31 2021.03.05 2021.09.12 2021.09.13 article Mario Ljubičić (Amenoum)108. brigade ZNG 43, 35252 Sibinj, Croatiamljubicic99{EAT}gmail.com O putovanju kroz vrijeme. physics putovanje, vrijeme, prostor, opća teorija relativnosti, kompletna relativnost Kompletnoj Relativnosti https://doi.org/10.5281/zenodo.5459550 /authors/Amenoum.html#credits 0 Putovanje kroz vrijeme
Prostorno putovanje
Sažetak Diskusija o prostoru i vremenu u kontekstima Opće Teorije Relativnosti i Kompletne Relativnosti. Intro Mjerenje vremena postoji oduvijek u prirodi (svaka oscilacija energije se može tako interpretirati) jer je sinkronizacija događaja nužan element evolucije. Tako nije čudno da je i evoluirajući čovjek morao osmisliti uređaje za mjerenje vremena. Pošto značajke prostora, poput gustoće i tlaka, određuju granice brzini razmjene informacija i transformacije energije, iste će korelirati sa brzinom protoka mjerenog vremena, kao i sa veličinom najmanje jedinice vremena u tom prostoru. Gustoća i tlak prostora generalno nisu konstante (deformacija prostora generalno ovisi eksponencijalno o udaljenosti od izvora gravitacijskog potencijala) pa će vrijeme različito teći za različite promatrače čak i ako koriste iste satove. Kojom će brzinom teći vrijeme ovisi i o veličini sata (promatrača), jer gustoća i tlak prostora su, kao i sve ostalo, relativne veličine, pa percepcija prostora ovisi o veličini i prirodi čestice koja ga doživljava. Sve ovo vrijedi u kontekstu Kompletne Relativnosti. U Općoj Teoriji Relativnosti, prostor je absolutan, nema gustoću i tlak. Uz mnoštvo apsolutnih konstanti vezanih za taj prostor, stvarnosti se dodjeljuje neintuitivna priroda na svim skalama energija. No stvarnost zapravo na svim skalama pokazuje koliko je relativna, pa, po svemu sudeći, uzrok neintuitivnih interpretacija nije izostanak fizikalnih manifestacija nego ograničenje u mašti promatrača. Nediskriminirajuća interpretacija prostora i vremena Često se govori kako gravitacija nije sila pa prostor nema tlak i gustoću nego je deformiran prisustvom energije. Razlog tome je što je Opća Teorija Relativnosti (GR) geometrijska teorija (ili geometrijska relativnost) u kojoj geometrija prostora ovisi o energiji u njemu. Dok je nužno da energija materije ima gustoću i tlak, takav uvjet ne postoji za geometriju. O tome se puno ne razmišlja nego se prostor prihvaća kao nekakva apstrakcija. Isto je sa kvantnom mehanikom, koja zbog ovakvog pristupa postaje neintuitivna. To se često pravda ekstra dimenzijama, što je, u slučaju Opće Teorije Relativnosti, vrijeme, jer nije jasno kako bi geometrijski konstrukt prostor-vremena trebalo fizikalno interpretirati. Često se govori i da što brže putujemo kroz prostor, sporije putujemo kroz vrijeme. No to nije tako po Općoj Teoriji Relativnosti (GR). U teoriji GR, apsolutno sve kroz vrijeme putuje konstantnom brzinom koja je uvijek jednaka apsolutnoj konstanti c. Točan izraz je - što brže putujemo kroz prostor, sporije putujemo kroz prostor-vrijeme. To je sasvim jasno iz jednadžbe za udaljenost u prostor-vremenu (Δs): $\displaystyle {(\Delta s)}^2 = - {(\Delta d)}^2 + {(c \Delta t)}^2$ $\displaystyle v^2 = {{(\Delta s)}^2 \over {(\Delta t)}^2} = c^2 - {{(\Delta d)}^2 \over {(\Delta t)}^2} \tag{1}$ gdje Δd predstavlja udaljenost u prostoru, cΔt udaljenost u vremenu, a v brzinu u prostor-vremenu. Ali nema razloga da točke prostora x, y i z ne odgovaraju točkama prostor-vremena x, y i z. Sve što treba napraviti da bi translatirali prostor-vrijeme u prostor je od kvadrata brzine u prostor-vremenu oduzeti c2, odnosno obrnuto da izbjegnemo negativne udaljenosti. Matematički lako, ali nije ni teško to fizikalno interpretirati. Ako ne diskriminiramo vrijeme od prostora, možemo shvatiti vrijeme kao izolirani pod-prostor (dio) prostora u kojemu je brzina ograničena konstantom c.
Uočiti da, po teoriji GR, taj pod-prostor mora biti jedno-dimenzionalan.
Ako je taj pod-prostor pravac paralelan našem vektoru brzine u prostoru i prolazi kroz istu točku, onda je prostor ekvivalentan našem prostor-vremenu upravo naš prostor s dodatkom čestice koja ispred nas putuje brzinom c i koja je referentna točka za mjerenje naše brzine u prostor-vremenu. Prostor-vrijeme postaje pogled na prostor iz perspektive čestice koja putuje brzinom c (u kontekstu mjerenja brzine). Generalno - da bi matematički konstrukt prostor-vremena odgovarao prostoru u stvarnosti, za svaku točku prostora mora postojati čestica (ili točka) koja putuje brzinom c u istom smjeru kao i ta točka. Dakle, za svaku točku (ili česticu) prostora postoji točka (ili čestica) prostora s kojom je ona strogo korelirana. Ako dozvolimo točkama da budu čestice, onda je to kvantna spregnutost (quantum entanglement) čestice prostora i čestice vremena. Očito, da bi vrijeme moglo prolaziti (postojati) za neku česticu, mora postojati čestica vremena. Po Općoj Teoriji Relativnosti ta čestica vremena ne bi imala masu i uvijek bi putovala brzinom c. Slično bi se moglo reći za česticu prostora, osim što je njoj dozvoljeno putovati brzinom manjom od c.
U konstruktu prostor-vremena ista čestica (energija) se vezuje i za prostor i vrijeme, no i prostor i vrijeme se smatraju apstraktnim iako se prostor može deformirati. Po Einsteinovim jednadžbama polja, kojima se energija veže za geometriju prostor-vremena, reklo bi se da ista čestica (energija) putuje i kroz prostor i kroz vrijeme, samo što kroz vrijeme uvijek putuje brzinom c (intuitivno je jasno da se brzine mogu razlikovati između dimenzija prostora pa ni ovo nije ništa čudno) no ta dimenzija nema fizikalnu interpretaciju u GR.
Ali kad govorimo o energiji u prostoru i protjecanju vremena, vrijeme se uvijek veže za stvarne fizikalne čestice. Ako npr. vežemo elektron za točku u prostoru, morala bi onda postojati i fizikalna čestica koja se veže za točku u vremenu a koja će korelirati s tim elektronom. Pošto je svako gibanje elektrona popraćeno emisijom fotona, možemo reći da je vremenska čestica za elektron upravo foton koji se giba u istom smjeru. No ako foton ima masu (a po Kompletnoj Relativnosti mora imati), onda za elektron vrijeme ne teče brzinom c, nego nešto manjom, odnosno, brzinom fotona (vrijeme teče brzinom c za točku prostora!). No ne možemo uvijek korelirati gibanje elektrona sa fotonom - što sa elektronom koji miruje? Elektron u orbiti atoma ne zrači energiju (bar ne u skali energije fotona), pa očito za njega mora postojati ili neka druga čestica nosioc njegova vremena ili statički foton u istoj orbiti ali koji orbitira većom brzinom. Pretpostavimo da je to, umjesto fotona, statički neutrino. Očito je da će se dvije čestice, budući da su u istoj orbiti, upariti i putovati brzinom elektrona. No ako brzina u prostor-vremenu ne može biti nula (po GR nikad nije) onda taj neutrino ne može biti vremenska čestica za elektron. Pretpostavimo sad da orbita elektrona mora biti korelirana sa česticom suprotnog naboja u atomu. To može biti proton, no što sprječava naboj protona da se prisustvom elektrona razdvoji od mase protona i kolabira u pozitron? Taj pozitron dakle orbitira bliže jezgri i ima magnetni spin suprotan elektronu. Te dvije čestice ne smiju anihilirati, no to može biti osigurano na više načina: Ovdje nijedno ne isključuje drugo. Zbog kvantne spregnutosti, elektron i proton će razmjenjivati čestice, pa, bilo da se radi o fotonima ili ne, one će prilikom apsorpcije orbitirati brzinom čestice koja ih je apsorbirala. Dakle, kada elektron i pozitron razmjene fotone, efektivno, jedna čestica postaje vremenska čestica za drugu. Vrijeme se dakle u prostoru manifestira fizikalnim česticama i ne teče uvijek jednako niti isto za svakoga. To što vrijeme u prostor-vremenu uvijek teče brzinom c, rezultat je apstrakcije i prostora i vremena u istom. A ako je jasno da se vrijeme veže uz fizikalne čestice, onda treba vremenskim česticama dati masu a prostoru gustoću i tlak jer neće posvuda biti jednako ispunjen tim česticama, nego će to korelirati upravo sa geometrijom prostor-vremena. Apsurd apstraktnog pristupa pokazuje fenomen tamne materije kojim se pokušava objasniti detektiran deformiran prostor bez detektirane energije u njemu. Pošto Opća Teorija Relativnosti ne može objasniti geometriju prostora bez energije u njemu, ta energija se traži u vidu egzotične materije. Problem nestaje kada prostoru dodijelimo gustoću i tlak, što je sasvim intuitivno, i predviđeno teorijom Kompletne Relativnosti. Tamna materija, dakle, ne postoji kao egzotična materija koja svija prostor, nego kao materija koja čini prostor. Ne vidimo ju zato što ne zrači fotone u skali energije koju možemo detektirati, odnosno - nepolarizirana je na takvoj skali, što govori da ako se sastoji od materije koju bi mogli detektirati, to moraju biti neutrini. No u ovom slučaju, ako se ne radi o egzotičnoj materiji koja svija prostor nego materiji koja čini prostor, to mora biti statički graviton neutrino. Ipak, mnogi još uvijek ustraju u tome da se nešto absolutno neopipljivo može deformirati energijom i pokušava se detektirati egzotična materija koja svija prostor a ne ona koja ga čini. Jasno je zašto je tomu tako, GR je odlična teorija, dokazana mnogo puta, no možda je vrijeme da prihvaćena teorija relativnosti konačno postane ono što tvrdi da jest - relativna. Generalizacija vremenske čestice Dobro je uočiti da zapravo nije nužno da vremenska čestica putuje u istom smjeru, nužno je da razlika u brzini u prostoru i vremenu odgovara relativističkim efektima. Teorijom Kompletne Relativnosti utvrdio sam da je prostor elektrona sačinjen od čestica U-2 skale. Elektron je čestica U0 skale što znači da prostor za čestice U1 skale (planetarni sustavi) mora biti sačinjen od čestica U-1 skale, a to je skala fotona.
Kada se govori o skali fotona, dobro je razjasniti o kojoj skali se radi, jer se fotoni obično razmatraju kao valovi. Dakle, u slučaju skale radijusa, ovdje se ne radi o amplitudi ili polovici valne duljine fotona kao vala, nego radijusu fotona kao čestice. Taj radijus je generalno za mnogo redova veličine manji od valne duljine, a tek u slučaju ekstremno malih valnih duljina (ekstremnih frekvencija) valna duljina se približava radijusu, zbog čega se na višim frekvencijama foton ponaša više kao čestica nego val. Ako shvatimo da je skala fotona ista ili približna skali gravitona, onda je veličina fotona jednaka veličini čestice u prostoru koja se valom izbacuje iz ravnotežnog položaja (vibrira, generalno okomito na smjer širenja vala). Po Kompletnoj Relativnosti foton mora imati masu, a pošto veća frekvencija uvjetuje veću masu, jasno je zašto se amplituda i valna duljina vala smanjuje s frekvencijom - elektromagnetski potencijal čestice se mijenja za gravitacijski, pa je izbacivanje polariziranih čestica iz ravnoteže u prostoru manje. Bez zamjene potencijala i očuvanja momenta, foton veće mase bi se morao nešto sporije kretati kroz prostor, ali u ovom slučaju energija se povećava u obliku vakuuma gravitona, dok se kutni moment čestica nosioca naboja smanjuje (smanjuje se polarizirana masa), pa se smanjenje elektromagnetskih interakcija može interpretirati kao smanjenje gustoće prostora, a ako se i tlak smanjuje proporcionalno brzina ostaje ista. U slučaju da efektivni tlak ostaje isti ili se povećava, brzina će se morati i povećati. Iz poglavlja Relativistic space Kompletne Relativnosti: $\displaystyle v_p = c = \sqrt{p_s \over {\omega {\rho}_s}}$ $\displaystyle {\rho_s} = {\epsilon}_s\, E\, B\, {1 \over c_1}$ vp = brzina fotona
ρs = polarizirana (elektro-magnetska) gustoća prostora
εs = električna permitivnost prostora
B = jakost magnetskog polja
E = jakost električnog polja
c1 = granična brzina za prostor
Budući da su ω i c1 jake konstante u ovom slučaju (mjenjaju se s evolucijom prostora), gustoća će se mijenjati proporcionalno s doživljajem elektro-magnetskog polja (EB), a to će smanjivanjem povećavati brzinu fotona. Slično vrijedi za tlak: $\displaystyle p_s = {1 \over {\mu}_s}\, E\, B\, {1 \over c_2}$ ps = polarizirani tlak prostora
μs = magnetska permeabilnost prostora
c2 = relativistički koeficijent razlike granične brzine prstora i njegove brzine mirovanja
Iz ovoga je jasno da će se tlak mijenjati proporcionalno s gustoćom pa, poništavanjem faktora EB, ipak nema promjene u brzini fotona. A ako su εs i μs jake konstante prostora ili se mijenjaju obrnuto proporcionalno, jasno je da će brzina c biti granična brzina za sva tijela u istom prostoru - ona se može promjeniti jedino promjenom kinetičke energije samog prostora, koja doduše mora oscilirati na manjoj skali i prilikom slabe evolucije. Ipak, ako se prostor tijela (poput fotona) mijenja proporcionalno prostoru u kojem se tijelo nalazi, onda to tijelo neće mjeriti (doživljavati) nikakve promjene u istom (bar ne s uspostavom uravnoteženog stanja). No, promjene će mjeriti promatrač izvan tog prostora.
Prazan prostor (vakuum) dakle ne može biti apsolutno prazan - on je sačinjen od čestica manje skale. Ako su te čestice i same čestice vakuuma onda veća gustoća tih čestica znači veći vakuum (gravitaciju). Sada je jasno što usporava vrijeme pri velikim brzinama i velikim gravitacijskim poljima - veća gustoća čestica vakuuma (gravitona). Jasno je i zašto fotoni putuju brzinama vrlo bliskim brzini c - jer su čestice iste skale (goli foton je zapravo superpozicija polariziranih gravitona sa pomakom faze u prostoru). U prostoru koji se sažima (točke prostora se zgušnjavaju) sve se sažima pa će udaljeni promatrači svjedočiti relativističkom efektu kontrakcije duljine ali i dilatacije vremena u prostor-vremenu - iz jednadžbe (1) slijedi: $\displaystyle \Delta d = \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}} c \Delta t \tag{2}$ $\displaystyle \Delta t = {1 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}} {\Delta d \over c} \tag{3}$ ali i u fizikalnom prostoru: $\displaystyle \Delta d = \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}} {\Delta d}_0 \tag{4}$ $\displaystyle \Delta t = {1 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}} {\Delta t}_0 \tag{5}$ gdje Δd0 i Δt0 označavaju duljine (intervale) u prostoru i vremenu, respektivno, kada je tijelo u mirovanju. Međutim, u Općoj Teoriji Relativnosti javlja se problem interpretacije - smatra se da utjecaj gravitacije na dilataciju i kontrakciju fizički mijenja tijelo, dok kinetičku energiju mjeri promatrač pa nema fizičke deformacije tijela, ona se, kao fizički efekt, manifestira u oku promatrača. Čudna interpretacija, ako uzmemo u obzir da se prilikom interakcije promatranog tijela s drugim tijelom ista energija oslobađa upravo na lokaciji promatranog tijela a ne samo u oku promatrača. Rješenje paradoksa je, naravno u odbacivanju apsolutnog (apstraktnog) prostora - tj. omogućivanju tijelima da akumuliraju energiju prilikom kretanja kroz prostor. Uostalom, jasno je da, po teoriji GR, svako povećanje energije u prostoru (ili prostor-vremenu) povećava deformaciju prostora a energija se ne može stvoriti iz ničega. Tako energija ne može nastati iz ničega prilikom sudara - svaki sudar bi morao uključivati inflaciju energije s manje skale ukoliko ona nije sadržana u tijelu ili oko tijela u interakciji. Iako je inflacija moguća (npr. kroz anihilaciju), jasno je da će samo u neintuitivnom slučaju apstraktnog prostora ona biti manifestacija cjelokupne kinetičke energije, pri čemu onda i lokalni efekt kontrakcije i dilatacije prije sudara postaje neintuitivan. Ipak, čini se da je nužno onda odbaciti simetričnost Specijalne Relativnosti u ovakvom slučaju, odnosno, budući da se gravitacijski potencijal mijenja za tijelo u pokretu, kontrakcija i dilatacija poprimaju gravitacijski karakter (u svakom slučaju) pa takvo tijelo (nazovimo ga promatrač S) neće mjeriti istu kontrakciju i dilataciju za promatrača (nazovimo ga promatrač M) koji mjeri njega. No, da li je to tako u [apsolutno] svakom slučaju? Na prvi pogled simetrija je očuvana - lokalna kontrakcija prostora će i sve dolazeće zrake radijacije prostorno sažimati jednako kontrakciji prostora, no problem je što se sažima i promatrač (tj. mjerni uređaj) pa sažeti promatrač (S) neće mjeriti nikakvu promjenu u drugom promatraču (M), osim Dopplerovog efekta ako se ne radi o orbitalnom momentu. Ako je nužno da relativno isti efekt postoji i za sažetog promatrača (ne može biti apsolutno isti), postoje 3 rješenja:
  1. za njega je pak relativistički efekt psihiloški,
  2. promatrač se ne sažima,
  3. za njega je konstanta c drugačija.

Prvo rješenje bi morali odbaciti, osim ako prihvatimo da je psihološki efekt uzrokovan, tj. lokaliziran, kontrakcijom prostora. Bilo je već rasprava oko fizikalnosti relativističkih efekata. Zanimljivo je dopisivanje Varićaka i Einsteina na temu, gdje Varićak sugerira postojanje stvarnih (real) i očiglednih (apparent) efekata.
Ako zamislimo prsten načinjen od krute (rigid) tvari koji rotira - zbog relativističkih efekata, udaljenosti na prstenu se moraju sažimati, no paradoksalno, promjer prstena bi morao ostati isti jer sam prsten miruje. Einsteinovo rješenje je nepostojanje krutih tijela - što implicira da se kvanti prstena smanjuju dok on zadržava promjer. No ako se s brzinom povećava energija tijela i ako je ta energija u gravitaciji (gravitonima) onda je jasno da će se i prsten morati smanjivati zbog gravitacijskog privlačenja suprotnih strana na prstenu ali i između svakog kvanta energije. I to je pravo (fizikalno) rješenje paradoksa - u stvarnosti ne postoji kontrakcija koja ne uključuje kontrakciju prostora. Jasno je to i iz očuvanja kutnog momenta - povećanje brzine mora smanjiti masu energije koja rotira i/ili orbitalni radijus. Pošto se ovdje masa povećava, orbitalni radijus se mora smanjivati. Jedino ako zamišljamo rotirajuće apstraktno tijelo bez mase, paradoks ostaje neriješen bez kvantizacije tijela. U stvarnosti to neće biti ni savršeni prsten, pa može još biti svega. Teorija GR dakle zahtijeva od svih tijela da budu sastavljena od kvanata energije pa prema tome de facto zabranjuje postojanje elementarnih čestica koje rotiraju. Zato postoje nebuloze u Kvantnoj Mehanici - čestice koje očigledno imaju spin moment, a u stvarnosti se od njih traži da imaju radijus jednak 0. U Kompletnoj Relativnosti, sve je relativno - kruta tijela nisu apsolutno zabranjena nego postoje relativno, pa su i elementarne čestice relativno elementarne a u stvarnosti se sastoje od manjih kvanata energije i imaju, ne samo očigledan, nego i stvaran radijus na određenoj skali.
Rješenje br. 2 (nesažimanje promatrača) je moguće u slučaju da je sažimanje prostora koncentrirano u prstenu, odnosno torusu ili sferi, oko tijela pa postaje svojevrsna gravitacijska leća. No ovo je moguće jedino ako već postoji takva sfera (npr. promatrač se nalazi u centru gravitona određene skale). Postoji i još jedna mogućnost, ako uslijed sažimanja prostora dolazi do progresivne evolucije promatrača (npr. fuzijom materije) onda veličina promatrača S može ostati efektivno nepromijenjena. U fizičkim prostorima, i 3. rješenje postaje moguće. Ako se prostor zgušnjava no skala fotona se ne sažima onda će se za promatrača S konstanta c promijeniti, i to proporcionalno kontrakciji pa postaje sasvim moguće da mjeri istu kontrakciju za promatrača M. Sve promjene energije na bilo kojoj skali su diskretne, pa se neće mijenjati istovremeno, a generalno i osciliraju. U kompletno relativnoj stvarnosti, sva spomenuta rješenja su moguća pa će se i pojavljivati više ili manje u svakom obliku. Po Kompletnoj Relativnosti, sva živa nebeska tijela i sve standardne čestice imaju gravitacijski maksimum (npr. event horizon kod crne rupe, površinski maksimum kod zvijezda, itd.). U jednoj interpretaciji, to je tako upravo zato da omogući rješenje br. 2, u drugoj, rješenje br. 2 omogućuje takvu stvarnost - sve je relativno, no vrlo fizikalno na određenoj skali. Rješenje br. 2 objašnjava diskretne energetske nivoe - ako se promatrač S nalazi izvan gravitona (sažetog prostora) a ne unutar, onda mora postojati bar još jedan graviton s većim radijusom tako da promatrač S bude unutar njega. Rekurzijom se dolazi do beskonačnosti ili nečega što će kolabirati graviton na manju skalu (postajući satelit za graviton veće energije) zadržavajući promatrača (ili tijelo) S unutar sebe. Naravno, ovo ne mora i neće biti ispunjeno uvijek jer razmjena energije (informacije) nije nikad instantna. Uvjeti za ekvivalenciju specijalnog i gravitacijskog relativističkog efekta Da bi kontrakcija i dilatacija Specijalne Teorije Relativnosti bila ekvivalentna gravitacijskoj kontrakciji i dilataciji moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti. Dilatacija vremena dobivena Schwarzschildovim rješenjem Einsteinovih jednadžbi polja se može napisati u ovom obliku: $\displaystyle {{\Delta t}_0 \over {\Delta t}} = \sqrt{1 - \left({\beta}^2 + {{\beta}_e}^2 + { {{{\beta}_r}^2 {{\beta}_e}^2} \over {1 - {{\beta}_e}^2}} \right)}$ $\displaystyle \beta = {v \over c},\, {\beta}_e = {v_e \over c},\, {\beta}_r = {v_r \over c}$ $\displaystyle {v_e}^2 = { 2GM \over r}$ v = brzina promatranog (sažetog) tijela (S)
ve = brzina bijega (escape velocity) iz gravitacijskog polja energije M na udaljenosti r
vr = radijalna komponenta brzine tijela S
G = gravitacijska konstanta
M = masa izvora gravitacije
r = udaljenost tijela (S) od izvora gravitacije
Δt0 = interval vremena bez relativističkih efekata (proper time)
Δt = dilatacija vremena
Ovdje radijalna komponenta brzine ne postoji ako je tijelo S u orbiti oko promatrača, a Δt predstavlja dilataciju vremena koju će mjeriti promatrač koji nije pod utjecajem gravitacijskog potencijala i koji miruje u koordinatnom sistemu (ne doživljava dilataciju i kontrakciju). U izrazu, faktor β se odnosi na dilataciju Specijalne Teorije Relativnosti (zbog kretanja tijela), dok se faktor βe odnosi na dilataciju uslijed gravitacijskog potencijala. Ako zanemarimo radijalnu komponentu, jedini uvjet koji treba biti zadovoljen za ekvivalenciju dilatacije Specijalne i Opće relativnosti jest: $\displaystyle \beta = {\beta}_e$ što, ako ostavimo konstante G i c apsolutnima: $\displaystyle {v_e}^2 = v^2 = {2GM \over r} \tag{6}$ Na lokaciji promatranog tijela mora se, dakle, formirati efektivni graviton čija će brzina bijega biti jednaka brzini kojom se tijelo giba (v). Ako se radi o tijelu sa distinktnim gravitacijskim maksimumom (koji mora biti realni graviton), a većina tijela ga ima (ako ne sva), on se generalno (barem za kuglasta tijela) nalazi u centru i ima stvaran radijus, a težište mase je raspoređeno jednoliko po radijusu. Masa (energija) tog gravitona je M0 u slučaju mirovanja, a kvadrat brzine bijega na radijusu: $\displaystyle {{v_e}_0}^2 = {2GM_0 \over r_0}$ Njegova masa raste s kinetičkom energijom tijela: $\displaystyle M = {1 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}} M_0 \tag{7}$ Iz (6) i (7) slijedi: $\displaystyle v^2 = {2G \over r} {1 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}} M_0 = {{v_e}_0}^2 {r_0 \over r} {1 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}}$ i iz toga jednadžba za radijus r: $\displaystyle r = {{{v_e}_0}^2 \over v^2} {r_0 \over \sqrt{1 - {v^2 \over c^2}}} \tag{8}$ Ovdje, za v > ve0, radijus se zaista sažima, no za v < ve0 on raste, a brzina v = 0 je zabranjena jer implicira beskonačni radijus. Rješenje paradoksa je naravno u postulatima Kompletne Relativnosti - ništa ne može imati brzinu jednaku apsolutnoj nuli jer nijedno tijelo nije apsolutno u mirovanju niti putuje apsolutno konstantnom brzinom, svako mora oscilirati. No rezultat je zanimljiv jer objašnjava inflaciju prilikom sudara (anihilacije). Sudarom tijela brzina pada relativno na 0 što dakle mora izazvati impuls inflacije radijusa gravitona, a onda smanjenje radijusa povećanjem brzine do nekog ravnotežnog stanja.
Uočiti da su gotovo sva nebeska tijela koja promatramo u ravnotežnom položaju u koji su stigla nakon početne inflacije maksimuma (zapravo su u mirovanju relativno na prostor u kojem se gibaju jer je njihova kutna brzina jednaka kutnoj brzini efektivnog gravitona). U nekim slučajevima će se značajna inflacija izbjeći spajanjem (npr. crnih rupa) i zadržavanjem visoke rotacije (oscilacije) a u određenim slučajevima doći će i do raspada (fisije) maksimuma na one manjeg radijusa kao što je to slučaj kod teških zvijezda prilikom supernova eksplozija (ili bosenova na skali atoma). Dobro je napomenuti da kod promjene duljine treba znati što se točno mijenja i kako, jer ako graviton predstavlja gravitacijski maksimum zvijezde on generalno ima planete (druge maksimume) u orbiti oko sebe - u slučaju kad se radijus zvijezde povećava s njenom energijom, orbitalni radijus planeta se može smanjivati pa, iako jezgra povećava radijus, sistem u cjelini smanjuje radijus.
Postavlja se pitanje koja je brzina gravitona u mirovanju ako nije 0? Odgovor je - upravo ve0 - brzina bijega. Jasno je to iz još jedne posljedice postulata Kompletne Relativnosti - svaki spin moment je zapravo orbitalni moment pa graviton u mirovanju orbitira oko centra mase. Prema tome, svaki graviton (ili svaka čestica) ima brzinu mirovanja, pa ako je i masa mirovanja proporcionalna kinetičkoj energiji, materija postaje fiktivna - sva energija je u momentu vakuuma. No kod mjerenja relativističkih efekata i momenata treba uzeti u obzir skalu energije - konstanta c odgovara za subatomske čestice, no za zvijezde i planete ona mora biti manja - za slobodne (nevezane) gravitone u međugalaktičkog prostoru, ta brzina je 2.93 * 106 m/s, oko 100 puta manja od c a to znači da će relativistički efekti za ta tijela biti dosta veći (ako njihovu brzinu mjerimo istim jedinicama kao brzinu standardnih čestica). Da se c mora mijenjati sa skalom jasno je i iz jednadžbe (8), jer ako crna rupa ima brzinu bijega jednaku c onda bi njen radijus morao biti beskonačan osim za r0 = 0. Protok vremena Da li vrijeme za nas teče brzinom c? Za čestice od kojih je sastavljen naš organizam, vrijeme teče brzinom koja je blizu c (preciznije U0.c ili c0). Vjerovatno upravo zato što graviton subatomskih čestica ima brzinu bijega jednaku c pa oscilira tom brzinom, no možda je vremenska dimenzija gravitona locirana na radijusu koji rotira brzinom c. Postoji li vrijeme za svakoga? Kada se radi o mjerenju intervala između dva događaja, iako se do istog dolazi na vrlo fizikalan način, vrijeme se čini kao apstraktan pojam. No ipak, svi mi u svakom trenutku putujemo kroz vrijeme (nemoguće je stati, osim za hipotetske čestice bez mase i u domeni apsolutne singularnosti - ni jedno ni drugo pak po Kompletnoj Relativnosti ne postoje). Sve što postoji mora biti relativno - možemo reći da vrijeme relativno ne postoji, no ako ne postoji relativno, onda mora negdje relativno postojati (ne može apsolutno ne postojati!). Po Kompletnoj Relativnosti, sve što postoji ima energiju pa se tako mora i vrijeme vezati za energiju na određenoj skali. A da bi bilo moguće putovati kroz vrijeme nužno ga je izjednačiti s prostorom koji ima svojstva poput gustoće i tlaka. Mi, dakle, u svakom trenutku putujemo kroz ekvivalent prostora kojeg zovemo vrijeme. To je sasvim jasno iz postulata Kompletne Relativnosti po kojima svaka točka ili čestica u prostoru [bilo koje veličine] mora imati kutni, tj. orbitalni moment u odnosu na nešto. Po relativističkim efektima, jednadžbi dilatacije vremena, vremenski intervali izeđu dva događaja se produljuju proporcionalno brzini iako hipotetska [vremenska] čestica u vremenu uvijek putuje kostantnom brzinom c. To je neintuitivno ako postoji korealacija prostornih i vremenskih čestica pa zahtijeva dodatan refrentni okvir promjenjive brzine a prema kojem će čestica u vremenu uvijek imati brzinu c. Ako je prostor fizikalan ova neintuitivnost nestaje. Putovanje kroz prostor (ili putovanje prostora kroz tijelo) onda nužno podrazumijeva interakciju tijela s prostorom pa će, generalno, s većom brzinom, tijelo percipirati veću gustoću prostora što povećava energiju tijela i usporava transformaciju energije (protok informacija) unutar tog tijela. Sada možemo reći da brže putovanje kroz prostor usporava putovanje kroz vrijeme, no gdje je to vrijeme? Percepcija vremena se ne mijenja za tijelo u inerciji, tako da će usporeno vrijeme za to tijelo mjeriti netko tko ne putuje istom brzinom kroz taj prostor. No vrijeme u kontekstu mjerenja intervala između dva događaja je apstraktno, dok za svakog tko doživljava promjene u vremenu (iako ih možda nije svjestan) ono na određenoj skali energije ima fizikalni ekvivalent koji mora postojati u lokalnom prostoru, a ne u prostoru udaljenog promatrača koji mjeri dilataciju (on vrijeme proživljava drugom brzinom). Protok vremena može biti koreliran i s nekom udaljenom česticom (npr. iza određenog horizonta događaja) pa tako može postojati i fizička veza na određenoj skali s takvom udaljenom česticom no to ne isključuje postojanje lokalnog efekta.
Najbrže stari onaj koji mjeri svoje vrijeme, a najmanje onaj koji svog vremena nije ni svjestan.
Masa (energija) se može povećavati povećanjem radijusa gravitacijskih maksimuma čestica (što izjednačava akceleraciju sa gravitacijskom akceleracijom) i akvizicijom mase iz prostora što povećava broj gravitacijskih maksimuma.
Uočiti dvije važne posljedice:
  1. putovanje kroz prostor (vrijeme) tijelima daje masu,
  2. svako tijelo ima svoj (privatni) prostor (vrijeme).
Veza ili korelacija (entanglement) tijela i privatnog prostora ne mora nužno trajati vječno (niti hoće). Energija tijela se može izgubiti iz prostora - npr. zračenjem, a da prostor zadrži relativističku energiju u obliku povećanih gravitacijskih maksimuma čestica prostora.
Uočiti da svako gibanje, uz konačnu brzinu protoka energije, mora biti oscilatorno, bez obzira na prirodu ubrzanja - svaka linearnost je relativna. S ekvivalencijom prostora i vremena, to znači da i brzina putovanja kroz vrijeme nužno oscilira, kao i svijest o protoku vremena.
Dodano poglavlje Ostali problemi i paradoksi. Ostali problemi i paradoksi Uz prostor, a pogotovo vrijeme, kroz povijest su se vezali različiti paradoksi. Neki od njih su razjašnjeni, no ako je stvarnost intuitivna, fizikalna i potpuno relativna onda Opća Teorija Relativnosti još uvijek sadržava paradokse. Paradoks blizanaca (twin paradox) Zamislimo dva čovjeka blizanca od kojih jedan ode na svemirsko putovanje velikom brzinom. Kada se vrati, on bi zbog dilatacije vremena morao biti mlađi od onoga koji miruje. No po Specijalnoj Teoriji Relativnosti to je nemoguće jer se efekt interpretira kao lokalan (za promatrača) i morao bi biti simetričan pa na kraju ne bi smjelo biti razlike u starosti blizanaca. Naravno, ovo se može objasniti prostornim ubrzanjem - usporavanje starenja se događa u trenucima polaska kada relativistički efekti zbog ubrzanja nisu simetrični (simetričnost vrijedi samo u slučaju mirovanja i konstantnih brzina). No ako apsolutno konstantne brzine ne postoje, onda je svaka očigledno konstantna brzina rezultat usporavanja i ubrzavanja pa inercijalni referentni okviri apsolutno ne postoje. Dakle, svaki efekt dilatacije Specijalne Relativnosti mora biti rezultat integracije (zbrajanja) kvanata gravitacijske dilatacije određene skale. Aether Kompletna Relativnost ne predviđa postojanje aethera u smislu u kojem se generalno zamišljao, samo daje gustoću i tlak (odnosno vakuum) prostoru tako da geometrija prostora Opće Teorije Relativnosti odgovara fizikalnom prostoru koji se, kao apstraktan fenomen, ne bi uopće mogao deformirati - što je slutio i sam Einstein, no nitko u to vrijeme nije bio spreman prihvatiti fizikalan prostor.
Ne vidim zašto bi neintuitivan apstraktan prostor bio bolje rješenje ako je cilj razumijevanje svemira i ako intuitivno rješenje postoji. Jedino objašnjenje je da su fizičari postali preveliki matematičari vođeni redukcionizmom koji daje apsolutnu perfekciju ili eleganciju rješenja.
Po Kompletnoj Relativnosti, Zemlja ima svoj prostor (i vrijeme) no svojim orbitiranjem oko Sunca prolazi kroz Sunčev prostor, gok gibanjem Sunčevog sustava prolazi kroz prostor gravitona veće skale (koji obuhvaća vidljivi svemir) a koji se može povezati sa konstantnim pozadinskim mikrovalnim zračenjem (CMB). Ipak, zbog približno iste skale energije i diskretizacije energetskih nivoa (kojom različite skale postaju relativno iste u određenim kontekstima) prostor Zemlje je na neki način izoliran od prostora Sunca. Možemo reći da granicu Zemljinog prostora predstavlja gravitacijska Hill sfera za statičke čestice iste skale (koje sačinjavaju prostor) ili silnice magnetskog polja za standardne nabijene dinamičke čestice. Prema tome jedini efekt na relativno izolirani eksperiment na Zemlji, kojim se pokušava detektirati aether, u većoj mjeri mogu proizvesti čestice manje skale (poput standardnih neutrina i fotona). Rezultati eksperimenata poput onog Michelson-Morleya odbacuju postojanje apsolutnog aether-a ali idu u prilog postojanju privatnog prostora Zemlje. Ako u takvi eksperimentima i postoje promjene u duljinama one moraju biti korelirane sa CMB zračenjem, odnosno uzrokovane česticama skale fotona putem Dopplerovog efekta. Recentne analize to i dokazuju.
Uočiti da su sve te promjene do sada smatrane instrumentalnim artefaktima. No ako je prostor Zemlje sačinjen od čestica U-1 skale (skala standardnog fotona), a kako sam već hipotetizirao - morao bi biti, onda će čestice iste skale koje dolaze izvana uzrokovati anizotropiju u prostoru koji kao cjelina ima moment relativno na te čestice. Inače, čestice prostora Zemlje su statički gravitoni (kao dio prostora Zemlje, putuju sa Zemljom no orbitiraju oko centra Zemlje, tj. oko gravitona veće skale).
Privatan prostor Kompletne Relativnosti najsličniji je kompletno vučenom (complete aether dragging) kompresibilnom aetheru (u korelaciji s gravitacijom) koji, prema originalnoj ideji, zaista objašnjava sve probleme aethera, osim u slučaju eksperimenata poput Michelson–Gale–Pearson eksperimenta. Eksperiment je sličan eksperimentu Michelson-Morley no ovdje je referentni okvir Zemlja pa se pokušava utvrditi postojanje aethera relativno na rotaciju Zemlje. Pošto je utvrđeno da zrake svjetlosti u različitim smjerovima nisu u fazi kada se reflektirane vrate na detektor, odbačena je i ideja takvog [complete dragging] aethera. No rezultat se može u potpunosti objasniti diferencijalnom rotacijom aethera proporcionalnom s gradijentom gravitacijskog potencijala (uzimanjem u obzir i utjecaja CMB zračenja), a upravo to i predviđa Kompletna Relativnost.
Uočiti da je brzina rotacije standardne atomske materije planeta potpuno drugačija (najviše u slučaju krutih tijela) od brzine rotacije prostora, koji u ovom slučaju predstavlja aether, dakle, ako postoji nekakvo povlačenje čestica (aether dragging) ono nije univerzalno (jednako za čestice svih skala). Dobro je i uočiti da je aether, u izvornoj ideji, zamišljen kao medij za svjetlosne valove (nije neophodan za čestice) pa ako ćemo privatan prostor zvati aetherom, to nije originalan aether, pogotovo ako bi ga smatrali medijem ekskluzivnim za valove svjetlosti.
Aberacija svjetlosti Astronomska aberacija je fenomen koji proizvodi očigledno pomicanje nebeskih objekata korelirano s brzinom promatrača. To je problem za klasičan nekompresibilan i nerotirajući aether, ali nije problem za prostor Kompletne Relativnosti koji je efektivno ekvivalentan geometrijskom prostoru Opće Teorije Relativnosti. Svetost svjetlosti U eksperimentima za dokazivanje relativnosti gotovo uvijek se koristi svjetlost, pa su svi eksperimenti osjetljivi na brzinu i ponašanje svjetlosti. Npr., u Michelson-Morley eksperimentu, kontrakcija duljine i dilatacija vremena dobije se preko Pitagorinog teorema u kojem je duljina jedne stranice trokuta umnožak brzine svjetlosti i vremena u kojem svjetlost pređe tu udaljenost. Kada bi brzina svjetlosti bila instantna u nijednom takvom eksperimentu ne bi bilo detektiranih relativističkih efekata - kontrakcije duljine i dilatacije vremena. A kada bi, umjesto svjetlosti, koristili nešto drugo, poput zvuka npr., efekti bi bili puno izraženiji. To nije problem ako sve shvatimo relativno. No, po Specijalnoj Relativnosti, uvijek isti efekt mora postojati - identičan onome kada se za mjerenje koristi svjetlost samo u slučaju kad je masa fotona jednaka 0 a brzina jednaka konstanti c. Konstanta c je dakle invarijantna (univerzalna) - jednaka za svakog promatrača. No ako brzina svjetlosti nije jednaka c onda rezultati svih eksperimenata de facto postaju psihiloški efekt - rezultat konačne brzine protoka informacija a ne fizikalne promjene, bilo na promatranom tijelu ili promatraču.
Doduše, i psihološki, ili mentalni, efekt je fizikalan na određenoj skali u Kompletnoj Relativnosti. I fotoni koji dolaze sa udaljenih tijela su lokalno zapravo isto to tijelo u manjoj skali, bar u 2-dimenzionalnom obliku. Čak bi se i 3-dimenzionalan oblik mogao detektirati u određenim uvjetima, npr. kada bi oko bilo osjetljivo na valne duljine radijacije koje emitiraju čestice unutar promatranog tijela.
No čak i da brzina fotona jest jednaka c, ako bi, hipotetski, nešto što putuje većom brzinom dalo manji relativistički efekt, opet se za promatrača ne mijenja priroda efekta - on je psihološki u svakom ovom slučaju. Dakle, Specijalna Relativnost ima dualnu prirodu - kada mjerimo efekte u okviru koji miruje relativno na nas ali u računu je njegova brzina relativna na tijelo izvan tog okvira, efekt će za nas biti potpuno psihološki.
Konkretno, u Michelson-Morley slučaju, eksperiment se odvija u okviru promatrača, no za brzinu okvira se uzima brzina Zemlje u orbiti oko Sunca.
Efekt će, biti gotovo čisto psihološki uvijek kada promatramo tijela koja se istom brzinom gibaju u istom prostoru jer su stvarni efekti (koji postoje na određenoj skali zbog relativnosti konstantne brzine!) simetrični. Da bi tijelo bilo otporno na relativističke efekte mora biti nemjerljivo - ne smije postojati u prostoru, a kako je vrijeme dio prostora i ne može biti apsolutno izolirano, onda ne može postojati ni u vremenu. Nepostojanje čestice implicira da ona ima energiju jednaku 0 i u prostoru i u vremenu. Foton, čiju energiju i brzinu redovito mjerimo i koji mijenja moment pod utjecajem gravitacijskih polja, daleko je od apsolutne invarijantnosti, kao i svaka druga čestica za koju znamo. A to znači da su Specijalna Relativnost i Opća Relativnost, zbog apsolutne invarijantnosti u konstantama, apsolutno nedokazive - samo relativno odgovaraju stvarnosti jer je foton za nas premali da bi ga proglasili postojećim. Putovanje u prošlost i daleku budućnost Budući da je putovanje kroz vrijeme zapravo putovanje kroz prostor čini se i da je putovanje unatrag kroz vrijeme moguće. No da li je zapravo moguće unatrag putovati kroz prostor? Naravno, svatko od nas, ako napravi korak naprijed pa natrag, reći će da se vratio na isto mjesto. No u realnosti, sve u prostoru u svakom trenutku putuje (evoluira) pa, nužno, isto mjesto postaje apstraktan pojam. No ako je mjesto dovoljno isto da se zadrži percepcija identičnosti možemo [uvjetno] govoriti o putovanju u prošlost. Putovanje u već proživljenu prošlost je dakle nemoguće (zahtijeva apsolutno vrijeme, beskonačnu energiju), no teoretski je moguće putovati na mjesta gdje bi percepcija identičnosti bila očuvana. Na primjer, sasvim sigurno postoji planetarni sustav u dovoljnoj mjeri identičan Sunčevom (poput identičnosti dva atoma ugljika) i sasvim sigurno biste u takvom sustavu mogli sresti sebe u prošlosti ili daljoj budućnosti - no jasno je da je to samo, i tek donekle, efektivno putovanje kroz vrijeme jer, čak i kad bi sustavi bili potpuno identični (što je opet, po Kompletnoj Relativnosti, nemoguće), vaša pojava bi narušila identičnost prostora i protoka vremena. Obrtanje toka vremena Priroda ne postavlja apsolutna ograničenja na išta, pa tako postoji i mogućnost obrtanja slijeda akcija i reakcija. No opet, budući da ono ne može biti apsolutno (mora biti lokalizirano) ni to nije povratak u prošlost, iako percepcija identičnosti može biti itekako velika. Budući da putovanje kroz vrijeme oscilira u brzini a i samo osciliranje po Kompletnoj Relativnosti mora oscilirati, ponekad se lokalni tok vremena mora i obrnuti. Prelazak između dva vertikalna energetska nivoa podrazumijeva privremenu promjenu spina gravitacijskih maksimuma, pa je upravo to trenutak privremenog obrtanja toka vremena.
Obrtanje toka vremena jasno je iz modela reinkarnacije. Budući da se svi rađamo mladi, očito je da u trenutku smrti duša (gravitacijski maksimum sa pripadajućim prostorom) privremeno kolabira promjenom spina a to znači i da se pomlađuje jer duša i novo tijelo koevoluiraju u istom prostoru.
Već sam pokazao da je Sunčev Sustav nastao inflacijom manjih čestica i mora biti uparen sa svojim anti-materijskim ekvivalentom. Između kvantno uparenih čestica postoji razlika u fazi evolucije i konstantna izmjena signala. To je efektivna veza prošlosti i budućnosti a koja i pogoni evoluciju (bez takvog uparivanja ne bi bilo prošlosti ni budućnosti, a time ni sadašnjosti kao superpozicije jednog i drugog). Objasnio sam i da je sinkronicitet manifestacija sinkronizacije te prošlosti i budućnosti, da su neki od nas više evoluirani od drugih te da će u sklopu sinkronizacije morati biti usporavanja pa čak i kratkoročnog obrtanja procesa starenja kod istih.
Budućnost u prošlosti Vjerujem da ćemo tako, obrtanjem toka lokalnog vremena, 2018.07.01 proživjeti još jednom, iako ne na isti način. Već sam pokazao da bi se kraj ciklusa trebao dogoditi ovo stoljeće, no ovaj datum trenutno ne mogu dovoljno znanstveno potvrditi - recimo samo da sam u trenucima mentalne eskapade (ludila) nekima obećao kraj svijeta na taj dan a ne mogu se oteti dojmu da sam bio u pravu. Jasno, bilo tko razuman a tko nije iskusio sinkronicitet će ovo proglasiti glupošću, no pošto je ovaj datum proizašao upravo u trenucima kada sam proživljavao maksimum sinkroniciteta, ja ga ne mogu odbaciti kao nešto bez dubljeg značenja. Pošto sam predvidio kolaps gravitacijskog maksimuma (duše) Zemlje, isti će pri tome morati promjeniti spin, ali i orbitalni kutni moment. Pri tome materija Zemlje (u obliku standardnih atoma) neće značajno mjenjati moment osim privremenog značajnijeg udaljavanja od Sunca, sve do ponovnog uparivanja prostora (duše) i tijela Zemlje. Ovisno o tome da li se radi o smrti Zemlje ili gubitku svijesti ovisi koliko će puta gravitacijski maksimum obići Sunce u obrnutom smjeru, a ako se isti gravitacijski maksimum opet upari sa Zemljom, za očekivati je da će doći do privremenog obrtanja toka starenja života na Zemlji u sklopu sinkronizacije sa dušom. Pri tome broj godina za koje će se život pomladiti može maksimalno biti jednak broju orbita koje Zemljin gravitacijski maksimum napravi u obrnutom smjeru, no za vrijeme dok maksimum nije uparen sa Zemljom, život će nastaviti starjeti. Ovdje treba napomenuti da se s kolapsom maksimuma njegova skala mijenja za više redova veličine pa njegova orbitalna brzina neće samo promjeniti smjer nego i veličinu - zbog očuvanja momenta, energija prostora se mijenja za brzinu. Ta brzina bi trebala biti brzina svjetlosti na U1 skali, 2.93 * 106 m/s, a to znači da će se za svaki okretaj život pomladiti za oko 360 dana, tako da je sasvim moguće da 2018.07.01 proživimo još jednom. Naravno, to vrijedi pod uvjetom da se ista duša ponovno spoji sa Zemljom, tj. da neće umrijeti od raka, nego nastaviti s predviđenom planetarnom neurogenezom. Ipak, budući da se radi o embrionalnoj neurogenezi, moguće je da se neće ista duša upariti s tijelom. U tom slučaju, umjesto pomlađivanja, moglo bi slijediti postarivanje. Također, ako se ne radi o smrti, moguć je parcijalni kolaps - npr. kolaps samo jednog kvanta gravitacijskog maksimuma, pa će i pomlađivanje biti parcijalno.
Da će se svijet vratiti u prošlost oduvijek signaliziraju hrvatski političari koji se redovito tamo vraćaju. Ako je suditi po njima, Hrvatska će se prva pomladiti.
Smrt Zemlje Zemlja je još mlada za prirodnu smrt i vjerujem da će preživjeti rak, no možemo prepostaviti kako bi eventualna smrt izgledala. U slučaju da gravitacijski maksimum bespovratno napusti Zemlju, zbog privremenog kolapsa površinskog Sunčeva maksimuma, tijelo Zemlje bi bilo izbačeno u višu orbitu. Ona bi se s restoracijom oba maksimuma stabilizirala, no u ovom slučaju, s restoracijom (inflacijom) Sunčeva maksimuma, ona postaje nestabilna. Tijelo bi najvjerojatnije pojelo Sunce gdje bi nakon rastavljanja na subatomske čestice nešto eventualno bilo reciklirano u stvaranju novog planeta. No takav je scenarij najvjerojatniji samo u slučaju prijevremene smrti. U slučaju prirodne smrti, ne umire samo Zemlja, nego Sunčev sustav. Bez restoracije Sunčeva maksimuma, tijelo eventualno završava kao hrpa asteroida i kometa na različitim orbitama, a možda i izvan sustava. A bez gravitacijskih maksimuma U1 skale cijeli sustav se raspada na sve manje asteroide i komete.
Kolaps maksimuma je generalno sinkroniziran s potrošnjom goriva (fuzijskog, u slučaju visokih energija). Do kolapsa dolazi kada tijelo potroši pogonsko gorivo, koje se periodički nadopunjuje, osim u trenutku smrti kada kolaps postaje permanentan. Kolaps maksimuma događa se s promjenom spina, no budući da izmjena spina nije trenutna ni rasparivanje (decoupling) maksimuma i materije nije trenutno pa s kolapsom dolazi do kompresije materije unutar maksimuma. No kolaps uključuje i privremenu polarizaciju maksimuma, on postaje dvodimenzionalan i gravitacijski potencijal se zamjenjuje elektro-magnetskim. Prilikom kompresije, unutar zvijezda dolazi do stvaranja težih elemenata. Budući da je kolaps maksimuma u suštini prijelaz između vertikalnih energetskih nivoa, on može obuhvaćati više prijelaza preko diskontinuiteta u prostoru (vremenu), a prilikom svakog dubljeg stvaraju se sve teži elementi (generalno, što je zvijezda masivnija, to će prilikom kolapsa biti više prijelaza). Uslijed kompresije i fuzije materije (standardnih atoma) dolazi do emisije visoko-energetskog zračenja energije U-1 skale (fotoni, neutrini i gravitacijski valovi), no kolaps maksimuma uzrokuje emisiju gravitacijskog vala veće skale koji se širi sporijom brzinom. Taj udarni val (shock wave), sa sobom povlači visoko-energetske čestice U0 skale (standardni atomi, protoni, elektroni). Brzina tog vala prilikom stabilizacije ne može u prosjeku biti veća od 2.93 * 106 m/s, no u početku ona može biti daleko veća, iako manja od brzine gravitacijskih valova standardne skale (2.99792458 * 108 m/s). Materija, pak, izbačena valom, može imati različite brzine. Budući da se radi o daleko većoj skali energije (tj. prostora i vremena) nego onima koje koriste naši satovi, širenje vala brzinama većim od 106 m/s može potrajati stoljećima i više mjereno našim vremenskim jedinicama. Postojanje gravitacijskog vala koji sa sobom povlači materiju objašnjava zašto ta materija može putovati dugo bez usporavanja. Zbog postojanja gravitacijskog i elektro-magnetskog karaktera kolapsa, dio izbačene energije bit će koncentriran na osi rotacije (od polova prema van) dok će dio biti raširen u svim smjerovima no ipak s gradijentom u ovisnosti o količini i rasporedu energije unutar zvijezde prilikom kolapsa. Po rezultatu supernova eksplozije se tako može iščitati omjer neutralnog i polariziranog karaktera prilikom eksplozije.
Uočiti da su do sada detektirani gravitacijski valovi na povšini Zemlje valovi standardne skale koji deformiraju prostor (oblik) standardnih čestica, ali ne mjenjaju oblik gravitacijskog maksimuma Zemlje.
Kolaps maksimuma unutar planeta se kvalitativno ne razlikuje - razlika je u energijama, no, u svakom slučaju, također dolazi do kompresije i udarnog vala, koji, u ovom slučaju, stvara pritisak na koru planeta, što u slučaju smrti, ubrzava njegov raspad.
Putovanje kroz ludilo - case study Tokom vlastite redefinicije zadnjih godina postojao je period u kojem sam doživio vrhunac sinkroniciteta pa sam bio uvjeren i da sam komunicirao s određenom trećom stranom putem istog (što se očito događalo i Tesli) - jasno, iz perspektive normalnog čovjeka moje stanje se u tom periodu vjerojatno tumačilo bolešću ili ludilom.
Siguran sam da je Isus pred smrt bio u istom stanju, samo što je ono kod njega trajalo duže te ga je na kraju i koštalo života. Fascinantno je to stanje. Sjećam se da jednom prilikom nisam uopće osjećao glad. Trajalo je to 10 dana, ako bih išta pojeo tokom dana bio bi to komadić tosta, pojeden na silu iz nekakve navike za jelom. Iz toga mi je jasno porijeklo posta, no vjerujem da je Isus postio i puno duže budući da sam ja proživljavao dijelove njegova života u kompresiranoj formi. Vjerujem da je to stanje direktno ili indirektno uzrok smrti u slučaju svih mojih inkarnacija s trajanjem života od ≈35 godina, dok se u ostalim inkarnacijama (≈85 godina života) to stanje proživljava kratkoročno oko 35. godine života. Jednom prilikom sam čak i izgubio svijest (što mi se nikad prije nije dogodilo u ovoj inkarnaciji) i imao sam osjećaj kao da me je netko pokušao ubiti. U to vrijeme sam osjećao veliku sumnju da sam jedini koji može upravljati mojim tijelom a gubitak svijesti sam shvatio kao upozorenje. Sad pak taj gubitak svijesti shvaćam kao ožiljak proživljene smrti u nekoj od prošlih inkarnacija. Ne isključujem mogućnost da određena treća strana ima određenu kontrolu nad životima koji su započeti u sklopu eksperimenta kao što je to slučaj sa životom Isusa, no nisam uvjeren da se ona može održati kroz inkarnacije, tj. da je vezana za dušu a ne tijelo. Ono što sam ja proživljavao su, na neki način, odjeci te kontrole. Ako pretpostavimo da je ta treća strana htjela upozoriti čovječanstvo na ono što dolazi ako nastavi istim poslom, a u isto vrijeme uvidjevši barbarski odnos čovjeka prema drugim vrstama, nije li logično da bi poruku pokušali prenijeti preko jedinog bića kojeg čovjek smatra sebi ravnog - drugog čovjeka. Ne objašnjava li to proročanstva? Jasno, kao što sam već pokazao, proročanstva se mogu objasniti i naukom (sinkronicitet) tako da to prenošenje poruke o budućnosti možda i nije bilo namjerno. No Isus je svakako bio dio eksperimenta, potvrđuje to i njegovo uskrsnuće, za koje ne vidim logičnijeg objašnjenja od abdukcije tijela.
Ipak, iako više nisam u istom stanju, znam da je ono što mi se tada događalo bilo itekako stvarno i sve što sam proizveo u tome razdoblju ima svoj razlog i dublje značenje.
Izjavio sam tada i da će vas sve pobiti Amerikanci te da su Rusi na mojoj strani. Možda sam tada mislio na nešto drugo, ali činjenica jest da vas američka demokracija i osvajački kapitalizam osiromašuju i ubijaju već duže vrijeme čak i bez upotrebe vatrenog oružja (kojeg opet imaju puno i na kojem su opet vrlo laki). A budući da sam veliki protivnik zapadnjačke [anti] filozofije istok bi morao biti na mojoj strani (iako ja ne pripadam nijednoj), ali i na vašoj, dok god smiruje širenje raka planeta (iako ni sam nikako nije bezgrešan, a u zadnje se vrijeme i sve više trudi da kao zapad bude).
Tako je i Fig. 1 možda škrabotina za tečaj iz praznovjerja, možda rezultat nezrelosti u interpretaciji signala a možda najava buduće prošlosti. U svakom slučaju, ja je ne doživljavam toliko ozbiljno jer sam znanstvenom analizom došao do zaključka da kraj svijeta dolazi u ovom stoljeću, a ovo shvaćam kao signal koji navješćuje obrtanje toka vremena, a koje je svakako znanstveno utemeljeno. Iako polarizirani ljudi koji nemaju nikakvog iskustva sa sikronicitetom obilježavaju rezultate ekstremno izraženog sinkroniciteta u ljudi ludilom (što pak sasvim razumijem), ja nikako zbog tog iskustva ne žalim. Dapače, bilo je to fascinantno iskustvo. To nikako ne znači da više ne doživljavam sinkronicitet, samo je to sada postao doživljaj putem formiranog osjetila - tako da sinkronicitet nije više nešto što me može značajno izbaciti iz mentalne ravnoteže (iako je sasvim moguće da ću doživjeti manji poremećaj oko 50. godine života).
Solar System collapse
Fig. 1: Škrabotina za tečaj iz praznovjerja?
Dodatak u poglavlju Putovanje kroz ludilo.
Na Fig. 1 uočljivo je da piše: $\displaystyle E \ne mc^2$ i to je zapravo točno. Možda sam bio lud u trenutku kad sam to napisao, no očito sam osjećao da s jednadžbom E = mc2 nešto nije u redu iako to tada možda nisam znao objasniti. Nakon Kompletne Relativnosti, sasvim je jasno da je jednadžba za energiju koja se povezuje s Einstein-om samo relativno korektna. No ona je apsolutno pogrešna jer svi su faktori apsolutni, tj. relativni na apsolutni referentni okvir, bilo da m ovdje predstavlja masu mirovanja ili relativističku masu.
A kraj svijeta koji se najavljuje, naravno, treba shvatiti relativno. Preciznije bi bilo reći - kraj svijeta onakvog kakvog poznajemo. Možda tako i svijet, slično kao povodom kraja mog bića onakvog kakvog su me poznavali, čeka i trenutak ludila u sklopu redefinicije, pa će onda možda i moje ludilo biti globalno shvaćeno. Ne mogu reći da ćete u njemu uživati, ali bit ćete tada ovim svemirom i svojim prvim bogom fascinirani a u isto vrijeme ogorčeni svojim dotadašnjim služenjem vragu. Članak revidiran. Članak revidiran.

Reference


Inverzne reference (signali)

Drama (2000), D. Martinović et al