17 2020.10.24 2021.06.15 2021.06.17 article Mario Ljubičić (Amenoum)108. brigade ZNG 43, 35252 Sibinj, Croatiamljubicic99{EAT}gmail.com Demistifikacija života i smrti. biology biologija kompletna relativnost, život Kompletnoj Relativnosti, Complete Relativity, Sunčev Sustav, Judgment day, Sudnji dan Bez porijekla
Demistifikacija života i smrti
Uvod Po općeprihvaćenoj teoriji evolucije svi koraci u evoluciji su produkt slučajnosti i prirodne selekcije kroz ogromnu količinu vremena, a fizika može objasniti svaku interakciju života i okoline. U svemu tome, svijest i osjećaji se odjednom (iz niotkuda!) pojavljuju jednostavno povećanjem materijalne kompleksnosti. Zasigurno, nisam jedini koji tu primjećuje nedostajuću kariku (missing link) ? Ako moderna znanost ne može objasniti svijest ni osjećaje (a ne može jer su zapravo svi alati i teorije koje ima za to neadekvatni pa ne zna ni odakle krenuti osim eksperimentirati pa se nadati čudu), onda mora postojati nekakav element koji ne spada u područje klasične materije i interakcija koje se mogu svesti na matematiku. Nastanak života onda jednostavno mora biti trenutak uparivanja (coupling) materije i svijesti, u protivnom je život u svemu što postoji - nešto što znanstvena zajednica odbacuje a zapravo svojim znanjem implicira. Iako moderna znanost može puno toga reći o životu, ona zapravo nema pojma kako je nastao život, da citiram poznatog hrvatskog znanstvenika Nenada Raosa: "Po svemu sudeći nešto se otapalo, pa sušilo, pa opet otapalo i tako tko zna koliko milijuna puta - i na kraju je nastalo nešto nalik živoj stanici." Svijest i pamćenje Zakon o očuvanju energije nalaže da, kao oblik energije, svijest ne može nastati iz ničega. Svijest je, dakle, ili već sadržana u tom misterioznom elementu (duši) ili se nekakvom transformacijom energije manifestira prilikom spoja duše i materije a koji onda s vremenom evoluira. No treba razlikovati svijest i pamćenje. Svatko od nas rođen je sa sviješću no tokom razvoja pohranjeni momenti vremena se zbog ograničenog kapaciteta prepisuju pa se ranog razvoja ni ne sjećamo. To ne znači da se ta sjećanja u potpunosti brišu, ona i dalje postoje na nekoj manjoj skali te sasvim sigurno ostavljaju tragove i na duši. Fosiliziranje relativne apstrakcije Paralelu odnosa duše i materije mogli bi naći u ljudskim organizacijama. Svaka ljudska organizacija ili institucija je skup više materijalnih čestica (ljudi) no, bar u idealnom slučaju, funkcionira kao jedno tijelo. Ponašanje tog tijela je određeno konsenzusom postignutim od strane više čestica ili odlukom jedne čestice (konzensusom na manjoj skali). Ako se ta apstraktna organizacija ponaša kao jedno tijelo ona efektivno jest jedno tijelo, no jasno je da ona, poput grude kamena, nema jedinstvenu distinktnu dušu. Ali ako ta ista organizacija povećava svoju slobodu nauštrb slobode čestica koje ju čine, onda ona privlači distinktnu dušu. Čestice i grupe čestica, koje su sve povezane psihički kroz simbiozu (pa makar i asimetričnu), postaju tako preteča (precursor) proteina, stanica i organa budućeg organizma. Uostalom, u Kompletnoj Relativnosti (Complete Relativity), mentalne veze su relativno mentalne, one su itekako fizičke na manjoj, nama trenutno nedokučivoj, skali. U skladu s relativnošću uzroka i posljedice, jednako je vrijedno reći da zapravo nadolazeća inkarnacija duše potiče stvaranje takvih veza. U svemiru, dakle, postoji efektivna privlačna veza između prošlosti i budućnosti, koja eventualno kulminira pulsom jake evolucije a koji sinkronizira evoluciju sistema psihički (simbiotski) povezane materije iz prošlosti s dušom iz budućnosti, sparivanjem u jedinstven organizam. Budućnost ovdje ne predstavlja lokalnu budućnost, duša ne putuje kroz lokalno vrijeme kako se možda implicira, ona je jednostavno više evoluirana - dolazeći, sa smrću pojedinca, iz okruženja koje je evolucijski naprednije od lokalnog, tako da samo efektivno dolazi iz budućnosti. Budućnost ljudskog roda, u ovom konekstu, detaljnije je opisana u članku koji opisuje Sunčev Sustav u kontekstu Kompletne Relativnosti, te u članku Judgment day 6 (Sudnji dan 6). Trenutak uparivanja No kada točno dolazi do uparivanja materije i duše? Po modernoj znanosti to se nekako događa povećanjem kompleksnosti - nebuloza, po kojoj bi i naša računala, s vremenom povećavajuće kompleksnosti, spontano postala svjesna sama sebe i živa. Nevjerojatno, ali postoje ljudi koji u to zapravo i vjeruju. Po Kompletnoj Relativnosti mora postojati nekakav privlačan mehanizam duše i materije a on se manifestira u generalnoj sili. Gola duša je tako gravitacijski maksimum (maksimum tamne materije) sa pripadajućim gravitacijskim poljem i može postojati na različitim diskretnim skalama. Jasno je i da je svaka (relativno) elementarna čestica u ravnotežnom stanju već spoj duše i klasične materije. Spajanje čestica u atome pa u molekule mora tada biti simbioza različitih, u ovom slučaju introvertiranih, organizama. I svi naši organi su dakle rezultat ožičenja simbioze različitih organizama, a budući da imamo jedinstvenu svijest onda i taj spoj organizama mora imati, osim tih individualnih duša, i jedinstvenu diskretnu dušu veće skale. Po mojoj teoriji, najveći gravitacijski maksimum nalazi se u središtu mozga, no i svi drugi organi imaju svoje diskretne maksimume pa i sami posjeduju određenu razinu svijesti iako za više redova veličine manju. Možemo reći da je naša duša lokalizirana u mozgu no to nikad nije apsolutna lokalizacija pa je i naša svijest u određenoj mjeri uvijek superpozicija više života. Naša duša je tako skalirana ugljikova duša jer broj vitalnih organa i njihova konfiguracija odgovara onom atomu ugljika. To znači da je čovjek koji ostane bez vitalnog organa (ili još nema razvijen takav organ) ekvivalentan atomu ugljika koji ostane bez elektrona - postaje polariziran i počinje privlačiti druge duše takve skale koje bi na ovom mjestu diferencirale u nedostajući organ. No ako sazrijevanje organa nije sinkronizirano, kao u slučaju već odraslog čovjeka kada izgubi vitalan organ (novi organ bi se morao razviti od nule dok su ostali već potpuno zreli) izvjesna je smrt - razdvajanje (decoupling) sistema duša sa materijom promjenom spin momenta. Na našoj skali, polarizirani ljudi obično traže donora organa a onda se već zreli diferencirani organ silom (kirurškim) putem ugradi u tijelo - evoluirali su zapravo da rade praktički isto što i polarizirani zreli atom ugljika već milijardama godina. Jasno je sada zašto ljudi primatelji organa s njima dobivaju nove navike i preference - one su manifestacija sjećanja i svijesti presađenog živog organa. Ekvivalentnost organa i organizama omogućuje stvaranje kimeričnih organizama (hibrida) - moguće je npr. uzgojiti ljudski organ u utrobi svinje, jedini preduvjet je da su matične (stem) stanice u razvoju sinkronizirane. Razdvajanje duše i materije (smrt) te ponovno spajanje (rođenje) omogućuje i efekte kvantne mehanike, poput tuneliranja i dualne prirode tvari, a takvi efekti sasvim očito, kako i predviđa invarijantnost skale Kompletne Relativnosti, postoje i na većim skalama. Sve je živo Simbioza organizama, pulsom jake evolucije, postaje simbioza organa sa (prijašnjim) mentalnim vezama fosiliziranim u tkivo koje ih spaja, tvoreći sada novi jedinstven organizam. Slično, simbioza stanica (jednostaničnih organizama) koja efektivno tvori jedan organizam, pulsom jake evolucije, postaje formalno jedinstveni višestanični organizam. U simbiozi jednostaničnih organizama, različiti organizmi imaju različite uloge - neki se specijaliziraju za hranjenje, neki za reprodukciju, itd. Te specijalizirane stanice su, dakle, preteče organa. Očito, priroda ponavlja svoju mehaniku na diskretnim skalama. No zašto bi ta invarijantnost bila ograničena samo na dvije skale? Uspoređujući Sunčev sustav s atomom, očito, nije. Dakle, čak i jednostanični organizam mora biti višestaničan, samo što ga moderna znanost još nije prepoznala ili priznala kao takvog. Usporedimo red veličine tipičnog organa sa redom veličine eukariotske stanice: $\displaystyle {{10\, cm} \over {10\, \mu m}} = {{0.1\, m} \over {10 * 10^{-6}\, m}} = 10000$ Uz invarijantnost na skalu bezdimenzionalnih omjera, veličina stanica koje formiraju eukariotsku stanicu tada mora biti: $\displaystyle {{10\, \mu m} \over 10000} = {{10 * 10^{-6}\, m} \over 10000} = 1 * 10^{-9}\, m$ Veličina stanica koje formiraju prokariotsku stanicu: $\displaystyle {{1\, \mu m} \over 10000} = {{1 * 10^{-6}\, m} \over 10000} = 1 * 10^{-10}\, m$ Za najmanju prokariotsku stanicu: $\displaystyle {{0.1\, \mu m} \over 10000} = {{0.1 * 10^{-6}\, m} \over 10000} = 1 * 10^{-11}\, m$ Veličina stanica koje formiraju eukariotske stanice je dakle u redu veličine molekula, dok je za prokariotske stanice u redu veličine atoma. Očito, molekula je organizam formiran jakom simbiozom atoma, atomi su žive stanice, i moraju sadržavati još manje stanice.
Vrijedi spomenuti da je i jezgra atoma 10000 puta manja od atoma.
Ako je atom živa stanica, planetarni sistem je također živa stanica - nešto što sam već hipotetizirao drugdje. Prethodno pretpostavljena planetarna neurogeneza, u kojoj život na površini evoluira u neuronske stanice i proteine za mozak planeta, je dakle logičan korak u evoluciji i ne bi ga trebalo biti teško prihvatiti. Zaključak Život nema apsolutno porijeklo. Svaka komponenta života je živa i određeni oblik života je rezultat lokalne evolucije fosiliziranjem slabe (weak) simbioze različitih oblika života manje skale u jaku (strong) simbiozu organa.
Uočiti da, prilikom fosiliziranja simbioze, organizmi koji postaju organi sami gube određene organe (pretežno udove) budući da isti postaju nepotrebni. Time postaje jasno da progresivna evolucija vodi do introvertiranosti života - stvarnost za taj život postaje sve više ekspresija zbivanja na manjoj skali (postaje virtualna relativno na vanjski život), on se u sve manjoj količini manifestira prema van, postaje sve više izoliran od vanjskog okruženja, odnosno, postaje elementaran - relativno, naravno, na taj vanjski svijet.
Ta fosilizacija počinje trenutkom uparivanja duše veće skale sa sistemom u simbiozi. Postoji dakle relativno slaba i jaka evolucija života koja se potiče pulsevima uparivanja duša i materije, a u čemu je polariziran život najkraće održiv. Smrt je, za život, važnija od života, jer ne samo da je nužna za rođenje novog života, ona je nužna za opstanak i evoluciju života. Tako bi, u ovom društvu (koje zapravo nema razlog da se slavi), prirodnije bilo slaviti smrt (koja je bezbolna), nego rođenje (koje je itekako bolno). No vrag je, u duhu kapitalističkog konzumerizma, izvrnuo čak i ove, fundamentalne, vrijednosti.

Reference