Svi znamo da se jaz između bogatih i siromašnih povećava no zašto i kako se to događa?
Korijen toga nalazi se u temelju kapitalizma - ekonomiji beskonačnog rasta.
Da bi ekonomija rasla, porebno je više ulaganja a za to je potrebno više novca. Taj novac iz
ničega stvaraju banke koji putem kredita postaje dio ekonomije.
No s povećanjem količine novca njemu se smanjuje vrijednost, što vodi do inflacije - povećanja
cijena dobara i usluga. To se ne bi događalo da se novac tretira onako kako treba - isključivo kao
sredstvo plaćanja a ne kao roba koja ima intrinsičnu vrijednost, poput kruha i zlata. No bankarima
je u interesu da novac ima vrijednost pa su je i stvorili (napuhali).
To samo po sebi ne bi napuhavalo razliku između bogatih i siromašnih da plaće i vrijednost imovine
rastu adekvatno.
No to ne može biti tako jer nitko ne prisiljava privatnike da uopće dignu plaće a kamoli da
određuje koliko. Naravno, uz pritisak kojekakvih sindikata, plaće se eventualno nešto i povećaju no
nejednako. Za radnika (proletera) situacija je to gora što je veća hijerarhija između njega i onoga na
vrhu jer prvo se povećavaju plaće direktora, menadžera i sl.
Što je poduzetnik veći on više i kalkulira i gledat će, ne samo da zbog inflacije ne izgubi
ništa, nego da još dodatno zaradi.
Hijerarhijom se tako teret inflacije prenosi na niže a najgore prolazi onaj tko najviše
radi - proleter.
Dakle, i bez ekonomskih kriza, taj proleter se sustavno osiromašuje.
A u slučaju krize, situacija se za njega značajno pogoršava jer teret inflacije drastično
raste, dok u isto vrijeme bankari i veliki ulagači trljaju ruke.
Može se reći da je ekonomska kriza dio poslovnog modela kapitalizma, a situacija je za proletera
bolja u
komunističkom kapitalizmu jer su bankari i ulagači pod većom kontrolom i nemaju
toliku slobodu - država više upravlja njima nego oni državom.
No što se događa s novcem u ekonomskoj krizi? Da bi se
sanirala šteta opet se zadužuje.
Kojekakvi paketi i mjere spašavanja koji dolaze od MMF-a i Svjetske banke nisu nimalo dobri za
proletera jer čak i kad bi kamata za kredit bila jednaka 0, opet se radi o stvorenom novom
novcu koji vodi do inflacije.
MMF inače
nikad nikoga nije spasio, isti služi daljnjem bogaćenju velikih sila kroz eksploataciju siromašnijih, a u
svrhu toga se podmazivanjem usput okoristi samo šačica postavljenih diktatora u zemlji koja se "spašava". Svrha
postavljenih karikatura je da zemlju riješe industrije koja donosi novac te da se zemlju praktički osudi na sve veću ovisnost o
zaduživanju ("spašavanju") te otvori još većim mogućnostima iskorištavanja od strane velikih sila. Tako je i
Hrvatska "spašavanjem" od komunizma i moćne jugoslavenske industrije lutkarskim predstavama HDZ teatra
pretvorena u neokoloniju zapada.
Tako se eto stvara i proširuje jaz između bogatih i siromašnih, i na razini država i na razini pojedinaca. A po
realnoj definiciji siromaštva - siromašan je svaki onaj kojemu se standard smanjuje inflacijom jer će u državi i ekonomiji kojom
upravljaju bankari i ulagači eventualno postati i beskućnik ili će živjeti u autu za kojeg plaća
kredit.
Realna stopa siromaštva u
demokratskom kapitalizmu je daleko veća nego što se to
prikazuje.
Kako se pojedinci bogate tako teret za proletera postaje sve veći jer on je taj koji bogataša i njegovo
bogatstvo nosi na leđima.
Uz sve to se proletera uči da Ruse i Kineze naziva pogrdnim imenima (npr. komunjarama), da su
proleteri koji ginu za
demokraciju heroji i sl. A proleter sve te floskule guta tješeći
se parolom da
nešto mora jesti.
Zabrinjavajuće je za proletera i kad praznik rada pada u nedjelju a tješi se time da je bolja i
nedjelja nego nedjelja od dvanaest do jedan.
Dok bankar za svaku krizu kaže "moglo je i bolje", proleter govori (iako sve manje
riječima) "moglo je i gore".
No gore je sve gore i neće proći puno kad će i proleter morati vidjeti da u Rusiji i Kini hrane
ima viška, dok on jede plastiku i floskule stojeći na
prekrasnom mostu koji ne povezuje
nikog (niti mu je to bila namjena) ali je
spasio tamo neku ekonomiju.
Vidjet će to sigurno jednom - no što će mu tada preostati, osim da se s tog mosta baci... u jaz... slobode.
Slobode za koju se svim svojim ropstvom borio.
"Neka mu je laka zemlja", reći će bankar, kad već život lak nije htio.