriza. Npr. mladica hrasta posađena uz stariji hrast će vrlo vjerojatno naslijediti njegove mikorize. Opisani način inokulacije pogodan je ako biljke sadimo u isto vrijeme kada su dostupne i mikorizne gljive. U protivnom, osim smrzavanja mješavine (što nije preporučljivo), alternativa je izolacija i skladištenje spora. Jedan način za izolaciju spora je uzimanje otisaka. Spore je najbolje uzeti nešto prije pune zrelosti gljive. Kod gljiva s listićima, to podrazumijeva da je klobuk još konveksnog oblika ali ne ravan. Kada gljiva sazrije do izravnatog stadija, proizvodnja spora obično uspori. U nekim slučajevima pune zrelosti, rubovi klobuka će se i uvrnuti prema gore. Jedna gljiva može sadržavati više milijardi spora. Klobuk se odvoji od stručka i položi na papir - sa listićima/porama prema dolje (poželjno je da boja papira ne bude jednaka boji listića/pora). U slučaju manjih gljiva, dobro ih je poklopiti nekakvom posudom kako se ne bi potpuno osušile (ako je gljiva suha poželjno je vrh klobuka malčice navlažiti kako bi se stimuliralo otpuštanje spora). Klobuk se ostavi na papiru bar 12 sati, a nakon toga, isti klobuk se može iskoristiti za još nekoliko otisaka. Osušeni otisak se može spremiti u plastičnu vrećicu sa zatvaračem. Osim papira, pogodan je i čisti stakleni panel. U tom slučaju, spore se mogu uskladišiti između dva staklena panela. Nakon što se ljepljivom trakom obrube paneli otisak se može godinama držati na sobnoj temperaturi na tamnom mjestu (iako ih je najbolje iskoristiti unutar 2 godine). Kad nam zatrebaju spore, mogu se strugati sa papira/stakla na hrpu oštricom noža. Najbolje ih je pak skladištiti u hladnjak, pri temperaturi od 2-8 °C. Nije ih poželjno zamrzavati u kućnim zamrzivačima jer dolazi do gubitka sposobnosti germinacije. Spore se mogu skladištiti suhe ili u vodi (prije aplikacije ih je svakako poželjno razrijediti). U svakom slučaju preporučljivo je koristiti prethodno sterilizirane materijale. Za sterilizaciju se mogu koristiti anti-bakterijski sapuni, alkohol, pećnice, UV lampe. Plastična vrećica se, na primjer, može sterilizirati tako da se navlaži i zagrije u mikrovalnoj pećnici otprilike na 2 minute na većoj snazi, no treba pripaziti, jer ovisno o vrsti plastike, može doći do otapanja - preporuka je polipropilen (PP) plastika jer može podnijeti veće temperature (do 160 °C). Suho skladištenje osigurava najduže preživljavanje spora, no osim ako se radi o skadištenju na duži niz godina, bolje ih je skladištiti u steriliziranoj vodi jer će, nakon aplikacije, prije proklijati. No, slično se može postići i sa suho skladištenim sporama, tako da se prije aplikacije ostave na oko 24 sata u steriliziranoj vodi. Drugi način skupljanja spora je korištenjem sušila (mnoge gljive se inače orijentiraju prema vjetru) i hvataljke, poput najlonskog vjetrobrana (vrećice). Pri tome gljivu je preporučljivo sušiti manjom snagom kako sušenje ne bi bilo prenaglo. Spore gljiva su obično i električki nabijene pa se mogu skupljati i uzemljenim, pozitivno nabijenim materijalima. Prije aplikacije spora dobro ih je razrijediti jer koncentrirane tvore plodno tlo za razvoj bakterija. Spore će brzo proklijati u vodi, no brzo ih mogu i konzumirati drugi mikrobi prisutni u istoj. Dodatak šećera i soli će ubrzati klijanje spora pa tako i povećati šanse za opstanak (sol ograničava rast bakterija ali ne ograničava klijanje spora). Priprema sporne čorbe:
  1. 1/4 čajne žlice nejodirane soli i 1 žlicu šećera ili lakše molase dodati u posudu sa 3.8 l vode,
  2. kuhati 10 minuta,
  3. dok se hladi, sipati u čisti spremnik (od stakla, plastike ili nehrđajućeg čelika), koji prije toga nije sadržavao mlijeko ili kemijske proizvode,
  4. kad se ohladi na sobnu temperaturu, dodati 1 čajnu žlicu (1 g) spora (alternativno, mogu se dodati komadi gljiva no time dodajemo i više bakterija),
  5. prekriti mješavinu i ostaviti 24-48 sati na hladnom i tamnom mjestu, na temperaturi od 10-28 °C (najbolje na temperaturi koja najviše pogoduje korištenoj vrsti gljive),
  6. tokom inkubacijskog perioda, snažno protresti mješavinu 2 puta dnevno (to će potaknuti hiperaktivnu germinaciju što bi trebalo rezultirati pojavom finih plutajućih niti micelija, no ako su spore starije klijanje će biti otežano i u tom slučaju će možda trebati produžiti inkubacijski period - no ne više od 5 dana zbog rastuće vjerojatnosti bakterijske kolonizacije).
Spore se mogu uroniti i u ulje, što ima određene prednosti prilikom aplikacije (pomaže da spore ostanu prilijepljene za površinu).
Micelij se može uzgojiti i na vlažnom kartonu, kako je već opisano za uzgoj bukovače. Micelij nekih gljiva, naročito saprotrofa (u koje se ubrajaju i bukovače i sunčanice) se može uzgojiti transplantacijom baze gljive. Stručak se prereže pri dnu, a baza, zajedno sa hifama (nitima micelija), se transplantira na uzgojno mjesto (npr. podlogu od kartona, slame i sl.). Ipak, saprotrofi se ne ubrajaju u mikorizne gljive pa se ne koriste za inokulaciju biljaka, no to ne znači da su svi saprotrofi isključivo saprotrofi te da ni u kojem slučaju ne ulaze u simbiozu s biljkama. Na koncu, saprotrofi razgrađuju organske tvari pa tako obogaćuju tlo određenim nutrijentima. Dakle, iako će se u određenim slučajevima saprotrofi, biljke i mikorizne gljive natjecati za nutrijente, u isto vrijeme mogu ovisiti jedni o drugima. Za uzgoj saprotrofa uz biljke, na tlo treba dodati pogodan inokulirani supstrat, a to mogu biti slojevi slame i komadića drveta (uočite da isto može poslužiti kao malč). Saprotrofi će razgradnjom materijala bogatiti tlo nutrijentima. Na taj način mogu, iako ne spadaju u mikorizne gljive, znatno povećati urod biljaka. Ovisno o vrsti gljive i uvjetima, postoji i mogućnost da će gljive smanjiti urod biljaka, no u tom slučaju ćete vjerojatno imati dobar urod gljiva. U svakom slučaju, čak i uz manji urod biljaka, ukupna jestiva masa bi trebala biti primjetno veća nego da ste posadili samo biljke. I mikorizne gljive se mogu uzgojiti transplantacijom baze pod uvjetom da ih se transplantira direktno u blizinu (rizosferu) biljaka s kojima se asociraju. Metoda sa najvećom vjerojatnošću uspješnog uzgoja ili inokulacije je metoda koja kombinira sve spomenute komponente - spore, micelij i baze gljiva. Kao i kod rasta biljaka, bitni parametri za rast micelija su pH tla i temperatura, uz raspoloživu vlagu i hranjivo. Općenito, stapčarke (Basidiomycota) i mješinarke (Ascomycota) više vole kiselija tla, no mogu rasti i na manje kiselima. Optimalan pH za veliku sunčanicu (Macrolepiota procera), na primjer, kreće se od 5.5 - 7.0 (optimalna temperatura je 20-25 °C). Osim toga, stapčarke više preferiraju organske izvore dušika (npr. aminokiseline/proteini, koji sadrže i ugljik) od inorganskih (npr. nitrati amonija i kalcija, diamonij fosfat). Slično bi moglo vrijediti i za biljke (iako se još uvijek može naći u literaturi, tvrdnja da biljke isključivo iskorištavaju inorganski dušik je mit). No, genetska varijabilnost spora i njihov veliki broj osiguravaju gljivama velike mogućnosti prilagodbe staništu i dostupnom hranjivu. \ch_added Utjecaj povećanja CO2 S povećanjem CO2 u atmosferi raste i fiksacija ugljika, te raste i količina ugljika koju biljke predaju mikoriznim gljivama. To pak nije dobro za hranjivost biljke jer se pokazalo da s povećanjem ugljika kojeg primaju od biljke, gljive smanjuju količinu nutrijenata koje predaju biljci. S povećanjem CO2 može se dakle očekivati i povećana masa mikoriznih mreža (čija izgradnja zahtijeva nutrijente, što bi moglo objasniti smanjenje nutrijenata predanih biljci) te povećana dominacija gljiva u odnosu na bakterije. Općenito, to nije loše za tlo pa tako ni za opstanak biljaka, no taj opstanak je dodatno i ugrožen povećanim temperaturama. Trenutno idemo u smjeru ekstremnih suša ljeti i povećanih padalina zimi (uz povećanje temperature i po zimi) pa bi mogli imati invertirane sezonske izmjene bujanja i izumiranja - umjesto da biljke stradavaju zimi zbog niskih temperatura, stradavati će ljeti zbog visokih. U svakom slučaju, važnost i utjecaj gljiva kod uzgoja se povećava. \ch_added Važnost životinja Velike štete u vrtu mogu prouzročiti različite životinje (određeni insekti, puževi, ..) koje zbog toga nazivamo štetočinama. No to nisu apsolutne štetočine, pa su i one važne za održivost i otpornost ekosistema. A ako postoje štetočine važno je da u vrtu imamo i životinje koje se njima hrane. Neke od tih životinja su: Dobro je dakle osigurati da je vrt ugodno stanište za ove životinje a uglavnom će biti ako nije monotono. Poželjna su brdašca i uvale, osunčana područja i područja u sjeni, odnosno područja gdje se voda zadržava i gdje ne. Za vodozemce (Amphibia) poput žaba i daždevnjaka poželjno je imati pristupačno jezero u vrtu (plitko barem s jedne strane). No od istog će imati koristi i druge životinje (npr. pčele). Reptilima poput guštera i kornjača trebaju osunčana mjesta da bi se zagrijali no i skrovita mjesta gdje se mogu sakriti od predatora. U vrijeme kad su reptili aktivni (nisu npr. u hibernaciji), poželjno je da su ta skrovita mjesta i vlažna tako da se apsorbirana toplina duže zadržava (natkriveni kanali se tako nameću kao dobro rješenje). Prisutnost životinja u vrtu je poželjna i iz drugih razloga. Životinje gnoje tlo izmetom, ali i vlastitim tijelom nakon smrti. Diverzitet biljaka i pouzdan izvor vode privući će mnoge životinje a mnoge će i zadržati u vrtu. To će pak još više povećati lokalni diverzitet jer životinje često sa sobom donose i sjemenke biljaka, namjerno ili nenamjerno. Važnost samoniklog bilja Za sada je još moguće kod kuće imati održivi vrt, no nema bolje hrane od samoodrživog (samoniklog) bilja. Takvo bilje je danas neopravdano podcijenjeno, u stvarnosti, ne samo da postoje samonikle vrste koje mogu zamijeniti voće i povrće koje kupujemo ili iznova sadimo - takvo bilje je otpornije ali i bogatije bioaktivnim sastojcima. Samoniklo bilje redovito ima više vitamina, enzima i drugih važnih sastojaka od uzgojenog bilja a bogato je i sastojcima koji neutraliziraju otrove koje svakodnevno unosimo u organizam zrakom, vodom i hranom (u sve većim količinama).
Posebno se to odnosi na meso i ribu. Npr. ribe u svom tkivu sadržavaju sve više žive, a glavni uzrok tome su sagorijevanje fosilnih goriva (koje je još uvijek u porastu bez obzira na povećanje obnovljivih izvora energije) te živom bogate otpadne vode industrije. Na količinu žive u ribama utječe i temperatura vode pa čak i da se smanje emisije a temperatura nastavi povećavati količina žive se ne bi smanjila - npr. za porast temperature od 1° C (relativno na godinu 2000) i uz smanjenje emisija od 20%, količina žive u ribama poput tune i bakalara bi se zapravo povećala 10-20% ovisno o vrsti, a bez smanjenja emisija i do 70%.
Ratovi, fragmentirana ratovanja za resurse, pandemije - sve će to obilježiti nadolazeću budućnost polariziranog čovjeka ali i povećati važnost samoniklog bilja jer će industrijsko imati sve manju nutritivnu vrijednost a biti sve skuplje dok će uzgoj čak i starih domaćih sorti postajati sve teži - ako i ne zbog klime, onda zbog politike. No jasno je i da je divljine a time i samoniklog bilja sve manje pa bi bilo dobro proširivati ga tamo gjde živimo.
Tko zna što će sve pasti na pamet izumirućem polariziranom čovjeku koji postaje sve luđi - ne bi me iznenadilo da krene cijepiti divlje životinje, zaprašivati šume pesticidima i sl.
Uostalom, samoniklo bilje koje raste uz posađeno povrće - a koje se često smatra nepoželjnim korovom, često više pomaže nego odmaže posađenom bilju jer služi kao: Veći diverzitet bilja općenito se veže uz veći diverzitet mikoriza i mikroba, što povećava otpornost i zdravlje ekosistema. \ch_added Identifikacija jestivih vrsta Svakako preporučujem konzultaciju prilikom identifikacije bilja i gljiva no postoji način da sami ispitamo jestivost. Najbolje je prvo krenuti za konzultacijom a tek nakon nekog vremena kad se upozna više vrsta i steknu određene predodžbe o jestivom i nejestivom bilju krenuti sa vlastitim testiranjem. Generalna procedura je slijedeća:
  1. razdvojiti biljku na komponente: korijen, list, sjeme/cvijet, plod i stabljiku,
  2. protrljati svaki dio na zapešću ili ruci i pričekati par minuta, ako koža pecka, utrne, svrbi ili se osipne, odbaciti biljku,
  3. ako je moguće, skuhati biljku (neke biljke nisu jestive sirove ali jesu kuhane ili pečene),
  4. držati svaki dio na usnama par minuta pa pričekati 15-ak minuta i odbaciti ako ima bilo kakve reakcije,
  5. staviti manji dio u usta i prožvakati, odbaciti ako je okus vrlo gorak ili sapunast,
  6. progutati manji zalogaj i pričekati oko 8 sati prije dodatnih zalogaja i čekanja dodatnih 8 sati, ako još uvijek nema reakcije vjerojatno je sigurno za jelo.
Za one bez velikih fobija: Ja definitivno ne koristim sve gore navedene korake prilikom testiranja ali, opet, ja iza sebe imam već podosta iskustva, proučene literature, simbioze sa bogom Zemljom i navođenja (usmjeravanja) od strane istog. Ne treba srljati s ničim, ako niste sigurni niste ni zreli za reduciranje koraka, barem ako želite ostati zdravi i živi. Neke poznatije vrste Gotovo sve vrste navedene ovdje pronašao sam u svome vrtu pa se radi o vrstama karakterističnim za Slavoniju, no raširene su i drugdje. Kopriva = Urtica dioica Ima mnogobrojna ljekovita svojstva, visok udio željeza, kalija, mangana, kalcija i vitamina A, C, D i K. Dobra je za juhe i čaj (1 žlica izmrvljenog lista se prelije šalicom kipuće vode, ostavi 10 min. i procijedi).
Kopriva listoviKopriva cvijet
Fig. \fig21: List koprive (lijevo) i cvijet koprive (desno) Mladi listovi se beru u rano proljeće, a mogu se koristiti i poput špinata. Košnjom cijele biljke, sušenjem i mljevenjem dobiva se brašno koje je bogato proteinom, kalcijem, fosforom. Iz stabljike mogu se koristiti vlakna za izradu užadi, mreža i grubih tkanina.
Kopriva kao špinat

Na malo ulja popržiti brašno (2-3 žlice) i sitno nasjeckani češnjak (pola glavice). Kad zgusne, dodati mlijeko (oko 200 ml), kad prokuha, dodati isjeckanu koprivu (oko 450 g) i kuhati oko 10 min. Dodati vrhnje (2-3 žlice) i 1 čajnu žlicu soli. Za veću gustoću, možemo smutiti 1-2 jaja u šalici i dodati, kuhati uz miješanje, dodati još soli po potrebi. Uz koprivu, na ovaj način, može se koristiti i drugo samoniklo bilje. NAPOMENA: Neki prije kuhanja koprivu peru u vodi te blanširaju (kratko prokuhaju) u posoljenoj vodi. To inače nije potrebno ako nema većeg straha od pesticida i sl. toksina (pranje samoniklog bilja smatram besmislenim u većini slučajeva, odnosno industrijski nametnutom paranojom). Prokuhavanje koprive prije upotrebe pak ima smisla jer time prestaje žariti, no gubi smisao ako će se kasnije svakako kuhati te ako žarenje prilikom sjeckanja ne predstavlja problem.
Dodano poglavlje Crveni štavelj. Manje izmjene drugdje. Crveni štavelj = crvena kiselica = Rumex sanguineus Mladi listovi se obično koriste za salatu, stariji se mogu skuhati kao špinat. Dobra je biljka za pročišćavanje krvi.
Crveni štaveljKonjski štavelj
Fig. \fig13: Crveni štavelj (lijevo) i konjski štavelj (desno) Kod branja dobro je ostaviti nutarnje listove da se omogući razmnožavanje. Listovi štavelja su obično glatki i bez dlačica, a mogu narasti i do 40 cm veličine. Imaju kiselkast okus a pretjerana upotreba u sirovom obliku se osjetljivijima ne preporučuje zbog velikog sadržaja oksalne kiseline. Dobar dio oksalne kiseline kod biljaka koje ju sadrže može se neutralizirati blanširanjem (kratkim prokuhavanjem) i odbacivanjem vode. Također, dobro je znati da je koncentracija oksalne kiseline kod bilja veća tokom suše. Sjemenke se mogu mljeti za izradu brašna. Navedeno vrijedi i za ostale vrste štavelja (npr. konjski štavelj).
Ekstremno velike listove štavelja nalazio sam odmah uz betonski temelj (dalje od temelja listovi su dosta manji). Budući da nema razlike u izloženosti suncu niti sastavu zemlje, razlika mora biti u vodi koja se zadržava ispod temelja (koji ovdje ima ulogu svojevrsnog malča). To sugerira da itekako vrijedi saditi bilje uz postojeće objekte, tj. na rubovima bilo kakvog malča - prirodnog ili ne.
Grahorica = Vicia sativa Jestivi su mladi listovi i termički obrađene sjemenke - mogu se kuhati u mahuni ili kao grah. Biljka se može sušiti i koristiti za čaj. Uobičajeno cvate od travnja do lipnja. Mlade mahune su zelene i dlakave u početku a kasnije postanu glatke te posmeđe ili pocrne kad sazriju. Po obliku i rasporedu listova, stabljika liči grani bagrema, samo su listovi manji. Cvjetovi su ljubičasti, pojedinačni ili po dvoje skupljeni u pazušcima listova. Vrlo je korisna biljka i za ostale biljke zbog fiksacije dušika.
Grahorica cvijetGrahorica mahuna
Fig. \fig14: Grahorica u cvatu (lijevo) i mahune grahorice (desno) Ptičja grahorica = Vicia cracca Uobičajeno cvate od lipnja do rujna.
Pričja grahorica cvijet
Fig. \fig29: Vicia cracca u cvatnji Obzirom na običnu grahoricu, najuočljivija razlika su cvjetovi koji ovdje rastu okrenuti na jednu stranu i skupljeni u grozdove od 20-40 cvjetova. Jestive su sjemenke - obično se melju i koriste za pripremu kaša. Mahune su dosta plosnate kod ove grahorice. Vlastastodlakava grahorica = Vicia villosa Uobičajeno cvate od lipnja do kolovoza. Cvjetovi rastu skupljeni u grozdove, kao kod pričje grahorice, samo je stabljika prekrivena dlačicama. Upotrebljava se kao i ptičja grahorica. Dodaci u poglavlju Divlja mrkva. Dodano poglavlje Divlja mrkva. Divlja mrkva = Daucus carota Uobičajeno vrijeme cvatnje je od lipnja do rujna. Slična po izgledu otrovnoj kukuti (poison hemlock, Conium maculatum), koja može biti fatalna pa nije loše znati razlike. Divlja mrkva ima nešto drugačiji raspored listova te dlačice na stabljici, a listovi i, posebno korijen, mirišu na mrkvu dok je miris kukute obično neugodan (sličan mišjem urinu) koji postaje jači drobljenjem biljke (nije ju pak preporučljivo drobiti ili kidati golim rukama jer otrovni sokovi mogu ući pod kožu i stvoriti probleme). Stabljika otrovne kukute je šuplja i prošarana ljubičastim ili smeđim pjegama (ponekad i crtama). Usred sitnih bijelih cvjetova divlje mrkve ponekad se nalazi tamnocrveni cvjetić a odmah ispod cvijeta je zeleni vijenac sa zašiljenim palistićima. Kod otrovne kukute nema vijenca a cvijet je razdijeljen na manje grozdove. Otrovna kukuta naraste i preko 2 metra, dok je divlja mrkva obično manja od metra no to ovisi o uvjetima (nailazio sam i na primjerke od 1.5 m).
Slična vrsta je i otrovna trubeljika (water hemlock, Cicuta virosa) no teža je zamjena, prije svega jer trubeljika obično raste na poplavljenim područjima, uz jezera, rijeke, bare i močvare. I divlji peršin (Aethusa cynapium) se također ubraja u slične a otrovne vrste. Toksini trubeljike i divljeg peršina se pak raspadaju kuhanjem, a barem u slučaju listova, i sušenjem. To nije slučaj sa otrovnom kukutom - trovanje je moguće i nakon kuhanja.
Jestiva je dok je mlada (korijen je najbolji za jelo u prvoj godini), kasnije postane predrvenasta (no i tada je upotrebljiva za aromu). Listovi su slični listovima peršina. Kao i korijen, imaju sličan okus običnoj mrkvi, mogu se staviti u salate, juhe ili iskoristiti za pripremu temeljca. Sjeme se najčešće koristi kao začin ili za pripremu ulja, a cvijet se može pohati ili upotrijebiti za pripremu čaja. Korijen se može konzumirati i sirov i kuhan. Korijen je bijel, žilav i duguljast, sadržava znatne količine vitamina A, B, C te raznih minerala.
Daucus carotaDaucus carota
Fig. \fig15: Divlja mrkva - u cvatnji (lijevo), list (desno) Pokraj rajčice povećavaju prinos iste te pružaju mikroklimu vlažnijeg hladnijeg zraka za salatu. Fig. \fig15 lijevo pokazuje divlju mrkvu u cvatnji sa svim karakterističnim obilježjima - vidljive su dlačice na stabljici, tamnocrveni cvjetić u sredini, vijenac ispod još nerazvijenog cvijeta u gornjem desnom kutu te, pri dnu, mnoštvo listova koji podsjećaju na peršin. Trputac = Plantago Ima ljekovita svojstva. Mladi listovi se mogu jesti sirovi i kuhani. Kuhanjem poprimaju ugodan miris i okus na vrganje.
Plantago
Fig. \fig16: Trputac početkom lipnja Ublažavanje simptoma peludne groznice (tipične alergije)

Ubrati 15-ak listova i staviti u čajnik, poškropiti hladnom vodom pa preliti prokuhanom vodom. Kad se ohladi spremiti u hladnjak. Piti šalicu dnevno prije uobičajene pojave simptoma. Nastaviti s terapijom do kraja sezone ili dok ne prestanu problemi.
Tratinčica = Bellis perennis Mladi listovi se mogu koristiti za salatu (sirovi ili kuhani). Jestivi su i sirovi cvjetovi. I listovi i cvjetovi se mogu iskoristiti za čaj.
Bellis perennis
Fig. \fig17: Tratinčica Obični osjak = Cirsium vulgare Koristi ste oguljena stabljika (zbog šiljaka), kuhana. Korijen je jestiv sirov i kuhan ali samo na mladim osjacima, koji još nisu procvjetali.
Cirsium vulgareCirsium vulgare
Fig. \fig18: Mladi listovi osjaka (lijevo), osjak u cvatnji (desno) Listovi su dlakavi i ušiljeni, blagog okusa. Maslačak = Taraxacum Listovi se koriste za salatu. Najbolji su mlađi, prije cvatnje (od ožujka do svibnja), i sa biljaka u hladu. Od starijih listova najbolje je upotrijebiti samo gornji dio (donji je gorak) i skuhati (2 puta, prvu vodu baciti).
Taraxacum
Fig. \fig19: Maslačak Od cvjetnih glavica, uz dodatak vode, šećera i limuna, pravi se maslačkov med koji u mnogome nalikuje pravom medu.
Maslačkov med
500 cvjetova maslačka oprati u vodi. 3 limuna narezati na kriške (po želji dodati i 2-3 naranče ili pola mahune vanilije) i sve zajedno kuhati oko 2 sata u 2 litre vode. Procijediti kroz gazu i ocijeđeno kuhati još oko 30 minuta uz dodatak 2 kg šećera (može i nešto manje šećera ako od cvjetova koristimo samo latice). Miješati dok se malo ne zgusne (hlađenjem će se još dodatno zgusnuti).
Kamilica = Matricaria chamomilla Jednogodišnja zeljasta biljka uspravne razgranate stabljike, visine do 60 cm, no obično manje. Listovi su smješteni naizmjenično, perasto razdijeljeni sa mnogim izduženim tankim, gotovo igličastim, listićima (dok je mlada, bez cvjetova, podsjeća na nadzemni dio mrkve). Cvjetne glavice rastu pojedinačno na dugim stapkama, šuplje su i sastavljene od od dvospolnih žutih cjevastih cvjetova u sredini i bijelih jezičastih cvjetova (latica) na rubu. U zrelosti latice su u vodoravnom položaju. Aromatičnog je i ugodnog mirisa. Koristi se cvijet bez peteljke, suh ili osušen (ne preko 40° C), za čaj.
Matricaria chamomilla
Fig. \fig20: Kamilica, u početku faze rasipanja glavice Ima brojna ljekovita svojstva - djeluje protiv grčeva, protuupalno, antialergijski, antiseptički, umirujuće, kao probavni stimulans te kao blagi analgetik. Dobra je i protiv menstrualnih bolova, opušta mišiće, njeguje problematičnu kožu, poboljšava funkciju jetre i jača kosu.
Čaj od kamilice

Da bi se sačuvala ljekovita svojstva eteričnog ulja, kamilica se ne smije kuhati, 1-2 žličice cvijeta prelije se šalicom proključale vode, promiješa i ostavi poklopljeno 10-30 minuta, a zatim procijedi.
Slične vrste su pasja (poljski jarmen) i divlja kamilica koje su bezmirisne no također se mogu iskoristiti za čaj. Sjeme se skuplja kad otpadnu latice i glavica se počne rasipati. Može se dodatno pročistiti od mekinja cjedilom za čaj. Posijana uz krumpir i kupusnjače poboljšava im okus. Sjeme se ne pokriva supstratom, klija na svjetlu. Niče najbolje na golom obrađenom i dobro dreniranom tlu, neće niknuti na debelo malčiranom tlu. Ako uđe u zimu u fazi rozete može podnijeti mraz do -30 °C. \ch_added Jednogodišnja krasolika = Erigeron annuus = Aster annuus Stabljika je uspravna, razgranata u gornjem dijelu, do 1.5 m visine. Listovi uski i duguljasti, smješteni naizmjenično, dužine do 10 cm. Stabljika je prekrivena dlačicama, kao i listovi s donje strane. Cvjetovi su manji u glavičastim cvatovima, u sredini žuti, dok su latice bijele ili roze. Slični su kamilici, no kod kamilice je žuti dio obično ispupčen dok su latice šire i zaobljene. Indikator je zemljišta bogatih dušikom. Vrhovi biljke su dobri za čaj.
Erigeron annuusErigeron annuus
Fig. \fig41: Jednogodišnja krasolika u cvatnji \ch_added Ivančica = Leucanthemum vulgare Stabljika uspravna, slabo razgranata, do 90 cm visine. Listovi naizmjenični, duguljasti i nazubljeni, goli ili rijetko dlakavi. Cvjetovi u sredini žuti, srednje veliki, sa bijelim zaobljenim laticama. Jestivi su mladi listovi prije cvatnje, i dobri su za salate. Jestiv je i korijen, a cvjetni pupoljci se mogu kiseliti. Prije cvatnje može se zamijeniti sa mediteranskim nevenom (Coleostephus myconis) koji ima slične listove (latice cvijeta su pak barem djelomično žute), a kojeg neki smatraju toksičnim, no čini se da je toksičnost, ako postoji, mala.
IvančicaIvančica
Fig. \fig42: Ivančica prije cvatnje (lijevo), u cvatnji (desno) \ch_added Ostale vrste Naravno, uvijek je dobro identificirati biljke, odnosno povezati ih sa uvriježenim nazivima, no to, iako korisno, nije nužno za poznavanje biljaka. Smatram da je puno važnije da sami znamo pravilno ispitati jestivost (na gore opisani način) i uvidjeti korisnost biljaka nego se uzdati isključivo u literaturu. Iz više razloga - literatura nije uvijek dostupna niti je uvijek moguće 100% pozitivno identificirati biljku a kriva identifikacija u samouvjerenih može biti kobna. Na kraju krajeva, nije li zabavno biljkama davati svoja imena - ona koja nam se čine prigodnima i koja ćemo lako zapamtiti? Ovdje ću navesti neke vrste koje sam pronašao u svom vrtu (u Slavoniji) i kojima sam ispitao jestivost te kojima sam većini i dao svoja imena. Zanimljivo je da se sve ove biljke kod mene mogu naći zajedno na vrlo malom prostoru od 3-4 kvadratnih metara. Sve mogu biti vrlo korisne za juhe i variva, a neke čak mogu poslužiti kao zamjena za papar i senf. Biljka 1: Tobolčarka
Fig. \fig26: Tobolčarka u rano proljeće Mladi listovi počnu izbijati još tokom zime. Dok je mlada, biljka je zapravo nakupina listova u rozeti koja raste iz zemlje (mene nekako podsjeća na špinat iako su listovi manji i nisu smežurani). Do proljeća se listovi gube, stabljika naraste u visinu i pojavljuju se tobolci (kapsule ili komuške) sa sjemenom gotovo duž cijele stabljike. Iznad zemlje biljka je cijela jestiva (nisam probao korijen). Svi dijelovi biljke imaju isti okus a on je, blago rečeno, zanimljiv. Niti je kisel niti gorak - jednostavno zanimljiv (možda ljutkast, svakako pikantan). Može dobro poslužiti kao začin u salatama i juhama. Ipak, okus postaje dosta jak (iako i dalje podnošljiv) već nakon manje količine pa bi za početak vjerojatno trebalo eksperimentirati s manjim količinama. Do sada nisam probao kuhati te sam biljku konzumirao isključivo sirovu. Biljka je iz porodice kupusnjača te dosta sliči rusomači ili pastirskoj torbici (Capsella bursa-pastoris) i čini se da ima ista svojstva. Inače, tipična rusomača ima srcolike ili trokutaste plosnate komuške dok su ovdje one više ovalne i mesnate. Također, u ovom slučaju su i svi mladi listovi potpuno ovalni što možda nije uobičajeno za običnu rusomaču, iako je moguće. Rusomača je vrlo ljekovita i koristi se kod liječenja svih oblika unutarnjeg krvarenja a ponegdje se uzgaja i kao povrće te koristi kao zamjena za papar. Zanimljivo je da sam ja prilikom konzumacije imao osjećaj da mi ova biljka može pomoći s krvarenjem desni iako tada nisam bio upoznat sa rusomačom. Oštar okus rusomače potječe od gorušičinog ulja. Sjemenke privlače i ubijaju nematode te tako obogaćuju tlo a biljka cvjeta tokom gotovo cijele godine. Biljka 2: Bodljikava salata = divlja salata
Fig. \fig27: Bodljikava salata u travnju List obično podsjeća na listove maslačka no s donje strane ima dlačice i sitne bodlje na glavnoj žili. Kad se prereže, glavna žila lista ispušta mlijeko (lactucarium) kao i stabljika. Stabljika, koja je u gornjem dijelu razgranata a u donjem crvenkasta (i bodljikava kod nekih vrsta), može narasti i do 2 metra u visinu. Izgled lista tokom vegetacije može varirati od jajolikog do nazubljenog ili režnjevitog. Biljku sam kasnije identificirao kao hibrid biljaka iz porodice Lactuca (npr. Lactuca serriola i Lactuca virosa) a koje se još nazivaju i divlja/bodljikava salata (zanimljivo je da sam ju sam nazvao bodljikava salata prije nego sam otkrio da je to jedan od uvriježenih naziva). Listovi su jestivi mladi - sirovi ili kuhani, kasnije postaju pregorki (iako se kuhanjem gorčina neutralizira). Osušena, koristi se i u medicinske svrhe, kao sedativ ili slabija zamjena za opijum koja ne stvara ovisnost. Jedu se i kratko kuhani cvjetovi (≈5 min.). Tokom cvatnje biljka i cvijetom podsjeća na maslačak (sjeme se širi na isti način). Osušeni list može se konzumirati poput duhana ili marihuane pri čemu se za jači efekt može dodati par kapi mlijeka iz svježeg lista. Fermentirani zelenkasti list ima određenu gorčinu (okus sličan marihuani), no suh je blagog okusa. Biljka 3: Dlakavi smežuranac
Fig. \fig28: Dlakavi smežuranac u travnju Biljka dlakavih i naboranih listova koju sam eventualno identificirao kao crnu koprivu ili crnoglavac (Ballota nigra). Koriste se listovi i vršni dijelovi za čaj, obično za ublažavanje kašlja. Sirovi listovi su gorki. U cvatnji se prepoznaje i po grozdovima crvenkasto-ljubičastih cvjetova. Prije cvatnje moguće ju je zamijeniti sa Marrubium vulgare koja pak nije tipična za Slavoniju. Biljka 4: Izbrazdana dlakavica
Fig. \fig30: Dlakavica prije cvatnje Biljka iz porodice karanfila, cijela je dlakava, vjerojatno se radi o širokolisnoj pušini (Silene latifolia). Cvjetovi su na vrhu stabljike, najčešće bijele, ponekad ružičaste boje. Jestiva je cijela biljka prije cvatnje. Može se koristiti za juhe, variva, nadjeve i salate. Vrlo ukusna i sirova. Ako se kuha s drugim povrćem, poželjno ju je staviti na kraju jer se vrlo brzo skuha. Biljka 5: Oštrica
Fig. \fig31: Oštrica u travnju Biljka režnjevitih listova sa šiljcima na rubovima. Najvjerojatnije oštri kostriš (Sonchus asper). U cvatnji sliči maslačku. Mladi listovi su jestivi i blagog okusa (sirovi ili ne) koji kad se prerežu, kao i stabljika, izlučuju mliječni sok. Biljka 6: Četverolisna broćika = Cruciata laevipes
Fig. \fig32: Četverolisna broćika Stabljika i listovi su prekriveni dlačicama. Cvjetovi su žuti ugodnog mirisa, izgledaju kao vjenčići. Nadzemni dio biljke je jestiv, sirov ili kuhan, slabe vrijednosti. Cvjetovi se mogu iskoristiti za pravljenje osvježavajućih napitaka. Koristi se i u medicini, protiv glavobolja. Zanimljivo je da su gotovo sve zanimljive biljke na koje nailazim u vrtu i koje ispitujem prekrivene dlačicama. Zanimljiva je i činjenica da, otkada nailazim na takve biljke, općenito prilikom prehrane vrlo često (svakodnevno) u jelima (koja nemaju veze s tim biljkama) ili pored jela otkrivam i jednu vlastitu dlaku (obično to bude trepavica ili dlaka brade) pa se pitam koje je značenje tog sinkroniciteta jer do sada mi se to nije događalo. Sve te biljke s dlačicama na koje nailazim su jestive (iako generalno nisu sve dlakave biljke jestive) pa što zaključiti iz toga? Možda to govori da su sve dlakave biljke u mom vrtu jestive, da će tim biljkama u skoroj budućnosti dlake nestajati ili da će same biljke, kao dlake planeta, polako nestajati? Možda sve navedeno... Naravno, ako nemate iskustva sa sinkronicitetom, slobodno shvatite ovo kao puku slučajnost ali ja, zbog bogatog vlastitog iskustva, ne mogu a da se ne pitam o dubljem značenju takvih pojava. Biljka 7: Kravlji peršin = šumska krasuljica = Anthriscus sylvestris
Fig. \fig33: Kravlji peršin Stabljika je zelena (no može imati malo ljubičaste), prugasta, šuplja, uspravna i u donjem dijelu sitno dlakava, u gornjem dijelu razgranata, bez izražene ljubičaste boje na čvorovima. Listovi su perasti, gornji sa izbrazdanim rukavcem i sitnim teško vidljivim dlačicama. Jestivi su mladi listovi i korijen. Listovi se skupljaju od jeseni do proljeća, prije cvatnje. Stariji su odveć gorki. Koriste se sirovi (iako se dosta osjete dlačice) u salatama, ili kuhani. Korijen se bere tokom jeseni, a zbog oštrog okusa prokuhava se u slanoj vodi. Cvjetovi su bijeli i u cvatnji biljka je slična divljoj mrkvi, što znači da se može zamijeniti i sa otrovnom kukutom i sl. otrovnim vrstama pa treba pripaziti, naročito ako ne možete vidjeti ili opipati dlačice. Biljka 8: Celerovka
Fig. \fig34: Celerovka prije cvatnje (lijevo), izdvojen list (desno) Dlakava cijela, plahi listovi imaju dlačice s obje strane. Odlična za juhe, mirisom i okusom podsjeća na celer, posebno šuplja stabljika koja može biti dosta široka pri dnu. Spada u porodicu štitarki (peršin, mrkva, celer, ..), vjerojatno Tordylium maximum. Cvjetovi su bijeli, skupljeni u grozdove, sliče cvjetovima divlje mrkve. Biljka 9: Jajasta dlakavica
Fig. \fig35: Jajasta dlakavica prije cvatnje (lijevo), u cvatnji (desno) Još jedna potpuno dlakava i bodljikava biljka. Radi se o maku, vjerojatno Papaver rhoeas (mak turčinak ili poljski mak). Jednogodišnja biljka, sa uspravnom, jednostavnom ili slabo razgranatom stabljikom koja sadrži mliječni sok. Listovi su duguljasti i kopljasti, donji na peteljkama, gornji sjedeći. Cvjetovi rastu na vrhovima stapki obraslim čekinjastim dlakama. Kada otpadnu latice ostaje plod - ovalni tobolac do 2 cm dužine koji u pretincima na vrhu sadrži mnoštvo sitnih tamnosmeđih sjemenki. Pretinci se otvaraju dozrijevanjem i tako čine prsten otvora na vrhu tobolca kroz koje ispadaju sjemenke. To je dakle i vrijeme za skupljanje sjemenki. Sjemenke zadržavaju klijavost i 10 godina. Biljci odgovara vlažno tlo bogato dušikom. Jestivi su mladi listovi (blagog okusa) te sjemenke koje se koriste kao začin za peciva i kolače. Od sjemenki se može praviti i ulje. Biljka sadrži i alkaloid rhoeadine koji djeluje kao blagi sedativ. Tako se od latica može praviti sirup kojeg se, između ostalog, može iskoristiti za uspavljivanje djece. Sirup od latica maka

Dovesti vodu do vrenja pa ubaciti latice (100 g latica na 650 g vode). Ponovno dovesti do ključanja pa kuhati na laganoj vatri 10-ak minuta. Procijediti i odbaciti latice. Dodati šećer (oko 600 g na 650 g vode) i/ili med (ako je dodan šećer, 1-2 žlice meda) u tekućinu pa dodatno krčkati oko 15 minuta, odnosno dok se ne otopi. Pretočiti u boce i ostaviti da se ohladi, a zatim spremiti na tamno i hladno mjesto (npr. hladnjak). Od sirupa se onda dodatkom obične ili gazirane vode može napraviti i sok. A odraslima se, uz kockicu leda, tu zna poslužiti i vodka (uz vodu ili umjesto vode).
Biljka 10: Češnjevka = češnjača = Alliaria petiolata
Fig. \fig32: Češnjevka krajem travnja Dvogodišnja biljka iz porodice kupusnjača. Stabljika je uspravna, rebrasta i dlakava u donjem dijelu. Listovi su srcoliki ili trokutasti te tupo nazubljeni. Cvjetovi imaju po četiri bijele latice u križu. Cvate druge godine od početka do kraja proljeća. Plodovi su duguljaste cilindrične zelene mahunice koje sadrže obilje crvenosmeđih hrapavih sjemenki dužine oko 3 mm. Svi dijelovi biljke pri gnječenju znaju dati jak miris po češnjaku, no ne nužno. Jestiva je cijela biljka. Od zrelog sjemena se može raditi senf. Mladi listovi se mogu dodavati salatama i umacima kojima daju blag okus na češnjak i senf (no bez neugodnog zadaha tipičnog za češnjak). Koristi se i kao diuretik. Listovi i mladi izdanci skupljaju se obično od veljače do svibnja. Biljka 11: Gorki kupus
Fig. \fig36: Gorki kupus u svibnju Listovi su nazubljeni, mlađi svijetlo zeleni, stariji duboko zeleni do plavkasti. Nadzemni dio jestiv. Okus listova podsjeća pomalo na kupus ali je i pomalo gorak. Dodano poglavlje Plan sadnje. Plan sadnje Budući da kulture imaju dobre i loše susjede te različite zahtjeve za prostorom, čini se dobrim napraviti plan sadnje, odnosno optimalan raspored. Možete to napraviti ručno a možete koristiti aplikacije jer, ako sadite više od dvije kulture, stvari se brzo zakompliciraju. Ja sam tako za svoje potrebe izradio web aplikaciju koja izbacuje optimalan plan u html i PDF formatu a može se pronaći ovdje:

https://amenoum.org/crc/uzgoj_hrane_dodatak.html Na istoj lokaciji se može naći i opis kultura s podacima bitnim za sadnju i uzgoj. Tablice dobrih i loših susjeda treba pak uzeti s velikom rezervom. Dok su jedni savjeti korisni drugi su vjerojatno mit. Mnogi danas zapravo gotovo u potpunosti ignoriraju ovakve tablice, a i ja sam jedan od njih. Interakcije između biljaka, bakterija, gljiva i ostalih životinja tla i atmosfere, su kompleksne. U određenim uvjetima dvije biljke se možda neće slagati dok si u drugima mogu pomagati, direktno ili indirektno (na kraju krajeva i biljke iste vrste imaju, poput nas, različite osobnosti). Tako da, umjesto da pazite što ćete posaditi pored čega, općenito je bolje pobrinuti se da je tlo zdravo i pogodno za uzgoj, a na njemu onda izmješati sve i svašta - tj. izbjegavati da sadno mjesto izgleda kao konvencionalna monokultura. Također, kad sadite, računajte da će vam i 1/3 posađenog uzeti priroda na ovaj ili onaj način. Sebično je smatrati da sve što posadite treba pripadati vama, pogotovo kad se uzme u obzir da vi tu zapravo odrađujete najmanje posla. Agri-silvikultura Kao što je već navedeno, poželjno je u uzgoj uključiti drveće. Može se kombinirati povrće s voćkama, ali dobro je tu dodati i ektomikorizno drveće poput hrasta, kako bi se povećao diverzitet, povećala otpornost i samo-održivost eko-sistema. Moj pristup svakako uključuje takvo drveće pa tako i eksperimentiram s agri-silvikulturom. U idućem poglavlju ću predstaviti različite modele uzgoja i rezultate ovakvih eksperimenata. Dodano poglavlje Modeli uzgoja. Modeli uzgoja Postoje različiti načini uzgoja biljaka, a koji način je najbolji ovisit će o lokalnim uvjetima i mogućnostima. Kako bi se povećala otpornost cijelog sistema, osim diverziteta bilja najbolje je i kombinirati različite metode uzgoja. Modeli opisani ovdje su djelo autora i predstavljaju rezultate dugogodišnjeg eksperimentiranja ali i eksperimente u tijeku. Svi korišteni materijali su lokalni. U nekim modelima iskorišteni su i određeni sintetički materijali, no ništa od istih nije kupljeno, već se radi o otpadu lokalnog poduzeća. Naravno, ako ne želite podržavati neodrživu industriju nastojat ćete koristiti prirodne materijale, no ako već imate otpadni industrijski materijal, a koji nije toksičan, bolje je iskoristiti takav materijal nego uzimati materijal iz prirode (npr. drvo). Moj krajnji cilj je omogućiti stvaranje kvalitetnog tla i održivi uzgoj bilja uz što manje ljudsko uplitanje u proces. Ono što težim postići jest: Hrastov okrug Model je prikazan na slici \fig22, a cijeli sistem dizajniran je tako da omogućuje skupljanje i zadržavanje vode i nutrijenata unutar sadnog mjesta te prirodno malčiranje lišćem.
Model uzgoja
Fig. \fig22: Model uzgoja Nije nužno da jezero/spremnik vode bude spojeno sa kanalom niti je nužno da kanal bude spojen sa mjestom za sadnju no praktično jest i ima svoju svrhu. Kanal je predviđen za kompostiranje a nije dobro da kompost sadrži previše vode. Kompost će u kanalu moći zadržati više vlage nego na otvorenom ali u isto vrijeme se višak vode odvodi prema prostoru za sadnju u natkriveni kanal koji će zadržavati vodu i pomagati biljkama da opstanu. Voda će također nositi i mikro-nutrijente iz komposta prema prostoru za sadnju. U sredini mjesta za sadnju nalazi se otok s prirodnom vegetacijom i mladim hrastom koji će svake jeseni malčirati tlo oko sebe, uključujući i prostor za sadnju. Poželjno je da je cijeli kompleks na brdu (ali ne na vrhu brda) jer, uz ostale prednosti, ima manje problema sa odvodnjom. Naravno, kompleks je poželjno orijentirati tako da se voda slijeva u jezero i kanal.
JezeroKanal za kompostiranje
Fig. \fig23: Jezero (lijevo), kanal za kompostiranje (desno) Na slici \fig23 lijevo je detalj jezera a desno detalj kanala. Dublji dio jezera je natkriven što bi trebalo sprječiti pretjerano isparavanje vode tokom ljeta. Osnovna konstrukcija krova je, u mom slučaju, napravljena od stabala i jačih grana bagrema. Na to su dodane deblje i tanje grane višnje (isprepletene po mogućnosti) a na kraju je krov malčiran mješavinom slame, sijena i ponešto zemlje. Taj pokrov dobro štiti vodu od direktnog sunčevog zračenja te zadržava vlagu. Vodopropusna membrana u kanalu može se napraviti slaganjem stare cigle a cilj iste je da propušta vodu i mikronutrijente ali ne i veće komade zemlje i komposta.
Krug detalj
Fig. \fig24: Presjek sadnog mjesta (kruga) Na slici \fig24 prikazan je presjek sadnog kruga. U sredini je naktriveni kanal koji će zadržavati vodu koja dolazi precipitacijom ili zalijevanjem bilja posađenog pored. Mjesta za sadnju također čine iskopani kanali koji bi trebali biti na nivou kanala za kompostiranje ili nešto dublji. U te kanale će se sipati kompost/malč pomiješan sa zemljom i drvenim ugljenom koji će stvarati plodno tlo za buduću sadnju a malčirati tlo za prvu sadnju. Vodopropusna membrana ovdje može se napraviti od drvenih stupova isprepletenim granama/grančicama (cilj je da membrana propušta vodu ali ne zemlju/kompost). Ako imate, možete iskoristiti i mrežicu kakva se koristi u građevinarstvu. Krov kanala može se napraviti slično pokrovu jezera. Odvod bi, naravno, trebao biti na nešto nižem nivou od sadnih kanala tako da ne dolazi do poplavljivanja biljaka.
Prošireni model
Fig. \fig25: Prošireni model uzgoja Na slici \fig25 prikazan je prošireni model sa dvije varijante priključka dodatnih sadnih mjesta. Iskopanu zemlju možete iskoristiti za stvaranje brdašaca unutar kompleksa koji će podignuti nivo podzemnih voda te dodatno pomoći zadržavanju vode, a možete ih i obogatiti Hügelkultur metodom pa i njih iskoristiti za sadnju, no nemojte isključiti drveće poput hrasta. Ja sam pak iskopanu zemlju iskoristio za zatrpavanje kuće koju planiram, osim zemljom, okružiti i vegetacijom (drvećem i nižim biljem) te tako, između ostalog, osigurati prirodnu termoregulaciju unutar kuće. \ch_added Preliminarni eksperiment Desno od već postojećeg jezera na mjestu gdje je uočena mladica hrasta iskopan je krug oko iste te je kanalom spojen s jezerom, sve prema opisanom modelu i slici \fig22. U kanal za kompostiranje je naknadno postavljena brana tako da voda iz jezera ne može u kanal. Dva su razloga - da se osigura nešto veći nivo vode u jezeru te da se onemogući kontaminacija jezera kompostnim materijalom. Iako je predviđeno da se u krug za sadnju dodaje tlo pomiješano s kompostom, za ovaj eksperiment to nije učinjeno tako da se omogući usporedba rezultata prije i poslije dodatka obogaćene zemlje. Krug je nešto plići na desnoj (istočnoj) strani blizu odvoda što nije bilo u planu no također proširuje eksperiment jer je voda u kanalu na tom dijelu bliže površini pa čak može i preplaviti sadni dio ako je kanal pun do vrha (što se pak ne očekuje tokom ljeta). Da ne bi životinje gazile po natkrivenom kanalu i sadnim mjestima dodani su poprečni štapovi koji će također poslužiti za pridržavanje rajčica i visokog graha. Negdje drugom polovicom 2022. godine u kompostni kanal sam počeo povremeno odlagati manje količine zelenog kuhinjskog otpada (uglavnom od povrća) te smeđeg otpada (piljevina, ostaci gnijezda stršljena i sl). U kanal sam povremeno dodavao i po nekoliko litara urina (skupljanog oko 7-14 dana prije aplikacije) zajedno sa komadima drvenog ugljena koji se natapao u njemu. S vremenom je primjećena zelenkasta tekućina u krugu te odvodu koja se s kišama i s prorjeđivanjem aplikacije urina prorijedila no bio je to jasan znak da kiša nosi gnojivo/nutrijente u sadni krug kako je i bilo predviđeno. Sredinom travnja i početkom svibnja 2023. godine u predviđeni prostor za sadnju u krugu posađene su sjemenke običnog graha, nešto rajčice te ponešto drugog bilja. Isto bilje je posađeno i na različita okolna mjesta izvan kruga. Tlo nije ni na koji način dodatno obrađivano (iako je dosta glinovito a u krugu možda i nešto tvrđe no tu kanal s vodom pomaže da tlo više diše), sjemenke su plitko posađene u gnijezda od malča (nešto tanji sloj sijena/slame - debljine oko 5-10 cm prije slijeganja). Slijede izvještaji. 2023.06.14 S jedne strane biljke općenito traže dosta sunca a s druge i dosta vode koja pak na suncu isparava. Ako je biljka većinu dana na suncu bit će puno žednija no ako je u sjeni izložena je štetočinama, slabije raste te daje manje prinose. Cilj održivog uzgoja je tako pronaći optimalno rješenje, u kojem će biljka biti izložena suncu koliko je moguće a da potrošnja vode još uvijek bude održiva. Predloženi model se čini kao dobro rješenje a eksperiment to za sada i pokazuje. Većina posađenih biljaka u krugu sasvim lijepo napreduje bez ikakvih znakova bolesti. Od početka sadnje do sada biljke nisu nijednom zalijevane vodom niti su ičim tretirane. Doduše, tokom cijelog perioda bilo je dosta kiše i vlage pa se za sada ne može reći da je za dobru opskrbljenost vodom zaslužna arhitektura sadnog mjesta. No ipak i već sada postoji jasna razlika između bilja posađenog u krug i izvan njega. Većina biljaka van kruga je pretrpjela velike štete od štetočina (naročito one koje su u sjeni dobar dio dana - neke od njih su potpuno izgrižene). S druge strane, većina biljaka u krugu nema nikakve znakove napada, tek manji broj je pretrpio minimalne štete (pokoja rupica na listovima). Razlog tomu bi moglo biti pristustvo guštera (inače se vole hraniti insektima i puževima). Naime, vrlo često sam prilikom obilaska biljaka primjetio guštera u krugu - čini se da im se posebno sviđa natkriveni kanal s vodom. Iako nisam računao na guštere, pokazuju se kao dodatan bonus ovakve sadnje. Možda i esencijalan dio ako se želi potpuno izbjeći briga o štetočinama. Osim guštera, u krugu primjećujem i bubamare, koje drže lisne uši pod kontrolom.
Grah u kruguGrah izvan kruga
Fig. \fig37: Grah u krugu (lijevo), nastradali grah izvan kruga (desno) Druga jasna razlika je opskrbljenost nutrijentima. Gotovo sve biljke izvan kruga pokazuju jasne znakove manjka minerala dok gotovo sve biljke u krugu izgledaju zeleno i zdravo. To sugerira da se nutrijenti nošeni kišom iz kompostnog kanala zaista zadržavaju na sadnom mjestu kako je predviđeno no vjerojatno ipak nisu sve biljke izložene tim nutrijentima. Razlika postoji i u samom krugu, čini se kako se biljke na desnoj strani (gdje je nivo vode bliži površini te postoji rizik od poplavljivanja sadnog mjesta) slabije/sporije razvijaju. To pak i nije iznenađujuće jer ako je sloj zasićenja vodom bliže površini biljka će teško razvijati korijen u dubinu. Postoji dakle optimalna dubina zasićenja koja neće biti jednaka za svaku biljku pa možda nije ni loše da dubina kanala varira - tako na jednom dijelu možemo saditi biljke s dubljim korijenom a na drugom one koje razvijaju pliće korijenje (više u širinu). Rajčica, na primjer, zna razvijati korijen dosta u dubinu (~1.5 m) i ovdje se to vidi - velika je razlika u veličini stabljika između zapadne i istočne strane kruga. Grah pak ne razvija korijen toliko u dubinu (obično je sasvim dovoljno 25-30 cm tla). 2023.06.22 Šesti je dan vrućeg vremena bez ikakve kiše. Iako biljke u krugu ne pokazuju nikakve znakove stresa, odlučio sam ih zaliti. Natkriveni kanal je već neko vrijeme prazan (iako vlažan) a, u isto vrijeme, jezero je još uvijek puno vode pa ne vidim razloga za štednju. Biljke sam pak zalio minimalno (u prosjeku ne više od 0.5 l po biljci). Izvan kruga, situacija je drugačija, određene biljke sam, zbog stresa, zalijevao svakodnevno zadnjih nekoliko dana. 2023.07.01 U proteklih osam dana biljke u krugu nisu zalijevane, biljke van kruga koje nisu u sjeni su zalivene jednom, vrijeme je bilo djelomično oblačno do sunčano, ne pretjerano vruće, a u četiri dana bilo je i nešto slabije kiše. No danas sam odlučio zaliti i biljke van kruga i one unutar kruga. U prosjeku je potrošeno 3-4 litre vode po biljci, osim u slučaju rajčica na koje je potrošeno 2-3 puta više. Diskusija i analiza Očito je da su klimatske promjene uzele maha. Vremenske prilike i neprilike u Slavoniji 2022/2023 godine bi tako mogle oslikavati novo prosječno stanje - proljeća koja liče na jesen, ljeta s ekstremno visokim temperaturama te s esktremnim olujama (ali možda ne i dugotrajnim vrućinama - zbog kiša, iako prognozeri najavljuju dugotrajnije suše ljeti u Hrvatskoj), zime bez snijega i bez ekstremno niskih temperatura. To će se promijeniti s kolapsom sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje čime će se snijeg vjerojatno vratiti i u Slavoniju, no nije poznato kada će se to točno desiti (za 2 godine, 20 godina ili više) a do tada je uzgoj vjerojatno najbolje planirati očekujući gore opisani scenarij. A on, što se tiče uzgoja, ima svoje dobre i loše strane. Dobra je stvar vrlo mala vjerojatnost za pojavu mraza u 5. mjesecu pa se neke kulture mogu saditi ranije nego inače. Uz dobru drenažu, za povrće je dobra stvar i povećana količina oborina, iako bi i bolesti poput plamenjače svakako mogle postati učestalije. Više precipitacije znači i više dušika i fiksacije dušika iz atmosfere. Ionizacija elemenata putem munja stvara nitrate i amonij (hrana za biljke) tako da kiša, osim atmosferskog dušika sadržava i nitrate i amonij. I sagorijevanje fosilnih goriva povećava koncentraciju nitrata i amonija u kiši, jer se aerosoli amonijevog nitrata u vodi razlažu na amonij i nitrat. No, munje i sagorijevanje fosilnih goriva povećavaju i kiselost kiša. Ta kiselost je, zbog oksidacijskog utjecaja sunca veća po danu. Studije pokazuju da pH kiše veći od 5 djeluje pozitivno na biljke, no ako je manji od 5, negativni utjecaj sumpornih i dušikovih kiselina nadmašuje pozitivni utjecaj nitrata i amonija. Aerosoli utječu i na formiranje oblaka, tako da će utjecaj na biljke ovisiti o lokalnim uvjetima. S više kiše, manje je posla i oko zalijevanja pa se ni ne troši puno vode. Jezero odakle crpim vodu je tokom gotovo cijele godine bilo puno (razina vode ni u jednom trenutku nije pala za više od 30-ak cm). Upitno je da pak da li se u prosjeku može očekivati više kiše. Po globalnim klimatskim modelima, na ovom području se očekuje smanjena frekvencija oborina iako se povećava mogućnost poplava. Ekstremno visoke temperature predstavljaju problem, veći ili manji - ovisno o vrsti. Po eksperimentu, rajčici ekstremne temperature nisu previše naštetile ali grahu u cvatnji koji je bio veći dio dana izložen suncu svakako jesu. No taj problem se može ublažiti ako ne i izbjeći. Budući da se ekstremi temperature javljaju obično u poslijepodnevnim satima, grah se može posaditi više u dubinu iskopanog kruga ili uz zapadni/južni zid tako da taj dio dana provede u sjeni. U eksperimentu je tako grah dosta dobro uspijevao na povišenoj gredici uz zapadni zemljani zid gdje je od 14-15 h bio u hladu tako da kada i jest bio izložen ekstremnom zračenju nije bio izložen dugo pa nije ni pretrpio veliku štetu - barem se tako činilo obzirom na broj preživjelih cvjetova i mahuna. Taj grah je imao iznenađujeće visok urod - ukupno 26 mahuna na biljci u 1. cvatnji (cvjetova je bilo i preko 26 ali nisu svi preživjeli), bez ikakve gnojidbe te gotovo bez malča. To je dosta više od prosječnog standardnog prinosa u konvencionalnoj poljoprivredi u Slavoniji s upotrebom sintetičkih gnojiva (oko 9-14 mahuna po biljci u prosječnoj godini, ovisno o gnojidbi) pa je vrijedno dublje istražiti fenomen. Ovdje vidim dva moguća uzroka: Tlo je sastavljeno od sloja gline koji je prije 10-ak godina bio površinski sloj, no tada je na isti natovarena veća količina gline (do nekih 80 cm visine) dobivene iskopavanjem tla za temelj kuće. Tlo od koje je sastavljena gredica dakle sadrži humus koji je nastao sporim anaerobnim raspadanjem sprešane vegetacije. No, tlo bogatije gnojivom ovdje sasvim sigurno nije jedini uzrok ovako velikog broja mahuna (što je očito i iz usporedbe sa konvencionalnom poljoprivredom). Već je utvrđeno da arbuskularna mikoriza može znatno povećati prinose (u ovisnosti o koncentraciji gnojiva) i u konvencionalnoj poljoprivredi (iako rijetko tko provodi inokulaciju arbuskularnim mikoriznim gljivama) pa je vjerojatno i ovdje to primaran razlog velikog prinosa. Posađeni grah je možda, osim s gljivama, preko istih stupio i u simbiozu s kupinom a do koje vjerojatno ne bi došlo da grah nije posađen uz zemljani zid. Naime, na zidu osim trave raste i kupina a jedino korijen kupine može dosegnuti veće dubine (pri tome je pak lateralno korijenje ono koje ulazi u mikorizu). Tu sad vjerojatno postoji optimalna dubina (odnosno visina zemljanog zida) pri kojoj će najvjerojatnije doći do mikorize jer različite gljive sa različitim sklonostima se nalaze na različitim dubinama. I upravo takva simbioza bi mogla biti dio rješenja problema ekstremnih uvjeta koji dolaze s klimatskim promjenama (uočiti da i krug u eksperimentu nudi istu mogućnost ako bi se sadilo na primjerenoj dubini). Grah je donekle zaštićen od ekstremnih temperatura zemljanim zidom a nedostatak nutrijenata se nadoknađuje simbiozom sa kupinom koja, osim toga i sama predstavlja zid koji pravi sjenu. Teško je pak donositi zaključke na temelju jednog uzorka, tj. jedne biljke u ovom slučaju (nema statističkog značaja). Da bi dobio jasniju sliku napravio sam još jednu gredicu sjeverno od postojeće koristeći isti sloj tla. Posađene su 2 sjemenke Pinto visokog graha i 5 sjemenki niskog šarenog graha. Ova gredica je i nešto jače malčirana. Rezultati su zadovoljavajući. I ovaj put je pak došlo do stradavanja određenih mahuna (ovaj put vjerojatno zbog pojave vrlo niskih temperatura - već u prvom mjesecu jeseni temperatura se je u jednom trenutku spustila i do 1 °C) no biljke su se inače jako dobro razvile, vegetacija je bila izrazito zelena i zdrava a svaka biljka sadrži i dosta velike mahune (do 12 cm dužine). Odmah uz posađeni Pinto grah, u vrijeme cvatnje, nikla je i jedna gljiva, što svakako smatram dobrim znakom. No u eksperimentu se pojavila nova varijabla. Jezerce iz kojeg crpim vodu je u međuvremenu obogaćeno modro-zelenim algama (cijanobakterijama). To nije nikako loša stvar što se tiče zalijevanja biljaka. Prisustvo ovih algi inače sugerira da je voda obogaćena fosforom (u ovom slučaju pak, možda više dušikom) a one same, uz ugljik, fiksiraju i dušik. Mrtve, dobar su izvor kalija i ostalih nutrijenata, tako da zalijevanje ovakvom vodom postaje i gnojidba. No sve te varijable čine eksperimentiranje težim. Pred sam kraj sazrijevanja mahuna pojavile se se pak i smeđe točkice na listovima i mahunama, sugerirajući bakterijsku palež. No šareni grah se je brzo i oporavio od infekcije (bez ikakve intervencije s moje strane), što nije uspjelo Pinto grahu (koji se pokazao vrlo osjetljivim i u drugim uvjetima). Eksperiment bi bilo dobro ponoviti iduće godine, sa 4 gredice: No na kraju su rezultati za taj grah ipak bili razočaravajući. Neke mahune su bile izobličene i slabo razvijene, a od ukupno 83 sjemenke, 50 ih je potpuno zrelo no i od istih je 2/3 slabije razvijeno, spljošteno i/ili smežurano. Možda bi urod bio i bolji da sam mahune brao kako su sazrijevale no za ovaj eksperiment odlučio sam ih sve pobrati odjednom kad sve budu suhe. Razlog loše kvalitete plodova je vrlo vjerojatno zelena stjenica (vrsta smrdljivog martina) jer ih ove godine ima posvuda a ovo je šteta karakteristična za istu (iako sam na ovom grahu primjetio i žiška). Ni visoke temperature sigurno nisu pomogle. Moguć uzrok je i nedostatak određenih nutrijenata (poglavito fosfora), no to vjerojatno nije slučaj ovdje jer izrazito velik broj cvjetova/mahuna sugerira i dobru opskrbljenost hranjivom i dobru mikorizu. Obzirom na relativno tople zime kakve imamo u zadnje vrijeme ovdje, uz ekstremne temperature tokom cvatnje, insekti poput smrdljivog martina bi mogli predstavljati veliki problem. Što se tiče graha u krugu, uspješnost je ovisila o mjestu sadnje.
Sadni krug
Fig. \fig38: a) sadna mjesta u sadnom krugu b) poprečni presjek sadnog kruga Na slici \fig38 posađeni grah označen je x-ićima, a rajčica kružićima. Grah posađen na sjevernim dijelovima kanala (označeno crveno) sporo se razvijao te nije preživio. Razlog sporog razvoja je najvjerojatnije manjak kisika uslijed manjka vlage i zbijenog tla no vjerojatno i cjelodnevna izloženost ekstremnim temperaturama (najviša zabilježena temperatura je bila 37 °C). No problem na tom dijelu je i nedostatak mikoriznih gljiva - koje jesam primjetio na južnim zidovima kruga. Grah posađen na sjeveru kruga ali južno od natkrivenog kanala te na višem nivou (označeno sivo) se također teško razvijao (razlog je sličan) no preživio je te uspio dati nekoliko mahuna jer ipak nije cjelodnevno na suncu. No biljke graha na nižem nivou (označeno zeleno) nisu imale problema sa razvojem, dapače, razvile su vrlo lisnate stabljike sa velikim tamno zelenim listovima (ako su ikoje biljke iskoristile dušik nošen iz kompostnog kanala onda su to najvjerojatnije ove). Čini se da je istima kanal dosta pomogao (no i sjena u poslijepodnevnim satima) dok biljkama na gornjem nivou nije mogao pomoći zbog plitkog korijena graha. Za te biljke je zapravo problem što se sva voda slijeva niže u kanal pa bi ih trebalo puno češće zalijevati. Odnosno, trebalo bi oko biljke napraviti nasip kojim bi se više vode zadržavalo uz biljku no valja i saditi biljke plićeg korijena na odgovarajućem nivou. Ostale biljke nisu imale problema s vegetacijom ali ekstremne temperature su oštetile određene cvjetne pupove te ograničile prvi urod na 2-3 mahune. No grah je nastavio cvjetati kasnije pa su se uspjele razviti i nove mahune iako u ograničenom broju zbog opetovane pojave ekstremnih temperatura. Važno je i koje sorte se sade. U ovom eksperimentu grah koji je nastradao je uglavnom visoki Pinto grah dok je niski šareni (Trešnjevac) imao manje problema. Od običnog graha, šareni grah jest jedan od najmanje zahtjevnih što se tiče vode tokom cvatnje pa je tako i jedan od otpornijih. S druge strane, Pinto sorte su poznate po visokim prinosima (što se tiče suhog ploda), pa bi i križanje ove dvije vrste moglo biti poželjno. Iako u početku nije bilo problema, na dosta biljaka graha u krugu se na kraju ipak pojavila intervenska kloroza (žutilo) signalizirajući nedostatak imobilnih minerala (iako dosta pogođenih listova ima i rupice pa uzrok mogu biti i insekti). Nakon toga pojavilo se i veće žutilo, a uz to i pucanje plodova na rajčici, karakteristično za višak vode pa sam posumnjao da problem možda i nije toliko u nedostatku nutrijenata (iako je priljev nutrijenata iz komposta stao još tokom proljeća kako su stale redovite kiše) koliko u višku vode (koji pogoduje i razvoju gljivičnih oboljenja) - barem za neke biljke. Ovaj problem bi trebala rješiti aplikacija tla s kompostom kojom bi se sadno mjesto podiglo na višu razinu te osiguralo plodno tlo bez viška vode. Problem je pak riješilo vrijeme od 28-30.8 kada je bilo dosta jake kiše a nakon koje je žutilo u dobroj mjeri zamijenjeno zelenilom. No nakon nekog vremena bez kiše a nakon zalijevanja opet se pojavilo vrlo izraženo žutilo no koje sad možda i predstavlja kraj životnog ciklusa biljke graha (prošlo je preko 4 mjeseca od sadnje). Žutilo (nedostatak nutrijenata) može biti uzrokovano i prisustvom juglona - toksina koji dolazi od oraha (kojih ima u blizini, jedan je čak nikao u sadnom krugu). Ipak, u ovom slučaju problem vrlo vjerojatno nije bio juglon. Ono što se vjerojatno desilo je da su biljke, zbog tvrde zemlje sadnog mjesta, korijenje razvijale više lateralno i to prema kanalu s vodom. To je odlično funkcioniralo dok je u kanalu bilo vode, no na mjestima je počelo nestajati vlage, stvarajući probleme. Za rajčicu, koja razvija dublje korijenje i koja je bila na mjestu pogodnom za zadržavanje vlage, problem možda jest bio višak vode, no za grah, poglavito onaj na pozicijama K7 i K10 koji je vjerojatno imao dobar dio korijenja u kanalu, problem je mogao biti nedostatak vode, ili pak nedostatak kisika zbog duljeg zadržavanja vode. A kiša je onda riješila probleme donoseći vodu bogatu kisikom i nutrijentima. Dakle, žutila vjerojatno ne bi bilo da sam povremeno, umjesto biljaka, jače zalio kompostni kanal. Ovo otkriva potencijne probleme ovakve sadnje ali otkriva i uzbudljive mogućnosti. Tvrda zemlja i lateralni razvoj korijenja prema kanalu ne moraju biti problem, dapače, ako se kanal redovito nadopunjava vodom, a naročito vodom koja nosi nutrijente iz komposta, ovo bi mogla biti dobitna kombinacija. Bitno je da se korijenje u kanalu ne suši. U tom slučaju, biljka će razvijati dva tipa korijenja - jedno (jače) koje uzima kisik iz tla, i drugo (dlačice) koje apsorbiraju kisik i nutrijente iz vode. Uočite da ovo znatno olakšava i gnojidbu i zalijevanje. Gnojivo ili kompost samo bacamo u kompostni kanal, pri čemu uopće nije bitno u kojoj je fazi raspada. Ne treba zalijevati svaku pojedinu biljku niti brinuti jesmo li premalo ili previše zalili biljke. Problem može nastati ako voda u kanalu miruje duže vrijeme pa ponestane kisika. To pak neće biti slučaj ako dio kanala nije natkriven je će sunce smanjivati nivo vode a zalijevanje (ručno ili kišom) će donositi kisik i nutrijente. Koliki dio kanala ćemo ostaviti otkrivenim ovisi o klimi i kapacitetu kanala. No ne treba pretjerivati, ako se i voda zadrži duže vrijeme, možemo je jednostavno na otkrivenom dijelu izvaditi amperima i lako zamijeniti novom, pri čemu ne treba žuriti jer otkriveni dio ipak omogućuje interakciju s atmosferom pa tako i apsorpciju kisika (pri čemu dodatno mogu pomoći podvodne trave i alge). Na kraju, možemo se i odlučiti reagirati samo u slučaju pojave žutila na biljkama. Drugi razlog zašto ne treba pretjerivati s otkrivanjem kanala je mogućnost bujanja algi - eutrofikacije, pri čemu alge više konzumiraju kisika nego što ga proizvode u vodi. Nešto prije toga su se pojavili i insekti - zelene bube sa bijelim točkicama na leđima (vrsta smrdljivog martina, zelena stjenica), 1-2 bube po stabljici graha i rajčice (guštera nema već neko vrijeme, čini se da su ih potjerale ekstremne vrućine). Mogao sam ih možda i ručno pokupiti no odlučio sam ne reagirati, tj. ostaviti karmi da odradi svoje - možda sam zaslužio loš urod. No nakon 1-2 dana bube su nestale, uočio sam tek jednu a sutradan sam primjetio da se i gušter vratio (valjda kako su se smanjile temperature). Budući da im smrdljivi martin jest na jelovniku vjerujem da je upravo gušter i razlog njihovog nestanka. U gušterima je spas

Smrdljivi martin (Nezara viridula, Rhaphigaster nebulosa) je inače neugodna buba. Osim što smrdi, buši plodove voća i povrća (grah, rajčicu, šljivu, ... nije izbirljiv) i siše sok tako da plodovi znaju ostati smežurani. Zbog takvog načina hranjenja može širiti viruse/bolesti. Mladunci se razlikuju po boji (mogu biti npr. crni sa bijelim točkicama) i po tome što se više hrane mladim izdancima i listovima. Izdanci mogu uvenuti zbog gubitka soka a simptomi mogu biti i prerano opadanje cvjetova te loš rast biljke. Na mahunarkama razvoj mahune može biti zaustavljen a mahune se mogu i izobličiti. Smrdljivi martini ne podnose miris češnjaka, lavande i majčine dušice a rotkvica, neven i krizantema bi ih također trebali odbijati. Osim guštera, napadaju ih i ose, ptice, mravi, a ličinke bubamara se znaju hraniti izleženim jajima. Loša vijest je da tekuće klimatske promjene (prvenstveno toplinski valovi) mogu uzrokovati eksploziju populacija ovakvih štetočina (čemu i svjedočimo) no dobra vijest je da to znači i više hrane za guštere pa bi i njihova populacija trebala rasti, a sudeći po mom vrtu, čini se da zaista i jest tako. No gušterima smetaju ekstremne temperature pa bi moglo biti izazovno zadržati ih tamo gdje sadimo. Predložena arhitektura sadnog mjesta bi mogla biti jedno od rješenja jer pruža određenu zaštitu kao i vlagu. Logika nalaže da gdje god imamo koncentraciju povrća imat ćemo i koncentraciju štetočina koje ga voli ali i koncentraciju onih koji se hrane tim štetočinama. Pri održivom uzgoju nije tako dovoljno misliti na biljke, treba se pobrinuti da životinje koje efektivno štite te biljke imaju dobre uvjete za život. A kada se radi o zaštiti povrća gušter se nameće kao idealna životinja. Prednost sadnje u krugu je i ta što su gredice nešto niže od nivoa okolne zemlje a to znači da gušter lakše može uočiti te dohvatiti štetočine na vrhovima biljaka. To bi mogao biti i jedan od razloga zašto im se sviđa ta lokacija. No možda neće biti dovoljno računati samo na guštera i slične zaštitnike bilja, kao što su npr. paukovi, bubamare i bogomoljke.
Što se tiče kvalitete, plodovi graha u krugu nisu pokazivali znakove napada bolesti i insekata, dapače plodovi graha u jugozapadnom dijelu kruga su iznimno veliki i mesnati što se vjerojatno može pripisati većoj aktivnosti mikoriza uslijed zasjenjene lokacije. Primjetio sam više vrsta gljiva kako, uz mahovinu, rastu na južnim zidovima kruga i kompostnog kanala te u odvodnom kanalu. Doduše, gljive koje sam primjetio su ektomikorizne, npr. ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum - saprotrof, ali zna formirati i ektomikorizne mreže, viđao sam je i ispod obližnjeg hrasta), i pečurka (Agaricus). Moguće je, da u ovakvim uvjetima (posađen u kanal ili uvalu, gdje dominiraju ektomikorize) grah zna zasnivati ektomikorizne odnose (što bi bilo odlično). Uzrok velikih plodova ne može biti obližnji kompost (bar ne sam po sebi) jer gnojivo kod mahunarki generalno povećava bujnost a smanjuje plod. Grah u pitanju je zaista bujao cvjetovima u početku no dosta cvjetova je otpalo uslijed ekstremnih temperatura. Uzrok velikih plodova tako može biti i prorjeđivanje. Ipak, ne može se isključiti da su gljive imale znatnu ulogu u apsorpciji nutrijenata prilikom formiranja plodova. Prisustvo gljiva u iskopanim kanalima je dobar znak, a signalizira da se mikorizne mreže premećene iskapanjem relativno brzo oporavljaju. Ali ovo govori još nešto - presjecanjem hifa etablirane mreže povećava se vjerojatnost genetske rekombinacije (seksualne reprodukcije) gljiva (do koje dolazi spajanjem seksualno kompatibilnih hifa), što se očituje mnoštvom plodova na površini. No može se ovo interpretirati i kao reakcija na stres (slična preuranjenom cvjetanju kod biljaka), iako je od iskapanja do pojave gljiva prošlo više mjeseci. U kompostnom kanalu izraslo je dosta vrlo slatke rajčice, za što bi morale biti odgovorne gljive jer ta rajčica izrasla je iz sjemena konzumne rajčice iz supermarketa - koja ne samo da nije slatka nego je bez okusa. Izrasla rajčica ovdje izgleda savršeno - kao ona iz supermarketa, no uz to ima odličan okus. I to govori koliko su gljive važne za uzgoj - industrijsko povrće koje raste u sterilnim uvjetima (bez razvijenog mikrobioma) je praktički uzgajanje kartona kojem genom daje izgled povrća. Dobra je vijest je da se iz sjemena takvog povrća (koje može imati poželjnu genetiku) može uzgojiti vrlo jestivo povrće s idealnim karakteristikama. U eksperimentu je i posađeni grah također došao iz supermarketa, a izrasli grah ga je kvalitetom i veličinom nadmašio - ali samo tamo gdje postoji mikoriza. U svakom slučaju, eksperiment je pokazao da krug kao sadno mjesto ima potencijala no treba ga pravilno nivelirati odnosno odabirati sadno mjesto prema dubini korijena biljke te pravilno zalijevati. Pri tome je poželjno da plitko sadno mjesto može zadržati nešto vode jer mlade biljke nerazvijenog korijena nemaju koristi od kanala u koji se slijeva voda naročito ako su na višem nivou. Treba uzeti u obzir i da uvjeti, što se tiče osunčanosti, vlage i mikoriznih gljiva dosta ovise o položaju u krugu. Mikorizne gljive nikako ne treba zanemariti a tu također postoji optimalna dubina za razvoj kvalitetne mikorize. Kada se uzme u obzir da tlo (teška glina) nije obrađivano a većina biljaka se uspjela razviti kao da se radi o svježe napravljenim gredicama od izmrvljene zemlje, uspješnost eksperimenta dodatno se povećava. Nijedna biljka posađena na neobrađeno tlo izvan kruga i van dugotrajnije sjene nije se dobro razvijala niti je preživjela do cvatnje, čak i sa učestalijim zalijevanjem. Treba uzeti u obzir i da je mikrobiom (bakterije, mikorizne gljive) iskapanjem kruga poremećen pa iako se nešto do sadnje razvio te pomogao određenim biljkama, tada još nije bio razvijen do punog potencijala. Nisu prošle dobro ni biljke u dugotrajnijoj sjeni. Iako pogođene insektima, određene biljke posađene ispod starog hrasta su dale više plodova nego bi se očekivalo - odličan rezultat, uzimajući u obzir da njih nisam uopće zalijevao te da su od početka gotovo cjelodnevno u sjeni. Slično, rajčica koja je izrasla u uvali uz betonski zid na jugu se jako razvila i dala plodove, također bez ikakvog zalijevanja. I ona je dobar dio dana u sjeni te okružena većim raslinjem. Tlo iz kojeg raste je velika kosina dobivena nasipanjem gline prošle godine (iskopane u blizini). U uvali pokraj rajčice također raste paprat te mladi hrastovi i trešnja na sjevernoj strani. Razlog relativno dobre plodnosti može biti olujno nevrijeme 19.7.2023 koje je ponešto razrijedilo krošnju hrasta pa je od tada grah bio, u isprekidanim intervalima, donekle izložen suncu. Pri tome, najbolje rezultate ostvarile su biljke posađene na vanjskom dijelu (ispod ruba krošnje). Sadnja graha ispod stabla sa razrijeđenom krošnjom bi tako moglo biti jedno od boljih rješenja u nadolazećim vremenima. Iako se razrjeđivanje krošanja drveća ne čini dobrim za drvo, ako odrezane grane iskoristimo za ogrjev to bi moglo biti možda i najodrživije rješenje jer kombinira uzgoj hrane i uzgoj drveća za ogrjev. Razrjeđivanje krošanja bi moralo biti bolje za šumu od razrjeđivanja same šume (rušenjem stabala). Posebno kad se uzmu trendovi, prema kojima bi se učestalost ekstremnih oluja trebala povećavati (a što znači da krošnje možda nećemo ni morati sami razrjeđivati). Kod spomenute kombinacije uzgoja (hrane/energije), razrijeđena krošnja ima više prednosti: Naravno, ako sami režemo grane treba paziti da se ne pretjeruje. Poželjno je i da se ne režu preniske i predebele (više od ≈5 cm debljine) grane jer postoji veća opasnost od infekcije i problema sa zacjeljivanjem pa tako i od odumiranja stabla, iako su razvijenija (ali ne prestara) stabla prilično otporna - naročito u blizini drugog drveća. Zanimljivo je da je grah koji je u početku dobro uspijevao (u krugu i onaj uz zapadni zid) kasnije počeo imati problema. U suprotnosti, grah ispod hrasta koji je u početku loše krenuo kasnije se oporavio, onaj na rubovima krošnje čak i odlično - s razvijenim tamno zelenim listovima bez velikih oštećenja. No što je odgovorno za to zdravo zelenilo? Iako djelomice dobivaju nešto sunca, to nije puno - ukupno ugrubo tek oko 1 sat (pri čemu nikad nije cijela biljka na suncu, tek manji dio). Iako na rubu krošnje, te biljke graha nisu dobivale ništa više sunca od onih bliže stablu, dapače, rekao bih čak i manje jer je tu krošnja dosta svijena prema zemlji a uz to okolo raste visoki korov kojeg nema bliže stablu. Razlog bi tako morala biti mikoriza. Odmah uz jedan rubni grah nalazi se vrlo mlada mladica hrasta (oko 15 cm dalje) a vrlo blizu je (unutar metra) i nešto veća mladica oraha te, čini se, breskve. Moguće je tako da stari hrast preko ektomikorizne mreže pomaže mladicu (koja je vrlo vjerojatno i potomak istog hrasta, a što drveće dokazano prepoznaje) dok je ova istodobno arbuskularnom mikorizom povezana sa grahom. No umjesto sa starim hrastom, vjerojatnija je možda simbioza sa orahom. Obični orah je inače skloniji arbuskularnoj mikorizi a istoj bi trebala biti sklonija i mladica hrasta u ranoj fazi razvoja (koja će se tek kasnije ektomikorizom povezati sa starim hrastom). Orah, pošto je više na suncu (iako, u ovom slučaju i ne baš puno više), u mrežu šalje ugljik (kojeg iskorištavaju i mladica hrasta i grah), dok bi od graha mogao dobivati dušik (u ovoj fazi razvoja korijenske kvržice bi trebale biti potpuno razvijene). Nedostatak je povećana šteta od štetočina (što bi pak razrijeđena krošnja trebala ublažiti, kao i sadnja na rubu krošnje) no, sve dok se dobije više zrna nego se posadi, ovakva sadnja teško može biti neisplativa. Nedostatak, eventualno može biti i prenizak pH budući da hrast može uspijevati i na nešto kiselijim tlima od graha. Idealno rješenje je tako možda upravo ono na početku zamišljeno - krug za sadnju sa razvijenim hrastom u sredini, zbog sljedećih razloga: Izraženija simbioza u dubljem tlu možda i nije iznenađujuća zbog manje dostupnosti nutrijenata. Nije pak dobro remetiti uspostavljenu mrežu (ravnotežu) mikoriza u tlu ispod krošnji drveća čak iako se radi o jednokratnom poremećaju (iako se mreže brzo oporavljaju moglo bi doći do promjene partnera i ponašanja drveća, što opet ne mora biti loše). Osim toga možemo oštetiti korijenje drveća. Poželjno bi bilo da krug barem bude isprekidan na mjestima (npr. na zamišljenim linijama koje spajaju stablo sa mladicama te vrste ili drugim obližnjim drvećem) ako se već odlučimo za kopanje. Alternativa kopanju sadnog kruga je prijenos zemlje sa drugog mjesta te pravljenje nasipa, tako da biljke sadimo između nasipa (naravno, može se saditi i na nasip - npr. grah između nasipa a krumpir na nasip). To će također utjecati na mikorizne gljive ali vjerojatno ne tako pogubno, nivoi mikoriznih gljiva će se vjerojatno s vremenom jednostavno podignuti na mjestima nasipa s podizanjem nivoa vode. Prednost izvedbe kruga ispod krošnje (idealno na rubu) je i ta što nema potrebe natkrivati središnji kanal jer nema toliko direktnog sunca (dobro bi bilo pak da je bar manji dio natkriven tako da tvori sklonište za životinje poput guštera). Bilo bi dobro i da je sadno mjesto pod nagibom, npr. sjever-jug. Tako možemo sjeverniji dio rezervirati za kompost a s kojeg će onda kiša nositi nutrijente i gnojiti biljke na južnom dijelu kruga. A ako kompost sadrži sjemenke onoga što želimo saditi možemo jednostavno raširiti isti u tanjem sloju i pustiti da povrće izraste iz njega. A kad se raspadne, kompost koji smo stavljali sjeverno možemo ostaviti na mjestu ili raširiti južno gdje sadimo. Dodavanje komposta je svakako poželjno jer time pomažemo održati tlo u ravnoteži (umjesto da samo crpimo iz njega). Inače, ako se grahu ne omogući 8-10 sati direktnog sunca teško se može očekivati veliki urod. Ovdje simbioza može donekle nadoknaditi nedostatak sunca no pitanje je koliko. Ako pak ne moramo zalijevati niti brinuti o biljkama, manji urod po biljci ne bi trebao tako teško pasti. No ako je, u mom slučaju, grah ispod ruba krošnje hrasta uspio razviti, uz zdravu zelenu vegetaciju i 5-6 velikih zdravih mahuna sa natprosječno velikim sjemenkama, sve uz minimalnu i djelomičnu izloženost suncu (ukupno ugrubo oko 1 h dnevno) čini se da veći urod i nije nemoguć.
Sadnja ispod hrasta
Fig. \fig39: Sadna mjesta ispod starog hrasta Slika \fig39 prikazuje sadna mjesta ispod starog hrasta u preliminarnom eksperimentu. Jedini grah koji nije podbacio je onaj na rubu krošnje (H8 i H9), no i ostali su dali pokoju mahunu te nešto sjemenki. Grah ispod ruba krošnje hrasta dao je ekstremno velike sjemenke. U jednoj mahuni graha H9 sjemenke su potpuno ispunile sav prostor u mahuni - te su bile rekordno velike, preko 3 puta mesnatije od standardnog konzumnog običnog graha (sjemena mase 0.4 g). 5 mahuna sa takvim sjemenkama bi dakle bile ekvivalentne 15-ak mahuna u konvencionalnom uzgoju. Bez gnojiva (iako se, u slučaju graha H9 ne može isključiti nanos nutrijenata iz komposta preko odvodnog kanala kruga jer se hrast nalazi odmah južno ispod kruga), bez brige (insekti poput stjenice npr. nisu dirali plodove graha ispod hrasta) i navodnjavanja, a sve uz plodove bogatije nutrijentima. Naravno, ovakvi plodovi izgledaju više kvadratično nego oblo, ali nekako sumnjam da će izgled imati veliku ulogu u budućnosti (za mene već sad nema). Može se pak reći da se radi o abnormalno velikim sjemenkama no velike sjemenke obično i povećavaju uspješnost uzgoja (jer biljka u startu ima pristup više nutrijenata), mogu se saditi dublje pa možda čak i povećavaju vjerojatnost zasnivanja ektomikoriza. To je onda možda i korak prema evoluciji graha u jači grm ili stablo sa većim mahunama (pa će i sjemenke postati oblije) koje će, kao i ostala stabla, preživljavati zimu. Nešto što sam i sam već poželio. No zašto je rub krošnje idealno sadno mjesto? Više je razloga. Krošnja hrasta po kiši funkcionira poput kišobrana pa se većina kiše slijeva i curi niz rub krošnje. To mjesto (eng. dripline) je područje gdje se obično nalazi veća koncentracija sićušnih korijenčića stabla koji upijaju vodu i nutrijente (inače, korijenje se može širiti 2-7 puta dalje od ruba krošnje). Druga prednost je hidrauličko podizanje, metoda koju koriste listopadna drveća i grmlja sa dubljim korijenom (poput hrasta i oraha), a kojom se voda iz dubljeg sloja tla podiže u površinski sloj, čime se navodnjavaju i druge biljke na rubu krošnje. Sve to otkriva i da je to idealno mjesto za mikorizu. Krošnja dakle sprečava poplavljivanje područja oko stabla te tjera kišnicu (koja i sama često nosi nutrijente) prema [mnogobrojnim] ustima drveća. Rasprostiranjem kompostnog materijala i sadnjom mahunarki na ovakvim mjestima dakle izravno gnojimo i drveće - što sigurno nije na odmet. Svakako je poželjno dalje eksperimentirati. Osim toga, hrast možda i nije idealni simbiont za povrće ili barem ne za svako povrće (za mahunarke, u određenim uvjetima, vjerojatno jest). Postoje vrste drveća i grmlja koje su više sklone arbuskularnoj mikorizi nego ektomikorizi a to su, na primjer, cedar, tisa, javor, orah te određene vrste smreke, ali i voće. Jasen također pokazuje puno veću sklonost arbuskularnim mikorizama od hrasta. U mom vrtu rastu i jasen i javor (i kao grm i kao drvo) i orah ali i različite voćke pa bi se dalo eksperimentirati. Ključno je da je tlo pogodno za razvoj mikoriznih gljiva a čini se da ovo u mom vrtu uz klimatske promjene (učestalije kiše prije svega) postaje sve pogodnije (dokaz tome je što u zadnje vrijeme i pronalazim sve više različitih gljiva, kao i mahovine. S druge strane, mikorize se u konvencionalnoj poljoprivredi (naročito međuvrsne) teško mogu održavati i takav uzgoj vjerojatno, bez križanja i drugih genetskih modifikacija, nema budućnosti. Ako se žele sačuvati određene sorte, simbioza bi mogla biti jedino rješenje, barem kad govorimo o sadnji na otvorenom. Druga stvar važna kod mikoriza je da simbionti mogu jedno drugom ponuditi nešto što sami ne mogu postići. Gljive se, na primjer, inače vrlo lako i brzo upuštaju u simbiozu s algama (tvoreći lišajeve) bez obzira na vrstu, ali neće ući u simbiozu sa algama koje im ne mogu ponuditi produkte fotosinteze. Tako da ako imamo gljivu u arbuskularnoj mikorizi sa mladicom hrasta, vjerojatnost da će se ista povezati sa biljkom koju sadimo je veća ako sadimo mahunarku - jer ima mogućnost fiksacije dušika, nešto što ni hrast ni gljiva nemaju. No postoji više tipova simbioze pa je dobro, osim potencijalne mikorize, uzeti u obzir i druge tipove. Na primjer, kao što je već spomenuto, u eksperimentu grah koji je tokom cjelokupne vegetacije najbolje uspijevao je onaj ispod ruba krošnje hrasta. A od istih najbolje je prošao onaj koji je u blizini mladice hrasta i mladog oraha. To je jedini grah ispod hrasta koji nije imao oštećene listove. Pošto je poznato da listovi oraha odbijaju insekte, možda je i orah ovdje zaslužan za uspješan razvoj ove biljke graha. Listovi oraha odbijaju čak i komarce, tako da je područje ispod krošnje oraha idealno mjesto za klupu za odmor. Kao idealna kombinacija za samoodrživo sadno mjesto tako se nameće razvijeni hrast okružen stablima i/ili mladicama oraha, javora, jasena ili slične vrste drveća sklone arbuskularnoj mikorizi. Stabla oraha su tu vjerojatno jedno od boljih rješenja jer osim što daju vrlo korisne jestive plodove, dokazano služe kao rezervoari arbuskularnih mikoriznih gljiva (kroz perzistentne propagule) za usjeve i drugu godišnju vegetaciju. Zanimljivo je da je i u sadnom krugu eksperimenta počela rasti mladica običnog oraha (Juglans regia). Da li je imala ikakvog utjecaja na posađene biljke ne znam ali svakako bih tu pojavu mogao interpretirati kao znak ili potvrdu da je kombinacija povrća (odnosno, usjeva općenito) s orahom dobitna kombinacija. U usporedbi s drugim listopadnim drvećem, orah ima velike potrebe za kalijem (K) i fosforom (P), ali i dušikom (N) što znači da bi mahunarke poput graha mogle biti vrlo poželjan partner u mikoriznoj simbiozi. S druge strane, orah proizvodi hidrojuglon koji oksidira u toksični juglon a koji negativno djeluje na razvoj okolnih biljaka. Toksin se širi uglavnom preko korijena ili otpalog lišća oraha, pri čemu je dobro znati da se korijen oraha može raširiti 3-4 puta više od promjera krošnje dok juglon iz lišća obično ne odlazi dublje u tlo jer nije topiv u vodi. No tu pomaže diverzitet jer određene vrste mikroba razgrađuju takve toksine (u osrednjem tlu se obično razgradi za oko 2 mjeseca do godinu dana a na kompostnoj hrpi za 3-4 tjedna). Orah u sadnom krugu (gdje je iskopavanjem narušen diverzitet) je tako možda uzrokovao uočene probleme kod posađenog graha (iako grah nije toliko osjetljiv na juglon), no orah u blizini graha ispod ruba krošnje hrasta (gdje je tlo netaknuto te prošarano raznovrsnim biljem) je imao upravo suprotan učinak na grah. U ovom kontekstu, mogli bismo reći da je orah biljka dualne prirode - no što nije? To je zapravo dobar primjer kako dobre i loše susjede u agrikulturi treba shvatiti uvjetno. Kao i općenito kad se radi o ekosistemima, nema tu apsolutnog determinizma. Relativna stohastika, nelinearnost, međuovisnost i samoorganizacija obilježja su ekosistema i na razini stanica i na razini organizama. Biljke koje su inače osjetljive na juglon: rajčica, paprika, krumpir, patlidžan, kupus, šparoga, rabarbara, jabuka, kruška, višnja, kupina, borovnica, bijeli bor, crveni bor. Biljke koje nisu toliko osjetljive: kukuruz, grah, luk, repa, mrkva, tikvice, vinova loza, breskva, nektarina, trešnja, šljiva, japanski javor, neven i dr. No opet, da li će posljedica biti ili neće ovisi o uvjetima. Osjetljivo bilje u blizini oraha se, na primjer, može saditi na povišenim gredicama. Istraživanja su pokazala da se i toksini poput juglona mogu širiti preko mikoriznih mreža - putem hifa se mogu akumulirati na korijenu biljke (npr. rajčice) i inhibirati njen rast. Upravo to se možda i dogodilo s rajčicom u mom eksperimentu - ona na južnoj/jugo-istočnoj strani kruga je imala dosta problema sa razvojem. Genetski materijal (nošen virusima, RNK molekulama, ..) se također može širiti micelijem, što pruža zanimljive mogućnosti horizontalnog transfera gena, a koje za sada nisu dovoljno istražene. Inspekcija korijenja Na dan 2023.12.01, nekoliko tjedana nakon berbe, analizirano je korijenje graha ispod ruba krošnje starog hrasta (H8 i H9). Na korijenju nisu uočljive kvržice sa bakterijama (Rhizobia) koje fiksiraju dušik, što znači da, ako postoje, kvržice bi morale biti mikroskopske veličine. Razlog nepostojanja kvržica bi mogao biti nedostatak fotosinteze ili, možda vjerojatnije, zasićenost tla dušikom (iako uzrok može biti i jednostavno nedostatak određene vrste Rhizobium bakterija na ovom mjestu). Vjerojatnost za potonje postoji pošto je područje bogato biljkama koje se inače asociraju sa fiksacijom dušika (više vrsta grahorice, djeteline, ...). Nešto dalje raste i bagrem, no u blizini hrasta nema drugog većeg drveća, samo mladice. Razlog uspješnog razvoja i otpornosti ovog graha je tako vjerojatno dostupnost i bogatstvo nutrijenata za što su direktno ili indirektno odgovorne i mikorizne gljive. Na mjestu korijenja bile su uočljive i ektomikorizne gljive (kao i plod istih na površini) a i samo tlo je vidljivo kvalitetnije od okolne gline (za što je, direktno ili indirektno, zaslužan hrast). I hrast i ektomikorizne gljive mogu pomagati povrću i indirektno - bez zasnivanja mikorize (npr. curenjem nutrijenata, rahljenjem i malčiranjem tla, inhibicijom korova, ...). Nekoliko dana kasnije (2023.12.05) provedena je inspekcija i ostalog korijenja ispod hrasta, u krugu te uz zapadni zemljani zid. Naknadna inspekcija korijenja na H8 i H9 uz korištenje povećala otkrila je sporadičnu pigmentaciju bijelim materijalom što bi mogao biti micelij no tu se možda radi o naknadnoj kolonizaciji saprotrofima (hife nisu uočene). Isto nije uočeno na korijenju ostalih biljaka ispod hrasta. Razvijenost korijena Pinto graha se pokazala naročito slabom. Bijele (neaktivne) bakterijske kvržice uočene su na nekoliko biljaka u krugu te na gredici pored zemljanog zida na zapadu. Kvržice su uglavnom vidljive na gornjem dijelu korijena što vjerojatno signalizira nedostatak kisika u dubljem tlu. Posebno zanimljivo je korijenje biljke G1 na kojem je jasno uočljiva kolonizacija gljivom (bijele mrlje/omotači i bijele hife na korijenju). To nije pronađeno ni na jednoj drugoj biljci graha, što vjerojatno objašnjava rekordan broj mahuna i zrna na ovoj biljci. Prisutnost bijelog omotača ili plašta na korijenu pak otkriva da se radi o ektomikoriznoj gljivi (!). Vrlo zanimljivo, pošto je gredica napravljena od zemlje iz dubljeg sloja tla (50 - 70 cm) a nalazi se uz zemljani zid (iskopina kojom je stvoren nije starija od godinu dana) visine oko 62 cm od vrha gredice (koja je sama oko 20 cm visine). Ovo sugerira da [bar neke] ektomikorizne gljive iz dubljeg sloja tla možda ne ulaze u simbiozu s drvećem jer preferiraju drveće već iz razloga što nemaju izbora (korijenje bilja poput graha obično ne dopire do te dubine). Bilo bi zanimljivo probati iskoristiti taj micelij za inokulaciju graha u idućoj sadnji. U tablici \tbl13 prikazani su rezultati inspekcije. Podatak "razvijenost korijena" ovdje treba shvatiti relativno - tlo u eksperimentu varira no uglavnom se radi o težoj, i na mjestima vrlo kompaktnoj glini, tako da "dobra razvijenost" ovdje znači "dobra razvijenost obzirom na ovdašnji prosjek".
biljkabakterijske kvržicerazvijenost korijenabilješka
K1nedobra
K2DAdobra
K3nedobra
K4neslabaPinto
K5DAdobra
K6neslabaPinto
K7nedobra
K8neslabaPinto?
K9neslabaPinto?
K10nedobra
K11neslaba
K12neslaba
K13nedobra
H1neosrednja
H3neslaba
H4neslaba
H5neslaba
H7neslaba
H8nedobra
H9nedobra
G1nedobraektomikoriza
Z1neslabaPinto
Z2DAdobra
Z3DAdobra
Table \tbl13: Rezultati inspekcije korijenja (K = krug, H = hrast, G = uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid, Z = 2. uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid (kasnija sadnja)) Korijen graha G1 s ektomikorizom prikazan je na slici \fig40. Fotografija nije najbolja (hife su teško uočljive) no uočljiv je bijeli plašt gljive.
Ektomikoriza na korijenu graha
Fig. \fig40: Korijen graha G1 (dio gljivičnog plašta označen je crvenim ovalom) Ono što upada u oči je potpuno lateralni razvoj glavnog korijena što može biti posljedica kompaktnog tla, no ne bih odbacio ni mogućnost da je korijen rastao prema gljivi. Rezultati i zaključak Za bilo koji eksperiment u kojem se nauči nešto novo ne može se reći da je propao, a ovaj nikako nije. Posebnost eksperimentalnog kruga je što omogućuje diverzitet uvjeta na istom uzorku tla (početna varijabilnost svojstava tla je minimalna). U krugu tako postoje područja različite osunčanosti tokom dana a zbog kosine terena i različite visine sadnje u odnosu na natkriveni kanal. S druge strane, relativno mali broj posađenog bilja smanjuje statistički značaj rezultata. Ipak, daleko od toga da se iz ovoga nije moglo nešto naučiti, dapače, neke stvari su postale daleko jasnije, bilo je i ugodnih iznenađenja (npr. gušter, ekstreman grah ispod hrasta, ektomikoriza) i zanimljivih komplikacija (npr. mladica oraha) na koje su dvije posađene vrste različito osjetljive. Sve u svemu, smjer u kojem treba ići mi je sada jasan tako da idući eksperiment možda i neće biti toliko eksperimentalan koliko održiv uzgoj. Rezultati preliminarnog eksperimenta prikazani su u tablici \tbl11.
biljkabroj mahunaukupan broj zrelih zrnabroj zrelih zrna po mahunibilješkazalijevanjedatum sadnjedatum berbe
K19161.8šareni, 3 mahune nerazvijene, sjemenke zrele, vrlo kvalitetne (natprosječno velike i mesnate)redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K211191.7šareni, 3 mahune slabo razvijene, od zrelih sjemenki 8 smežurano, 3 nezrele sjemenkeredovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K3341.3šareni, mahune slabije razvijene, sjemenke kvalitetne (velike i mesnate)redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K4000visoki grah (Pinto)redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K5382.7šareni, 2 zrna iznimno velika i mesnataredovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K6231.5Pinto (3 zrela i 4 nezrela zrna)redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K710232.3šareni, zrele sjemenke mesnate (mahom nepravilnog oblika), 3 mahune slabije razvijene, 5-6 nerazvijenih sjemenkiredovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K8000Pinto?redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K9000Pinto?redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K106122šareni, 3 mahune nerazvijene/slabije razvijene, 6 nerazvijenih sjemenkiredovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K11000 redovito2023.04.15 - 2023.05.07 
K12000 redovito2023.04.17 
K138232.9šareni, neke sjemenke natprosječno velike i mesnate, 2 zrna nerazvijenaredovito2023.04.17 
H1351.7šareni, jedna mahuna nerazvijenanikakvo2023.04.28 
H3382.7šareni, 3 nerazvijene sjemenkenikakvo2023.04.28 
H4111šareni, mahuna slabo razvijena, sjemenka nešto manjanikakvo2023.04.28 
H5122šareninikakvo2023.05.02 
H7111šareninikakvo2023.04.28 
H85204šareni, sjemenke kvalitetne (velike i mesnate), sjemenke iz druge cvatnje (1 mahuna) ekstremno velikenikakvo2023.05.02 
H96233.8šareni, 2. cvatnja uspješnija - 4 mahune sa mesnatim velikim grahom (ukupno 18 zrna) od kojih jedna sa rekordno velikim sjemenkama - preko 3 x mesnatije od sjemenke konzumnog običnog graha (0.4 g) - sjemenke su potpuno ispunile mahunu tako da se čini da bi rasle i dalje da je bilo mjesta)nikakvo2023.05.02 
S1221grah (Pinto) sjeveroistočno od starog hrasta (udaljen 2-3 m od ruba krošnje), pokraj [posađene] mladice netrnovite kupineredovito (do propadanja)2023.04.25 
S2000grah uz [posađenu] mladicu jasenaredovito (do propadanja)2023.04.27 
S3000grah uz istočni zemljani zid, pokraj mladice šljiveredovito (do propadanja)2023.04.28 
S4000grah uz mladicu hrasta na kosini zemljanog zida sjevernoredovito (do propadanja)2023.04.25 
S5000grah uz [posađenu] mladicu jasena, plodnije tlo s obilnim raslinjem, oko 7 m sjeverno od šumeneredovito2023.04.27 
M1000grah u mladoj kupinineredovito2023.04.28 
M2000grah u mladoj kupinineredovito2023.04.28 
G127532šareni, oko 2/3 zrelih sjemenki spljošteno, slabije razvijeno i/ili smežurano, 33 nerazvijenih/slabo razvijenih sjemenki (ukupan broj sjemenki je 86), neke mahune nerazvijene ili slabije razvijeneredovito2023.05.072023.09
Z19303.3Pinto, 2 stabljike, 2 zrna nerazvijena/smežurana, zrele sjemenke kvalitetne, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne)redovito2023.08.082023.11
Z26203.3šareni, 1 mahuna i 2 sjemenke nezrele, zrele sjemenke velike, kvalitetne, mahom ekstremno velike, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne)redovito2023.08.082023.11.23
Z38253.1šareni, 1 mahuna nerazvijena, 5 sjemenki nerazvijeno, zrele sjemenke većinom ekstra velike, kvalitetne, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne)redovito2023.08.082023.11.25
Table \tbl11: Rezultati sadnje graha 2023. K = krug
H = stari hrast
S = sunce
M = mlada (niska) kupina
G = uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid
Z = 2. uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid (kasnija sadnja)
Uzgoj graha posađenog uz mladice grmlja i drveća (1-3 godine starosti) se pokazao iznimno teškim do nemogućim, a razlog tomu vjerojatno nije isključivo cjelodnevna izloženost suncu te izostanak malča. U većini slučajeva problem je zbijeno tlo, ali moguća je i inhibicija razvoja povezana sa mladicama jer je razvoj bio iznimno spor i na mjestima gdje je postojao nekakav malč. Sadnja uz zapadni zemljani zid na malčiranim gredicama od rahlijeg tla pokazuje potencijal ali zahtijeva tlo bogatije hranjivom (obična glina, i ako nije zbijena, bez humusa ne pomaže puno). Prednost zapadnog zemljanog zida je i smanjena potreba za zalijevanjem, no ono se ovdje bez kiše ne može u potpunosti izbjeći. Sadnja u iskopanom krugu također pokazuje sličan potencijal. Nešto sasvim posebno pak je sadnja na rubu krošnje starog hrasta (biljke H8 i H9) - vrlo kvalitetne i ekstremno velike mahune/sjemenke, bez bolesti i štete od insekata te bez zalijevanja. Osim toga, biljke H8 i H9 su dale rekordan broj zrelih zrna po mahuni. Uzevši sve to u obzir, relativno mali broj mahuna (5-6) ne bi trebao predstavljati problem. Kompostiranje bi moglo povećati prinos, no veći prinos i nije nužan ako bi sve biljke posađene na rubu krošnje pokazivale rezultate slične ovima. Sjemenke veće veličine su inače očekivane za biljke posađene u sjeni, gotovo neovisno o vrsti. Razlog tomu je da se mladicama omoguće veće šanse za preživljavanje u takvim uvjetima (smanjena fotosinteza). Veća sjemenka sadrži više nutrijenata pa se rastuća biljka može duže osloniti na taj izvor hrane za razvoj. Za primjer, uz utvrđenu proječnu masu sjemenke graha na rubu krošnje od 1.2 g, potreban broj sjemenki za jedan obrok (oko 80 g) je 66. Po rezultatima eksperimenta, za 1 obrok bi dakle trebalo posaditi 3 biljke, no rub krošnje starog hrasta omogućuje puno više od toga. Uz polumjer stabla pri dnu (r) od 25 cm i udaljenost do ruba krošnje (R) od 300 cm, moguće je, uz razmak (s) od 5 cm (tipična udaljenost između sjemenki za red niskog graha u konvencionalnoj poljoprivredi), posaditi: $\displaystyle {{2 (R+r) \pi} \over s} = 408\, biljaka.$ A to bi trebalo biti dovoljno za 136 obroka. To se može još povećati dodatnim redovima (sadnim kružnicama), a uz grah se može posaditi i krumpir koji je inače dobar susjed grahu. Dodajte još rajčicu, patlidžan i/ili čili nešto bliže stablu i možete imati dovoljno za kvalitetan obrok za svaki dan u godini. Četiri starija hrasta bi tako mogla biti dovoljna da se prehrani četveročlana obitelj. Ne može se ovo pak sa sigurnošću tvrditi uz ovaj preliminarni eksperiment. Iako ohrabruje činjenica da su oba graha na različitm stranama krošnje dala slične rezultate, jedan koji je tek 80-ak cm bliže stablu je podbacio. Pitanje je onda da li bi i razmak redova od 50 cm bio prevelik. Idući eksperiment bi trebao pokazati koliko su realna navedena očekivanja, ali, u svakom slučaju, sadnja graha ispod hrasta je isplativa. Grah nije jedino povrće koje može dobro uspijevati u simbiozi s drvećem. Pokazalo se da neke biljke uspijevaju i bolje u sjeni krošnje nego na punom suncu, i to ne samo na rubu nego i bliže stablu. Neke od tih biljaka su: štir (Amaranthus), patlidžan, čili, rajčica, vodeni špinat (Ipomoea Aquatica). \ch_added Eksperiment 2024 Obzirom na obećavajuće rezultate sadnje na rubu krošnje starog hrasta, odlučio sam napraviti novi eksperiment na istom mjestu. Početkom prosinca 2023. iskopana je plitka traka (više se radilo o razgrtanju materijala nego kopanju) širine oko 20-30 cm na udaljenosti 3±0.1 m oko starog hrasta. Time su ujedno stvorena i manja brdašca (od lišća i vegetacije uglavnom) oko trake. Iskopana traka malčirana je svježe pokošenom travom, te je dodana još jedna kraća malčirana traka jugozapadno od postojeće na udaljenosti oko 1.5 m a koja bolje slijedi rub krošnje na tom mjestu (krošnja je izdužena prema jugu/jugozapadu) - ta traka dakle nije zatvorena u kružnicu nego je ograničena na taj dio. Nešto kasnije, brdašca oko traka su podebljana glinom iz dubljeg sloja tla koja sadrži nešto stlačenog humusa, a nakon toga na brdašca je dodan tanji sloj šljunka. Na trake je dodano i nešto suhog hrastovog lišća. Nasipi nisu visoki, tek toliko da pomognu zadržati vodu. Iduće godine početkom 4. mjeseca posađen je krumpir na nasipe oko trake, a početkom 5. mjeseca i šareni grah. Grah je posađen uglavnom na traku (ne na nasipe). Ukupno je posađeno oko 5 kg krumpira i 100-200 sjemenki graha. Uz mladice graha i krumpira niknulo je i dosta mladica hrasta iz napravljenih nasipa (ovo se moglo i očekivati jer je u procesu zatrpano dosta žireva) koje sam kasnije razrijeđivao jer je neprirodna pojava (nekoliko mladica sam ipak ostavio na životu). Krenulo je dobro, naročito krumpir, no ova godina se kasnije pokazala kao iznimno loša i za hrast i za bilje, tako da je gotovo sve propalo te se urod sveo na nekoliko sjemenki graha na istom mjestu na kojem je urod bio dobar i u prošlom eksperimentu (H8, na slici \fig39). Uzrok lošeg rezultata? Više je čimbenika. Ekstremna suša i temperature tokom ljeta su vjerojatno glavni uzrok (u svrhu eksperimenta, suzdržavao sam se od ručnog zalijevanja iako je bilo jasno da bi moglo sve propasti). Drugi veliki problem je što je hrast bio pod opsadom mrežaste hrastove stjenice pri čemu mu je znatno narušena sposobnost fotosinteze. A bilo je tu opet i nevremena početkom srpnja. Uz sve probleme, sasvim sigurno je mogućnost navodnjavanja od strane hrasta (povlačenjem vode iz dubine) bila narušena. Veliki razlog propasti je i kompaktirana zemlja. Iako je tlo ispod ovog hrasta nešto bolje kvalitete od okolnog tla, i dalje je uglavnom dosta kompaktirano jer je tlo godinama košeno a hrast je bio zapravo izolirano stablo na livadi (ja sam stao na kraj tome prije nekih 5-6 godina, ali trebat će još vremena da se situacija znatno popravi). Tlo nije kompaktirano na mjestu H8 gdje je i došlo do nekakvog uroda, što potvrđuje da je kompaktirano tlo ovdje velik dio problema. No nije sve tako crno te se i iz ovog eksperimenta može nešto naučiti. Prvo, iako su insekti naštetili hrastu, tokom razvoja nisu zabilježene štete od insekata na posađenom bilju. Povećane temperature, na koje su osjetljivi određeni insekti, mogu tako dovesti i do boljeg uroda, no bez povećanog navodnjavanja tog uroda neće biti. Dobar primjer je i ovogodišnji dobar urod maslina na Hvaru, gdje su visoke temperature suzbile maslininu muhu (inače veliki štetnik za maslinu), ali uz znatno povećanu potrošnju vode. Pošto navodnjavanje zna biti vrlo naporno i skupo, te upitne održivosti, teško je biti zadovoljan s takvom situacijom. Drugo, tokom jeseni niknulo je dosta jestivih gljiva na trakama ili uz rubove traka. U više navrata brao sam sunčanice (Macrolepiota procera), jedan dan u listopadu ih je izraslo čak 8 (na okolnim mjestima ih nije bilo). Kasnije sam pronašao i vrstu medenjače (Armillaria tabescens), odmah na rubu nasipa, što je također jestiva gljiva. Ova gljiva je pak patogen za hrast pa bi i ona mogla biti dio njegovih problema ove godine. Mogao bi to čak biti i signal odumiranja hrasta, no nisam uvjeren u to, moguće je da je gljiva kolonizirala otpatke starih otpalih grana. Bilo da se radi o kopanju ili nasipanju zemlje, gljive reagiraju na svaku promjenu morfologije tla. Nicanje gljiva na površini nakon takvih radova nije iznenađujuće, no vrijeme nicanja, količina i vrsta gljiva koje će se pojaviti, ovise o uvjetima. Eksperiment je pokazao da uspješnost sadnje ispod hrasta nikako nije zajamčena, naročito uz ekstreme klimatskih promjena te invazije pridošlih insekata koji nemaju lokalnog predatora. Sve to narušava sposobnost hrasta da održava lokalni eko-sistem, a pod velikim stresom možda i on sam negativno djeluje na posađene biljke. Moguće je i da je prisutnost mladica hrasta negativno utjecalo na posađeno bilje, no istih nakon razrjeđivanja nije ostalo puno te nisam uvjeren u to. No urod na mjestu H8 pokazuje da se kakav takav urod može očekivati i u ekstremno lošim uvjetima ako je tlo dovoljno rahlo. Kao što je i predviđeno, pokazuje se veliki potencijal za uzgoj gljiva na ovom mjestu, iako je velik broj istih na površini u ovom slučaju vjerojatno uzrokovan povećanim stresom. \ch_added Povišena trajna gredica Povišena gredica, u osnovnom obliku, predstavlja mjesto za sadnju koje je povišeno u odnosu na okolno tlo. Obično su takve gredice i ograđene kako bi se sprječila erozija i pristup štetočinama. Uloga ograde može biti i druge prirode. U povijesti se, na primjer, često koristio kamen, koji se preko dana zagrije, a noću otpušta toplinu i tako grije sadno mjesto. Povišene gredice, dakle, imaju određene prednosti, ali i mane u klasičnim izvedbama. Ovisno o izvedbi, mana može biti potreba za intenzivnim navodnjavanjem, no običaj je i da se svake godine gredica izgrađuje ispočetka. To ne mora biti velika mana, naročito ako se radi o lokalnom materijalu, no ljudi koji izrađuju takve gredice obično koriste gotovi kompost (često i umjetna gnojiva) iz trgovine a to je, na duže staze, vrlo upitne održivosti. Ovdje ću opisati svoju izvedbu povišene gredice koja bi trebala rješiti ove mane, a za sada i pokazuje izvrsne rezultate. Višestruka iskoristivost gredice ovdje se postiže na dva načina: upotrebom posebnog organskog materijala/gnojiva i eliminacijom zbijanja tla posebnom konstrukcijom. Eksperimentalna gredica nalazi se na brdu tako da je pod blagim nagibom (nadmorska visina raste prema sjeveru). Gredica je napravljena na sljedeći način:
  1. iskopan je kanal dubine 15 cm,
  2. u kanal su postavljeni stupovi od otpada poliuretanskih panela,
  3. na stupove je položena željezna armatura, uz dodatak 2 isprepletene šibe višnje a na to sve je položena građevinska mrežica (s rupama od 5 mm),
  4. sadno mjesto je ograđeno panelima, osim sa sjeverne strane,
  5. dodan je tanki sloj hrastovog lišća i polurazgrađenog sijena,
  6. na to je dodan sloj iskopane izmrvljene zemlje (glina),
  7. dodan je sloj polurazgrađenog komposta koji sadrži i nešto ugljena i pepela,
  8. dodan je sloj zemlje iz krtičnjaka pomiješan s manjim komadićima kartona, drva i slame/sijena,
  9. dodan je završni sloj izmrvljene gline,
  10. na kraju je sve malčirano tanjim slojem slame.
Umjesto željezne armature i plastične mrežice mogu se koristiti deblje i tanje šibe, a umjesto panela drvo. Slika \fig43 prikazuje gredicu tokom izrade.
Povišena gredica u izradiPovišena gredica u izradi
Fig. \fig43: Povišena gredica u izradi (lijevo), nakon izrade i malčiranja gornjeg sloja (desno) Gredica se dakle sastoji od dva sloja, svaki 15 cm dubine. Donji sloj (kanal), koji je u početku ostavljen prazan, kasnije je ispunjen većim komadima drva na dnu, zemljom pomiješanom s pepelom, ugljenom te je na kraju u gornjem dijelu ispunjen stlačenim sijenom. Korišteni ugljen (ostaci drvenog ugljena) u ovoj gredici je prethodno obogaćen nutrijentima višednevnim stajanjem u urinu (u zatvorenoj boci). Poliuretanski paneli su odlični toplinski izolatori ali također ne propuštaju vodu, što znatno pomaže zadržavanju vlage tokom ljetnih vrućina. Donji sloj je, zbog dodatka sijena, vrlo fleksibilan, što bi trebalo pomoći sprečavanju zbijanja tla. Ne bi bilo loše donji sloj ispuniti zbijenom slamom, inokuliranom micelijem bukovače. Osim što će pomoći biljkama razgradnjom materijala, sa strane tunela bi mogao niknuti i plod gljive kojeg možemo iskoristiti za jelo. Gornji sloj bi trebao biti bogatiji dušikom, omogućavajući biljci da se etablira i razvije vegetaciju, dok je donji sloj bogatiji ugljikom i drugim nutrijentima, što bi trebalo pomoći razvoju cvjetova i plodova. Kanal ima dva otvora, to pomaže sprječavanju anaerobnih uvjeta a osigurava i nadopunu/izmjenu donjeg sloja novim materijalom. Predviđeno je da se gornji sloj uopće ne dira, jednostavno se preko zime prekrije malčom (odnosno, u vrijeme mirovanja vegetacije) te povremeno zalijeva urinom (koji bi trebao "napuniti baterije" - prvenstveno obogatiti ugljen koji osigurava zadržavanje nutrijenata u gornjem sloju). Donji sloj se može i posebno obogaćivati nutrijentima tako da u kanalu napravimo povišeno mjesto na koje ćemo ostavljati kompost a kiša će onda ispiranjem komposta odvoditi nutrijente u kanal. Na slici \fig44 prikazana je gredica 2 mjeseca poslije izrade. Na sjevernoj strani je uočljiva biljka tikvice koja je nadzemni dio proširila dosta van okvira gredice (tako da pravi sjenu idućoj gredici, drugačijoj, i ne baš uspješnoj). Na južnoj strani, nešto svjetlije boje, uočljiva je vrlo razvijena biljka poluvisokog afričkog graha (Vigna unguiculata).
Povišena gredica 2. mjeseca nakon izrade
Fig. \fig44: Povišena gredica 2. mjeseca nakon izrade, 2024.07.25 Biljke na ovoj gredici su sasvim uspješno izdržale i 20 dana bez kiše uz višednevne temperature od 37-38 °C (naravno, uz povremeno zalijevanje s moje strane), a preživjele su uspješno i veliku tuču početkom srpnja. Vigna grah i tikvice na drugim gredicama (koje sam jednako zalijevao) su bile daleko manje uspješne. Da napomenem i to da nikakve štete od insekata/puževa na ovoj gredici nema. \ch_added Vremenske neugode Krajem lipnja 2024. godine, divio sam se zdravo razgranatoj tikvi sa divovskim listovima, grahu sa velikim tamnim zelenilom, zdravom i velikom suncokretu, uznapredovalom kukuruzu. Pomislih kako će od mog vrtlarskog eksperimentiranja na kraju i biti nešto. A onda je došao 1. srpanj. Veliko nevrijeme i strašna tuča, s gromadima veličine do 5 cm. Iskidane stabljike, izbušeni i rastrgani listovi, prekinute loze, razlomljeni plodovi... Nije nastradalo sve, samo ono što je najbolje uspijevalo i čemu sam se najviše divio. Velika šteta, rekao bi vrag u meni, žmireći na istinu koja govori da su ove padaline ljudskim divljaštvom isprovocirani plač majke božje. Iz čega se rodio planet, nego iz oblaka plina i prašine, odnosno primordijalne atmosfere? Godinu dana prije, također u srpnju (2023.07.19), uzgajivače je zateklo olujno nevrijeme kakvo se ne pamti na ovim prostorima. Ove godine tuča nezapamćene jačine (nešto istočnije od moje lokacije, gromade su bile veličine teniskih loptica). Možda neće svaka godina biti takva ali očito je da ovakve nepogode postaju sve vjerojatnije i na iduću sigurno nećemo morati čekati 100, pa ni 10 godina. Činjenica da se oba puta nevrijeme dogodilo u 7. mjesecu sugerira određenu dozu predvidljivosti no dva događaja su ipak premalo da bi se moglo sa većom sigurnošću predviđati te tako možda prilagoditi uzgoj. Mogao bih sada smišljati kojekakve zaštitne mreže za uzgojeno bilje (koje možda i ne bi puno pomogle kod ovako jake tuče), i to je vjerojatno što bih u prošlosti napravio (da sam se bavio uzgojem), ali sad to vidim kao reakciju na simptom ljudske bolesti, nešto što dugoročno samo povećava problem i osjetljivost bilja. Ne želim se boriti protiv zaslužene prirode jer to dakle vodi sve većem ratu. Što se tiče trenutnog stanja, iako su neke pogođene biljke prilično izranjavane, ipak nisu mrtve. Prilično sam siguran da će se barem neke oporaviti, ojačati i dati plodove. A dugoročno, rješenje bi moglo biti u intenzivnijoj i višekratnoj sadnji (tako da imamo biljke u različitim fazama razvoja), drveću, a možda i u odustajanju od određenih vrsta. Drveće može pružiti zaštitu od vjetra, a krošnje mogu zaštiti od tuče čak i ako nisu direktno iznad biljke jer tuča, praćena vjetrom, obično pada pod kutom. Grah koji sam posadio ispod krošnje hrasta nije nimalo nastradao u ovom nevremenu. Neki će možda reći da odustajanjem od borbe čovjek odustaje od života, ali to su isti oni koji su život pretvorili u borbu. Konstantna borba, sa svim i svačim, za mene nije vrijedna života. Kad tad morat ćete se predati bogu (planetu), a ja s ovog svijeta želim otići u miru. Bolje je umrijeti sit siromašne čorbe, nego se roditi gladan teške borbe. No ne mora značiti da nas bez borbe čeka smrt. Konvencionalni uzgajivači ako tvrdoglavo nastave s konvencionalnom poljoprivredom će se sigurno morati boriti za opstanak, i to sve više. Mi ostali možda i nećemo morati, barem još neko vrijeme, jer se šteta može znatno ublažiti silvikulturom ili sintropijskom agrikulturom. \ch_added Oporavak Nekih 10-ak dana nakon nevremena, nastradale biljke su već bile uglavnom oporavljene. Pogođena tikva izgleda bolje nego prije nevremena, čak je i pogođeni plod zacijelio i narastao, te će biti sasvim upotrebljiv. Dobro oporavljen je i suncokret, a jedino što je propalo ili će vjerojatno propasti je mlađi kukuruz, no isti se i prije nevremena teško razvijao zbog nepovoljnih uvjeta pa razlog propadanja nije isključivo tuča. Neki vrtlari orezuju biljke i otkidaju oštećene dijelove no to uglavnom nije preporučljivo i može biti štetno ako dijelovi nisu potpuno suhi. Ja oštećene biljke ne diram (općenito ne orezujem povrće) i to se do sada uvijek pokazalo kao dobra odluka. \ch_added Ostali savjeti Jednostavna proizvodnja kiselog vrhnja U posudu s mlijekom dodajte žličicu vrhnja, prekrijte krpom (cilj je stvoriti anaerobne uvjete) i ostavite na toplom mjestu da fermentira. Ukoliko intenzivno koristite računalo, dobro mjesto je, naročito zimi, stražnji dio kućišta računala, gje se proizvodi dosta topline. Nakon 1-2 dana, pri optimalnoj temperaturi (22-30 °C), rezultat je vrlo ukusno kiselo vrhnje, čak i ako su inicijalni sastojci industrijskog porijekla. Zamjena za začine Vremena koja dolaze sa sobom će donijeti i nestašice određenih namirnica, možda najviše začina. Dok šećer i biber možemo dobiti iz plodova posađenih biljaka, sol ne možemo tako lako proizvesti. A budući da je ljudskom organizmu natrij potreban za život, dobro je znati kako možemo nadomjestiti natrij koji dobivamo iz soli. Jedan način je prokuhavanje korijenja biljaka. Izolacija natrija iz korijenja:
  1. iskopajte i očistite korijenje oraha ili maslačka,
  2. izrežite korijenje u manje komade, oko 2.5 cm veličine,
  3. prokuhajte komade korijenja u vodi (oko 2.5 cm visine) da se izluče nutrijenti,
  4. izvadite korijenje kada voda počne poprimati crnu boju,
  5. nastavite kuhati dok sva voda ne ishlapi,
  6. crni talog koji je ostao može se koristiti kao zamjena za sol (možda će pak imati gorak okus).
Dobiveni talog treba što prije iskoristiti jer bi mogao početi trunuti za par dana.
Alternativa je sagorijevanje lišća podbjela (Tussilago farfara), koje ostavlja pepeo bogat solima. Taj pepeo nema posebno slan okus, ali je dobar izvor natrija. Može se skladištiti u zatvorenoj posudi na nekoliko tjedana. Alternativa blenderu i sl. uređajima Moderni uređaji za mljevenje i usitnjavanje tipično zahtjevaju električnu struju, a to može biti problem. Kao alternativa mogu se koristiti ručni mlinci koji ne zahtjevaju el. struju, ili mužar s tučkom. Sadržaj za usitnjavanje se može staviti i u vrećicu koja se može zatvoriti, a nakon zatvaranja se oklagijom prelazi preko sadržaja ili, u slučaju tvrđeg sadržaja, udara batom. Jednostavno filtriranje vode Izrada bioloških filtera za pročišćavanje vode može biti zahtjevna, no postoji jedno vrlo jednostavno rješenje. Odreže se duži komad grane (barem 1 m) neotrovne golosjemenjače poput crnogorice, jedan kraj se uroni u zagađenu vodu a drugi u praznu bocu koja je na nižoj visini. Drvo će polako crpiti vodu kroz ksilem i ona će čista kapati na drugoj strani jer stanične membrane ksilema ne propuštaju bakterije. Dok se ne koristi, granu treba držati u vodi kako se ne bi osušila. Za dugotrajnije rješenje, od grane debljine oko 1 cm se odreže manji komad (oko 1 cm), odstrani se kora, uroni u vruću vodu temperature oko 60 °C na 1 sat, a zatim se ostavi u alkoholu (npr. etanolu) preko noći. Kad se osuši, takav filter se može staviti u gumenu cijev i fiksirati, a onda se cijev koristi za pročišćavanje po potrebi. No potrebno je osigurati dovoljan tlak na filter, to se može postići pumpama ili jednostavno gravitacijom (npr. da se koristi cijev veće dužine, ili se filter instalira na dno većeg spremnika). Ovakav filter može trajati 1-7 dana (protok vode s vremenom usporava), no od jedne grane dužine 1 m možete dobiti 100 filtera, a svaki filter pripremljen na opisani način (uronjen u alkohol pa osušen) može prije upotrebe stajati bar 2 godine. Alat Za održivi uzgoj ne treba puno alata no nije nužno ni vraćati se u kameno doba. Ono što će najviše pomoći su vile (za skupljanje i prostiranje malča) i motika.
Motika se može iskoristiti i za košenje trave (ako nemate kosu) te krčenje grmlja (ako nemate kosir), pri čemu je poželjno da je dobro naoštrena. Najlakše ju je naoštriti brusilicom uz korištenje brusne ploče (brus-šajbe) za metal - prije čega motiku svakako fiksirati (da bude nepomična prilikom oštrenja).
Brusna ploča za metal
Fig. \fig8: Brusna ploča za metal Alate će trebati i popravljati, tim više što se više koriste. Spojevi drvene drške i metalnog dijela alata će se s vremenom rasklimati a to se može zaliječiti ostavljanjem alata (odnosno spoja drške i metala) u vodi preko noći, pri čemu će drvo nabubriti i učvrstiti spoj. No eventualno će se alat morati ponovno namještati.
Od ostalog alata, dobro će poslužiti električna motorna pila manje snage - iako ne toliko za uzgoj hrane, već za druge radove, poput skupljanja drva za ogrjev.
Kod ovih pila, čest problem može biti lanac - ako je previše zategnut pila neće upaliti.
Električna motorna pila
Fig. \fig9: Električna motorna pila Na slici \fig9 je prikazan popularan model (crvene strelice pokazuju dijelove koji se koriste za uštimavanje lanca).
Teškoj mehanizaciji nema mjesta u bioraznolikom okruženju kojem ne želimo narušavati ravnotežu, eventualno nekakvi nenametljivi, pticama slični, dronovi u budućnosti. Motori s unutrašnjim izgaranjem (općenito, glasni strojevi) nisu u skladu s ovom filozofijom, prije svega jer zagađuju okoliš prevelikom bukom. Studije pokazuju da frekventna buka ima dugotrajan učinak, ne samo na životinje, nego i na biljke - i to na način da smanjuje diverzitet, koji se u slučaju težeg zagađenja ne vraća lako ni s uklanjanjem buke.
Buka naravno smeta i ljudima, naročito neutralnima. To je jedan od razloga zbog kojeg ne volim živjeti u gradu, ali niti u selu gdje je gradska buka zamijenjena bukom kosilica, traktora i lavežom pasa. Za mene je ta buka, kao i za ostale divlje životinje, jednostavno bolest.
Zaključak: Pogled na budućnost Pošto se klima ubrzano mijenja, uzgoj bilja će se općenito zakomplicirati ako se biljke ubrzano s klimom ne prilagode. U Hrvatskoj se očekuje daljnje povećanje temperature i ljeti i zimi, dosta više suše ljeti te nešto više vlage zimi. Po trendovima, u Hrvatskoj se do 2084. očekuje povećanje srednje temperature za oko 8 °C ljeti i 5 °C zimi, oko 26 % više suše ljeti a oko 1 % više vlage zimi. Ovo predviđanje je temeljeno na modelu koje ne uključuje kolaps sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje, a do kojeg bi moglo doći vrlo brzo. U tom slučaju srednja temperatura bi se, umjesto povećanja, mogla i nešto smanjiti. Temperatura se može smanjiti i jačim vulkanskim erupcijama te nuklearnim ratom, što također ne treba isključiti kao mogućnost. Nepogode poput poplave, mraza, tuče i jakog vjetra bi mogle postati problem tamo gdje prije takvih problema nije bilo. Uz to, s povećanjem energije u atmosferi, vrijeme postaje nepredvidljivije. Tako će se stvoriti još veći jaz između nepolariziranih uzgajivača (koji idu u smjeru neovisnosti i samo-održivosti) i polariziranih proizvođača (koji idu za većim prinosima i sve većoj ovisnosti o industriji). Za ove druge će proizvodnja hrane postajati sve skuplja jer će skuplje postajati osiguranje - oni će hranu vjerojatno morati uzgajati u zatvorenim kupolama u strogo kontroliranoj atmosferi (što će vjerojatno biti neisplativo za uzgoj žitarica i većih životinja). A kad se uzme u obzir sve veća opasnost i bojazan od bolesti kod polariziranih, te kupole neće samo natkrivati bilje već i ljudske nastambe (što će vjerojatno biti i nužno zbog veće energetske efikasnosti). Za one koji ne žele odustati od divljine, preporučuje se simulacija divljine - diverzitet i što jača simbioza kod uzgajanih biljaka. Takvi će svoj vrt polako pretvarati u samo-održivu vrtnu šumu - smjer koji se sugerira i ovim štivom. Moguće je pak da fragmentacija atmosfere neće stati na polariziranima pa će i oaze divljine imati svaka svoju klimu a onda se možda i Solanum pimpinellifolium pojavi nešto više od ekvatora, u našim krajevima. Na kraju pak, neozbiljno i neutemeljeno bi bilo biti optimističan glede budućnosti na površini Zemlje. Civilizacije su propadale i prije, ali ovo što se događa danas je ipak drugačije. Osim što praktički sada imamo samo jednu civilizaciju, usred smo jedne od najvećih masovnih ekstinkcija. Ovo i slična štiva će možda pomoći da preživite malo dulje ali, što se tiče života na površini planeta, mislim da će on u roku od 40 - 300 godina biti ograničen na mikrobe. Meni pak podsvijest ne da odustati. I zaista, ako vjerujete u karmu, reinkarnaciju, a i to da život nije ograničen na površinu jednog planeta u beskraju istih, ne bi bilo mudro odustati. Svatko od nas je naštetio planetu, direktno ili indirektno (plaćanjem poreza i konzumacijom proizvoda neodržive industrije), i za to će svatko i odgovarati, a mnogi već i odgovaraju. Dodatak: Donacije Ovaj rad je rezultat višegodišnjeg intenzivnog istraživanja, promišljanja i eksperimentiranja. Ukoliko išta od toga smatrate vrijednim pa poželite nešto vratiti natrag, to možete napraviti na jedan od načina navedenih u tablici \tbl12.
Adrese za donacije
Solana (SOL)
CpMfGAKMX4Mj8LScyk4aMG6gtyFfgZpzNG6XFAkUV8Hy
Algorand (ALGO)
WASLHBYEYCM24RX7ZSX3PXXDFDVTRYXGM5JMDRDQAWSCZT4KFRTRPWTX4I
Paypal (PP)
Home (H43)
108. brigade ZNG 43, 35252, Sibinj, Croatia
Table \tbl12: Adrese za donacije

Reference i preporučena literatura